Proizvodnja je temelj svake održive civilizacije
U javnom prostoru posljednjih se mjeseci sve češće čuje upozorenje da nijedna država ne može opstati bez vlastite proizvodnje. Tu je poruku nedavno snažno izrekao i britanski kralj Charles III., naglasivši da je materijalna proizvodnja temelj nacionalne stabilnosti i samostalnosti. Zanimljivo je da je ta misao u hrvatskoj stručnoj literaturi izrečena mnogo ranije.
Još početkom 1960‑ih, u prvim radovima o preradbi polimera, isticano je da društvo koje ne proizvodi – nestaje kao subjekt (Potreba stručne terminologije na području plastičnih masa, Kemija u industriji 11(1962), 212). Nijedno društvo ne može opstati bez vlastite materijalne proizvodnje. Smatrano je, da je alatnost – sposobnost stvaranja konkretnih proizvoda – preduvjet gospodarske stabilnosti, tehničkog napretka i nacionalne samostalnosti. Zanimljivo je da se danas, u vremenu globalnih poremećaja i deindustrijalizacije, potvrđuje ono što je u autorovim ranim radovima bilo jasno: društvo koje ne proizvodi – nestaje kao subjekt.
Šezdeset godina kasnije, istu poruku šalje i britanski kralj Charles III. U svojim govorima naglašava da svaka zemlja mora zadržati i razvijati proizvodnju, jer bez nje postaje ovisna o tuđim lancima opskrbe i gubi stratešku autonomiju.
Drugim riječima, od početka 1960‑ih do današnjih dana ostaje ista istina: proizvodnja je temelj svake održive civilizacije.
1 komentar
U podpunosti se slažem s autorom.
Bez materialne proizvodnje, po mogućnosti absolutne samodostatnosti u proizvodnji svega, nema suvereniteta pa čak ni obstanka naroda.
Svaki narod koji se oslanja na kupovinu od drugih, biva prisiljen utopiti se u amorfnoj masi ili biti doslovno okupiran.
Osoba koja nikada nije radila u svojih 60-tak godina i postaje kralj, svjestan je svoje pripadnosti britanskim narodima, pripadnosti zemlji i, lojalan narodima i zemlji. On je suverenist.
Nasuprot tome u Hrvatskoj imamo dvije osobe na vrhu zemlje, koji također u životu nikada nisu trebali raditi, nemaju iza sebe ništa za što bi trebalo imati kao narodno obilježje. To (Plenković i Milanović) nikada nisu trebali činiti, odgojem su dobili od roditelja više-manje pragmatičan odgoj koji je izašao iz “ljevaonice naroda”, u kojoj je jedina vriednost jugoslavenstvo, Tito i partija.
Okolnosti EU liberalno-komunističko-lopovsko drujžtvo, ponudilo im je novac, koji dolazi na naplatu nadolazećim pokoljenjima, a oni (Plenković) to prikazuje kao svoj doprinos, a ne svoj grieh potomstvu i ne prihvaća ništa što bi moglo povesti Hrvatsku putem suverenosti.
Do gladi i konačnog narodnog osvješćenja, osuđeni smo da takvi vladaju.