Znanstveni skup u povodu 100. godišnjice smrti Mije Kišpatića, istaknutog hrvatskog prirodoslovca, sveučilišnog profesora i redovitoga člana Akademije
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti priredila je u srijedu 13. svibnja u Knjižnici HAZU-a prigodni znanstveni skup u povodu 100. godišnjice smrti Mije Kišpatića, istaknutog hrvatskog prirodoslovca, sveučilišnog profesora i redovitoga člana Akademije i time odala počast znanstveniku koji je svojim djelovanjem trajno obilježio razvoj hrvatskih prirodnih znanosti te zauzeo istaknuto mjesto u nacionalnoj znanstvenoj i kulturnoj baštini. Skup je organizirao Razred za prirodne znanosti HAZU, a izlaganja su održali prof. dr. sc. Dražen Balen (Stopama velikana po Moslavini, Slavoniji, Bosni i Medvednici), prof. dr. sc. Vesnica Garašić (Kišpatićevo otkriće serpentinske zone u Bosni i njegovo vizionarsko tumačenje njezinog značaja), akademik Marijan Herak (Kišpatićev dragocjeni doprinos hrvatskoj seizmologiji), akademik Ferdo Bašić (Homo universalis hrvatskog prirodoslovlja akademik Mijo Kišpatić – utemeljitelj tloznanosti jugoistoka Europe) i dr. sc. Iva Mihoci (Djela Mije Kišpatića iz zoologije i botanike). Moderator skupa bio je tajnik Razreda za prirodne znanosti akademik Goran Durn koji je podsjetio da je Kišpatić s 32 godine 1883. izabran za dopisnog člana Akademije, a 1893. za redovitog člana te da su mu kolege bili znanstveni velikani Andrija Mohorovičić, Dragutin Gorjanović Kramberger, Spiridion Brusina i Đuro Pilar.
Stvarao temelje moderne znanosti u Hrvatskoj
Pozdravnu riječ održao je predsjednik HAZU akademik Velimir Neidhardt koji je istaknuo da Kišpatić pripada naraštaju hrvatskih znanstvenika koji su krajem 19. i početkom 20. stoljeća stvarali temelje moderne znanosti u Hrvatskoj. Kazao je da se Kišpatićev znanstveni rad odlikuje iznimnom širinom jer je djelovao na području mineralogije, petrografije, geologije, seizmologije, pedologije, botanike i zoologije te istraživao brojne hrvatske i susjedne krajeve, ostavivši iza sebe velik broj znanstvenih i stručnih radova. „Svojim je istraživanjima znatno pridonio poznavanju geološke građe naših prostora te se u hrvatskoj znanosti s pravom ubraja među utemeljitelje modernog prirodoslovnog istraživanja”, kazao je akademik Neidhardt. Podsjetio je da se u Ulici Mije Kišpatića na Rebru u Zagrebu nalazi najveća zdravstvena ustanova u Hrvatskoj, KBC Zagreb, da je Kišpatić 1881. postigao prvi doktorat iz prirodnih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu.
Posebno se ističe njegovo mjesto u razvoju hrvatskih geoznanosti
Mijo Kišpatić rodio se 1851. godine u Osijeku, a umro je 1926. u Zagrebu. Studij prirodnih znanosti završio je u Beču, a 1881. godine doktorirao je na Sveučilištu u Zagrebu. Tijekom svojega djelovanja bio je nastavnik i profesor u Osijeku, Križevcima i Zagrebu, a kao sveučilišni profesor i muzejski djelatnik osobito je pridonio razvoju prirodoslovnih disciplina i njihovih ustanova u Hrvatskoj. U tome okviru posebno se ističe njegovo mjesto u razvoju hrvatskih geoznanosti. Kišpatić je među prvima u nas sustavno proučavao stijene, njihov sastav i rasprostranjenost, a vrijedan je i njegov prinos proučavanju potresa u Hrvatskoj. Istraživanjem i tumačenjem bosanske serpentinske zone otvorio je pitanja koja će svjetska geologija mnogo kasnije početi razmatrati modernim teorijama i metodama. Njegov rad pokazuje da je hrvatska prirodoznanstvena sredina već u drugoj polovini 19. stoljeća sudjelovala u suvremenim europskim znanstvenim kretanjima. U tome smislu značenje Mije Kišpatića nadilazi nacionalne okvire te ga valja promatrati i u širem kontekstu povijesti europskoga prirodoslovlja.
Napisao je prvi hrvatski udžbenik pedologije
Jednako je važna i njegova uloga u razvoju hrvatske znanstvene i obrazovne kulture. Napisao je prvi hrvatski udžbenik pedologije, Zemljoznanstvo obzirom na šumarstvo i gospodarstvo iz 1877., kao i velik broj drugih udžbenika, stručnih i popularno-znanstvenih knjiga. Bio je i jedan od najplodnijih autora Matice hrvatske u području prirodoslovlja. Svojim je djelima prirodoslovna znanja približavao široj publici, a istodobno je pridonosio oblikovanju hrvatskoga stručnog nazivlja u razdoblju kada se ono tek sustavno uspostavljalo. Upravo ta sposobnost da spoji znanstvenu strogost, jezičnu osviještenost i pristupačnost široj publici čini ga i danas iznimno suvremenim.
Prisjećanje na Miju Kišpatića ujedno je i podsjetnik na vrijeme kada su se znanje, terenski rad, predanost jeziku i prosvjetiteljska misija smatrali nerazdvojnima. Suvremenici su ga opisivali kao skromna, samozatajna i radu posve predana čovjeka. Takva tiha i ustrajna predanost znanosti omogućila je da iza sebe ostavi djelo iznimne trajnosti i vrijednosti. Znanstveni skup posvećen akademiku Miji Kišpatiću stoga je prigoda za ponovno vrednovanje njegova mjesta u hrvatskom prirodoslovlju, ali i za podsjećanje na jednu od onih osobnosti koje su svojim znanjem, odgovornošću i širinom interesa trajno zadužile hrvatsku znanost i kulturu.
