Julienne Bušić voljela je Hrvatsku više od mnogih Hrvata, stoga joj veliko hvala!
- Otkako je počeo lov u Hrvatskom skijaškom savezu pojavili su se razni dušobrižnici i po načelu američkoga republikanskog senatora Josepha McCartyja, koji je od 1950. vodio žestoku protukomunističku kampanju, počeo je medijsko-politički lov i gdje treba i gdje ne treba. Po meni je to smišljeno odvraćanje javnosti od bitnoga. A bitno je da veliki novci odlaze manjinama, migrantima, „seksualnim manjinama“, te civilnim i nevladinim udrugama. Tu je središte državnoga sustavnoga kriminala, gdje se novci slijevaju u ruke udruga koje su i osnovane da sisaju vlastitu državu. Ne umanjujem kriminal ako ga ima – jer još uvijek je sav taj lov na Vedrana Pavleka u fazi teorije – ali napadi na obitelj Kostelić su, opet kažem po meni, „dno dna“, jer da nije bilo njih mnogi u svijetu ne bi čuli za Hrvatsku. I ako je netko zaslužio dobivati novac nakon što je u športu uspio, jer Kostelići su u početku sve sami financirali, onda su to upravo oni. Ne podržavam ni one koji kroz medije prozivaju slavnoga vaterpolistu, trenera i izbornika Ratka Rudića da dobiva novac od države. Pa zaslužio je. Puno više nego neke „celebrity“ zvjezdice koje desetljećima sisaju svoju državu. Ali takva su pravila igre, zvijezde u kulturi, športu i drugdje financiraju i druge države, pa treba i naša. Ne budimo „pakosna sirotinja“, kao što je izvrsno izrekao Ivana Pernar. To što su u međuvremenu neki športaši (Toni Kukoč, Dino Rađa…) ili zabavnjaci (Severina Vučković, Mile Kekin…) u međuvremenu napredovali ne znači da nemaju pravo na taj novac. Po meni pravo na novac iz hrvatskoga proračuna ima i Razija Mujanović, jedna od najvećih i najboljih košarkašica izvan SAD-a. Pa ako mi, Hrvati, govorimo i tvrdimo, da su i bosanski i hercegovački Hrvati, do dolaska agresora Turaka u drugoj polovici XV. stoljeća u središte hrvatske države, i da su se pod njihovim pritiskom ti isti Hrvati i katolici islamizirali, tj. poturčili, onda je ova visoka košarkašica od Tuzle naša. A i, ako treba cjepidlačiti, ona je od 2004. do 2005. igrala za zagrebačku ‘Croatiju 2006’. Pa i to joj ide u prilog.
Voljela je Hrvatsku više od mnogih Hrvata i zato joj velika hvala!
- Umrla je Julienne Eden Schultz Bušić (Eugene, Oregon, SAD, 20. IX. 1948. – Zagreb, 21. V. 2026.), američko-hrvatska prozna spisateljica, esejistica i prevoditeljica. Školovala se u domovini i Beču gdje je 1969. upoznala Zvonka Bušića Taika, s kojim se 1972. vjenčala u Frankfurtu nakon čega su preselili u New York. Kao žena Hrvata svim se sredstvima borila za Hrvatsku. Kao aktivistica sudjelovala je u svim akcijama koje su joj bile omogućene. Zajedno sa Zvonkom i još trojicom Hrvata sudjelovala je 10. rujna 1976. u otmici američkoga putničkog zrakoplova na letu za Chicago kako bi privukla svjetsku javnost na teško stanje Hrvatske i Hrvata. Lagali su da imaju eksploziv u zrakoplovu, ali pravi eksploziv bio je u newyorškoj podzemnoj željeznici od kojega je nesretno stradao američki policajac. Julienne i Zvonko osuđeni su na doživotni zatvor, a suoptuženici na 30 godina. Julliene su pustili nakon petnaest godina, a Zvonko je pušten tek 2008. godine. Nakon toga živjeli su u Rovanjskoj sjeverno od Zadra. Nakon što je Zvonko 2013. počinio samoubojstvo, Julliene je živjela sama u Rovanjskoj. Voljela je Hrvatsku više od mnogih Hrvata i zato joj velika hvala!
Ljubljansko Delo na tragu krivotvoritelja Nenada Stazića
- U Sloveniji su, kao i Hrvatskoj, na vlasti i u politici i u medijima potomci partizana koljača i jugokomunista ubojica Hrvata tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću, sve do 1990. godine kada je njihova zločinačka jugoslavenska tvorevina (lucidni književnik Janko Bučar (Barovka kod Krašića, 26. VI. 1952. – New Delhi, Indija, 20. IV. 2016.) zvao ju je “tvorovina”) otišla u ropotarnicu povijesti. To potvrđuje Delov novinar Branko Soban u ubojitom, mrziteljskom članku od 9. svibnja 2026. protiv svega hrvatskoga pod naslovom »Ustaški koljač/mesar se pokajao, tišina slovenske domobranske straže se nastavlja« (https://www.delo.si/sobotna-priloga/ustaski-klavec-se-je-skesal-molk-slovenskih-domobrancev-traja-naprej). Da bi Sobanov članak ostavio još jači dojam, urednik Dela je ispod slike poglavnika Ante Pavelića i Slavka Kvaternika u pozadini napisao: »Ante Pavelić može se usporediti s Adolfom Hitlerom«. A članak novinar Dela ovako započinje: »Ustaška Nezavisna Država Hrvatska osnovana je 10. travnja 1941., samo nekoliko dana nakon njemačkog napada na Jugoslaviju. U godišnjem izvješću berlinske nevladine organizacije Liberties, Hrvatska je jedna od pet članica Europske unije (Bugarska, Mađarska, Italija, Slovačka) koje aktivno potkopavaju vladavinu prava i uporno ometaju funkcioniranje demokratskih institucija. Između ostalog, zbog sve češćeg javnog korištenja ustaške simbolike i pozdrava “Za dom spremni”. Rehabilitacija ustaša odvija se pred očima najviših predstavnika vlasti, koje to nimalo ne smeta, pa je uopće ne sprječavaju. Veliki zagrebački koncert Marka Perkovića Thompsona, sadašnjeg glavnog agitpropa ustaške ostavštine, također je održan uz suglasnost vlade i premijera Andreja Plenkovića. Sve to dodatno potiče relativizaciju i rehabilitaciju povijesno i pravno neprihvatljivog…« Ovdje bismo trebali stati, ali ne možemo, jer se ispod članka nalazi jedan jedini komentar komentatora pod imenom onefromtheearth-T, koji je, tragom novinara Dela, dodatno zasolio: »Jedna od rijetkih, ali važnih pogrješaka Josipa Broza Tita bila je što nije temeljito i beskompromisno očistio Hrvatsku od ustaša«. Što je na tragu krivotvoritelja Nenada Stazića i sličnih protuha koje mrze sve hrvatsko.
Žarko vidi “ustaše” i kad spava
- Varaždinski saborski zastupnik Hrvatskih suverenista i umirovljeni general Željko Sačić oštro je reagirao na objavu protuhrvatskoga portala Indexa, zbog javno izražene, također mržnje prema svemu hrvatskomu, Žarka Puhovskoga, osvjedočenoga denhaaškoga krivokletnika i svjedoka protiv hrvatskih proljećara, koji je ukidanjem kune, između ostaloga, rekao: „Veliko mi je olakšanje što smo se riješili ustaškog simbola” (https://www.index.hr/vijesti/clanak/puhovski-veselim-se-da-cemo-se-rijesiti-zadnjeg-pravog-ustaskog-simbola-kune/2330645.aspx). To je ponukalo Željka Sačića da napiše na svom facebook profilu: »Veleizdajnici, bagro protunarodna, i surovi pljačkaši hrvatskog naroda. Čitajte prof. Lovrinovića, prodali ste u bescjenje 15,5 tona hrvatskog zlata za “kikiriki”, koje bi danas vrijedilo DVIJE (2) MILIJARDE DOLARA, i to, samo s protudržavnom, kriminalnom nakanom, da podrivate ekonomsko monetarnu osnovicu našeg društva. Kao što ste to učinili i prodajom INE, PLIVE, oporavljenih, saniranih naših banaka, hrvatskih pošta i telekomunikacija, hrvatske obale, hrvatske poljoprivrede. Doista ste dokazani neprijatelji hrvatskih ljudi i hrvatske države!! A na našem je narodu i našim biračima što i kako dalje« (https://www.facebook.com/zsacic/posts/veleizdajnicibagro-protunarodna-i-surovi-pljackasi-hrvatskog-narodacitajte-profl/1592093635657346/).
Hoće li netko odgovarati za prodaju zlata?
- General Željko Sačić spominje ekonomistu dr. Ivana Lovrinovića, pa da vidimo što je to na svomu facebook profilu napisao ovaj profesor i političar: »HRVATSKA ZLATNA GROZOTA HNB je 2001. i 2005. prodao 15,5 tona zlata koje je pripalo Hrvatskoj u procesu sukcesije od Jugoslavije. Tom prodajom je ostvaren prihod od 155 milijuna dolara. Obrazloženja za prodaju zlata od strane HNB-a su bila: da je ono mrtvi kapital i da samo donosi trošak zbog skladištenja, da je visoko rizična imovina zbog velikih oscilacija cijene itd. Danas nakon više od 20 godina vidimo koliko su ovi argumenti HNB-a bili promašeni, a proizveli su ogroman gubitak za državni proračun. Naime, da se to zlato držalo do danas Hrvatska je mogla njegovom prodajom ostvariti prihod od dvije milijarde dolara, jer je sadašnja cijena zlata oko 157 dolara po gramu. Dakle, HNB je ostvario gubitak (oportunitetni trošak) zbog prodaje od 2,28 milijardi dolara!!! Nitko ne može tvrditi da je ovo slučajno i da je rezultat neznanja, jer u HNB-u rade visoko obrazovani stručnjaci.
Razlog za podnošenje kaznene prijave
- Nije li ovaj ogromni gubitak razlog podnošenja kaznene prijave protiv svih onih koji su u tome sudjelovali? Mi koji nismo u Saboru nemamo nikakve mogućnosti ozbiljno to pokrenuti. Da vidimo nakon ove objave ima li prave oporbe u Saboru koja će to službeno napraviti i pokrenuti javnost. HDZ-ova Vlada ali i SDP hvale Vujčića i podržavaju njegov izbor u ECB. Zašto? Jer su njihove prethodne vlade zajedno prodale 15,5 tona zlata! Jadan je narod i politička oporba kojima je svejedno što smo izgubili 2,28 milijardi dolara. Nijedna središnja banka i njeno vodstvo nisu proteklih 20 godina razmišljali kao HNB, jer su sve u većoj ili manjoj mjeri kupovale zlato i time jačale nacionalnu sigurnost u ovim turbulentnim vremenima i značajno zarađivale.
Svi osim Hrvatske imaju zlato
- U nastavku navodim podatke o tomu koliko pojedine zemlje na Balkanu i malo šire imaju zlata u svojim rezervama kako bih i s te strane pokazao da Hrvatska i dan danas ima nula kilograma zlata i da HNB nastavlja politiku svjesnog stvaranja gubitka za Hrvatsku. Turska – 623,9 tona, Grčka – 114,4 tone, Rumunjska – 103,6 tona Srbija – 48,5 tona (Srbija je u proteklih pet godina gotovo udvostručila rezerve i nastavlja s kupnjom), Bugarska – 40,9 tona, Sjeverna Makedonija – 6,9 tona, Slovenija – 3,2 tone, Albanija – 3,4 tone, Bosna i Hercegovina – 1,5 tona, Crna Gora – 1,1 tona, Hrvatska – 0 tona. Sve ovo je još groznije ako navedem činjenicu da HNB deviznim rezervama koje su prije uvođenja eura iznosile oko 27 milijardi eura u stvari financira razvoj najrazvijenijih zemalja EU-a uz mali prinos, koji je neusporedivo ispod onoga koji bi se ostvario da se u značajnoj mjeri ulagalo u zlato. Spomenute dvije transakcije zlatom u kojima je ostvaren gubitak od 2,28 milijardi dolara same po sebi su optužba za HNB i ključne ljude koji su u tomu sudjelovali. Zato sam više od 20 godina uporno govorio i ponavljao da je HNB ključni destabilizator hrvatskog društva, gospodarstva i države i da je HNB država u državi bez ikakvog demokratskog nadzora i odgovornosti. Dokle ljudi moji još mislite okretati glavu od ovakvih stvari?« (https://www.facebook.com/Prof.IvanLovrinovic). Komentar je nepotreban. U HNB-u i SDP-ovim i HDZ-ovim vladama sjede ljudi koji moraju odgovarati za ovu rasprodaju hrvatske države. Kad-tad!
Ravno veleizdaji
- I ovo je ravno nacionalnoj veleizdaji. Nevladine udruge zapošljavaju 18,5 tisuća osoba. To je napisao i Večernji list: »Nevladine udruge zapošljavaju 18,5 tisuća osoba, više nego HV, a koštaju nas…« (https://www.vecernji.hr/vijesti/nevladine-udruge-zaposljavaju-185-tisuca-osoba-vise-nego-hv-a-kostaju-nas-1929816/komentari?page=2). Još je u podnaslovu dodao da njihov sindikat SKUPA, od tih tzv. nevladinih udruga, zapošljava ‘desetke tisuća’ ljudi i žali se na niske plaće i nesigurnost, što je navelo autora da se zapita: »Čekaj, a gdje su nestali volonteri i neplaćeni humanizam?« Da, gdje su nestali volonteri?
Neradnici imaju sindikat!?
- To su u komentarima zapazili neki čitatelji, pa pročitajmo neke od njihovih komentara: »Čim pročitam, “nevladine” prva asocijacija – paraziti, obično antihrvatski« (DonQuijote); »Majko mila neradnici imaju sindikat« (cavecanem); »Nevladine udruge su paraziti i rak rana svakog društva u Europi. Mi ih plaćamo, da oni mogu po nama kenjati« (Zagi3891); »Pa i jest tako. Dobar dio nevladinih udruga (lijevih) plaćamo da nas bolje mrze« (Le-Freak); »Ako trošimo 311 milijuna eura godišnje na njih, ja slobodno mogu procijeniti da se taj trošak može smanjiti na 100 milijuna, odnosno 211 milijuna eura godišnje se može potrošiti na nešto konkretnije. Evo, samo da ulažemo u izgradnju autocesta (do Dubrovnika) ili pruga, to je isplativije« (Bongozg); »To su itekako vladine udruge, samo stranih vlada koje rovare po drugim državama. Strani agenti koje mi plaćamo da rade protiv nas. Genijalno su se sjetili« (VargaiBoric); »Oni su u službi politike. Pa gdje je radio npr. Tomašević prije izbora, financirale ga udruge, školovao se, hodao po svijetu, bavio se aktivizmom i sve bez trunke radnog staža… A tako i mnogi drugi« (BL); »Imamo nevladine udruge, antihrvatske medije, antifašističke udruge, udruge antifašističkih boraca iz Drugog svjetskog rata (e, ovi su mi najjači). Neka se pohvali ijedna država na svitu s ovim osim Srbije, Rusije i Republike srpske. Pa dobro nam je koliko parazita plaćamo. Onda se čudimo što nema radnika. Pa tko je lud raditi ako dobije na ležeći 1000 € odradi na crno za još 2000 i živi im se… za sve. Ukini to!!!!« (MOSAD); »Ne znam uopće zbog čega ih plaćaju? Čija je to ideja. To sve mora biti na volonterskoj bazi kao dobrovoljni društveni rad. Jedini troškovi koje država treba pokrivati trebaju biti oni za prostor, režije, infrastrukturu, edukaciju, promidžbeni materijal i slične aktivnosti. Kakve plaće pobogu?« (juma); »Možemovci su prvi po udrugama, sisačima proračuna. Ne samo da se množe nego su toliko uvezani da su svi članovi istih udruga, to nema nigdje na svijetu. Frend do frenda i ni kaj ne rade, to sve treba ukinuti ili na tržište pa skupljaj novce i troši. Jedan apsurd, ovi su išli u Siriju opismenjavati LGBT EKIPU, MOLIM?? To je KAP U MORU (Ace7777)…
Protokoli velikosrpske ideologije
- Mato Artuković, Davor Domazet-Lošo, Tihomir Dujmović, Slobodan Prosperov Novak i Marko Jurič objavili su 2021. knjigu “Protokoli velikosrpske ideologije: Temeljni dokumenti antihrvatskog pokreta od Načertanija do Memoranduma 2”. Knjiga je zbirka ključnih povijesnih dokumenata srpske nacionalističke ideologije, s komentarima i analizama autora. Iz ove knjige neki napisi zaintrigirali su hrvatsku javnost, posebice neke točke iz Memoranduma SANU II.:
- – **Protokol 39**: Stanje institucija u Hrvatskoj na opasnosti od obnavljanja NDH – fokus na navodnu prijetnju obnove Nezavisne Države Hrvatske (NDH) kroz hrvatske institucije.
- – **Protokol 40**: Uvjeti i nastojanja za postojanje Ustaša, židova, logora NDH, Nijemaca radikalizma, ekstremizma i svirepost – optužbe za “ustaški” utjecaj, židovski i njemački utjecaji te radikalizam.
- – **Protokol 41**: Korištenje incidenata za argumentiranje teza o hrvatskom genocidu nad Srbima – korištenje incidenata za prikazivanje Hrvata kao nasilnika.
- – **Protokol 42**: Uvjet i nastojanja da je ustaštvo radikalizam hrvatskog klerofašizma bio jedini osnovni uzrok rata u Hrvatskoj – ustaštvo kao jedini uzrok rata.
- – **Protokol 47**: Stalno naglašavanje i prikazivanje međunacionalnih incidenata kao dio plana, i državnog sustava, i nekih paramilitarnih političkih, veteranskih, navijačkih, i klerokatoličkih i klerofašističkih organizacija koji djeluju u suglasnosti i prešutnoj potpori vlasti – naglasak na medijsku propagandu i organizacije.
UI brani velikosrpski projekt
- Ovi “protokoli” su dio šireg plana za “homogenizaciju Srbije” i utjecaj na regiju, sličan ranijim dokumentima poput “Homogene Srbije” Stevana Moljevića. Ali, otiđemo li na UI (umjetnu inteligenciju) vidimo da ona brani Srbe. Pogledajmo kako: »Navedeni “protokoli” koji se pripisuju Memorandumu SANU II na 361. stranici knjige Protokoli velikosrpske ideologije nisu izvorni dokument, već se radi o interpretativnim zaključcima o navodnom poticanju ustaštva i klerofašizma u Hrvatskoj. Akademska zajednica te specifične točke tumači kao političku analizu autora, a ne kao autentične protokole same Akademije«. Dakle, nema veze što su eminentni hrvatski autori napisali i iznijeli u javnost, UI je, što god da jest, na strani pokvarenih Srba.
Servi nisu etnos, već socijalni status
- »Ruska akademija znanosti i umjetnosti i ruski povjesničar Aleksandar Majorov utvrdili su da Servi nisu etnos već socijalni status SLUGA Serv. Srpska nacija je konglomerat posrbljenih pripadnika okolnih naroda. Evo i dokaza iz njihovih ozbiljnih, historiografskih i akademskih izvora. U knjizi „Istorija srpskog naroda, Četvrta knjiga, tom I, Srbi u XVIII veku”, (Beograd, 1986., str. 321.), akademik SANU Radovan Samardžić piše: „Srpski narod u Turskoj morao je da se u XVIII veku iz temelja obnovi kako bi ponovo izašao na istorijsku scenu u borbi za oslobođenje.” Ako se morao obnoviti da bi ponovno izišao na “istorijsku” scenu, znači da je bio nestao s te scene. Pa malo kasnije Samardžić na istoj stranici piše: “…posle sklapanja Beogradskog mirovnog ugovora 1739. godine, u tom trenutku prema podacima V. Čubrilovića Srbija nije mogla imati više od 50.000 – 60.000 stanovnika.” Kaže 50.000 – 60.000 stanovnika, a ne Srba, a to znači da tada čak ni toliko na prostoru današnje Srbije (s Kosovom, bez Vojvodine) nije bilo Srba. Usto treba znati da je u to vrijeme u Srbiji bilo većinsko stanovništvo muslimansko.
Karađorđe je Albanac!
- Znači: te 1740. godine Srbija je bila “prazna”. Tko je nakon toga naselio Srbiju, na koji se način srpski narod obnovio, odnosno kako je nastala sadašnja srpska nacija, kojeg su podrijetla današnji Srbi i stanovnici Srbije!? Nikola Pašić je bio Cincar, Mihailo Pupin je podrijetlom Cincar, Branislav Nušić je podrijetlom Cincar, Karađorđe je podrijetlom Albanac, Nikolaj Velimirović je podrijetlom Rom itd. U 18. stoljeću stotine albanskih katoličkih porodica iz Klementinaca naselile su se ispod planine Rudnik (među njima i obitelj Karađorđa), svi su oni danas Srbi. Mnogi Crnogorci su naselili Srbiju u 18., 19., i 20. st. gdje su došli sa crnogorskim narodnim imenom, danas su Srbi… Danas je u Srbiji milijun Srba romskog podrijetla koje je naseljavao Miloš Obrenović i davao im zemlju. Nema niti jednog poznatog Srbina iz Srbije, južno od Beograda, onog dijela koji je bio dio Osmanskog carstva a da je i etničkog srpskog podrijetla.
Izmišljena nacija
- Srbi su jedna mlada izmišljena nacija koju je stvorila Austrija radi slabljenja Osmanskog carstva. Srbi nemaju ni kulture ni jezika prije Vuka Karadžića kojeg je također preko Jerneja Kopitara stvorila Austrija (a i da bi Srbe otrgla od ruskog utjecaja, da bi se iskorijenio uvezeni rusko-crkveni jezik koji se bio ukorijenio u liturgiji kao i slavenosrpski jezik, usto oslanjajući se na hrvatsku tradiciju). I srpska nacionalna kapa šajkača je od Austro-Ugarske koja je bila austrougarska vojna kapa, a koju je car Franjo Josip nezadovoljan njom 1870. za ¼ cijene prodao Milanu Obrenoviću. Prije toga je srpska nacionalna kapa bio fes. Srbija i danas vije zastavu koju joj je sultan dao, a sami su bili izabrali crven-bijeli-plavi kao što je i hrvatska zastava. Takva je bila srpska zastava 1835. po Sretenjskom ustavu, ali im takvu ne dadoše Rusi i Turci, jer je takva po ugledu na Francusku bila simbol slobode, nego im zastavu odredi sultan Mahmud II. koju Srbi i Srbija i danas viju«, napisao je Goran Ivančević na svomu facebook profilu (https://www.facebook.com/groups/684478331929870/posts/2702781423432874/). Na znanje i ravnanje servima, slugama…
Jubilej više od ceremonije
- Povodom 21. svibnja, Dana neovisnosti države Crne Gore, Matica crnogorska uputila je čestitku „svim građanima Crne Gore, kao i našim iseljenicima diljem svijeta“. “Dvadeset godina od obnove neovisnosti, to nije samo podsjetnik na veličanstveni referendum 21. svibnja 2006. godine, već i prilika da se vidi koliko je ovaj povijesni čin promijenio političko, kulturno i društveno lice Crne Gore. Referendum “DA” označio je potpuni povratak državnog i nacionalnog dostojanstva Crne Gore, potvrđujući njezino pravo na odluku o vlastitom razvoju i europskoj budućnosti”, navodi se u priopćenju. U nastavku priopćenja i čestitke Matica crnogorska je dodala da se “danas, dva desetljeća kasnije, suočavamo s ozbiljnim društvenim i institucionalnim izazovima koji zahtijevaju dodatnu odgovornost svih društvenih čimbenika”, te nastavlja: “Svjedoci smo pokušaja relativizacije temeljnih vrijednosti moderne Crne Gore – njezina građanskog karaktera, antifašističke baštine, kulturnog identiteta, povijesnog kontinuiteta izgradnje države, kao i otvorene negacije vlastite samobitnosti crnogorskog naroda. Zato jubilej obnove neovisnosti mora biti više od ceremonije; to mora biti trenutak nacionalnog samospoznaje i zahtjev usmjeren na obranu državnog integriteta i suvereniteta.” Upravo tako, uz prosrpsku vlast koja već godinama vlada Crnogorcima, i uz negaciju iz Beograda i Srbije postojanja samih Crnogoraca, crnogorskoga jezika i Crnogorske pravoslavne crkve, zato je ovaj jubilej obnove neovisnosti više od ceremonije, kako su i istakli u Matici crnogorskoj.
Iran je jedan od krakova cionističke masonerije!
- Najat Al-Saied je saudijska akademkinja, istraživačica, predavačica na Odjelu za bliskoistočne i južnoazijske studije na Sveučilištu Emory i pomoćna profesorica na Američkom sveučilištu u Emiratima. Prethodno je bila istraživačica u Emirates Centru za strateške studije i istraživanje (ECSSR) u Abu Dhabiju, UAE, i bila je docentica na Sveučilištu Zayed u Dubaiju od 2014. do 2018. godine. Al Saied je i kolumnistica i suradnica nekoliko medija na arapskom jeziku i izraelskih medijskih kanala, s fokusom na politička pitanja diljem regije. U emisiji “Tabu” na arapskoj “Nemri TV” dr. Najat Al-Saied tvrdi da je Iran “jedan od krakova cionističke masonerije”. S jedne strane, iranski vjerski i politički vrh retorički zagovara žestok otpor Izraelu i povremeno optužuje samog neprijatelja za okultizam i cionističku masoneriju. S druge strane, ta javna retorika koristi primarno za manipulaciju muslimanskim masama i širenje utjecaja, dok u stvarnosti to tajno djelovanje i geopolitički potezi iranskih vlasti često paradoksalno idu na ruku zapadnim i izraelskim interesima u regiji, tvrdi ona. Ide ona dalje pa kaže da su članice cionističke masonerije, uz Izrael i Iran, SAD, Francuska, Velika Britanija, pa i Turska. Za Hamas kaže da ga je osnovalo Muslimansko bratstvo. Smatra da su ideologije Hamasa i Muslimanskog bratstva temeljne prepreke regionalnom suživotu i mirovnim inicijativama.
Eurovizija i politika
- Ove godine, od 12. do 16. svibnja u Beču, glavnom gradu Austrije, Eurovizija (Eurosong ili Pjesma Eurovizije) je održana po sedamdeseti put. Nastala je 1956., 11 godina nakon Drugoga svjetskog rata, uz pomoć tehnološkog proboja koji je tada bio televizija. Od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća prevladavao je “ritam” s Bliskog istoka, što znači da je tijekom cijeloga svog postojanja, Eurosong imao politiku u svom DNK-u. Zato ove godine u Beč nisu došli pjevači iz Irske, Islanda, Nizozemske, Slovenije i Španjolske. Bojkotirali su festival zbog sudjelovanja Izraela. Ali to nije jedina politika na Eurosongu, jer se na kraju festivala glasa prema “političkoj” tendenciji ili uputi. A nisu festivali Eurovizije imuni na politiku niti tijekom njihova održavanja. Godine 2016. armenski pjevač mahao je zastavom Gorskog Karabaha, u Kyivu 2017. ukrajinske vlasti zabranile su nastup Rusije, u Euroviziji su 2021. diskvalificirali Bjelorusiju smatravši da njezina pjesma veliča Aleksandra Liukašenka, prije dvije godine pisane su peticije da se Izraelu zabrani nastup, u zadnje vrijeme natjecatelji pojedinih država unose u dvoranu zastavu nepostojeće države Palestine što je dovelo do zabrane i same zastave Europske unije na što je pak reagirala Europska komisija. A u samoj dvorani koriste se softveri koji utišavaju publiku koja zviždi izvođačima iz pojedinih država da se ne čuje na TV-u. Prije dvije godine diskvalificiran je nizozemski sudionik zbog incidenta na probi sa snimateljicom. Zato je Eurovizija daleko više od glazbenog festivala.
Eurovizija je uvijek bila i ostat će politički festival
- Samo odvajanje univerzalnih vrijednosti od političkih poruka u praksi gotovo je nemoguće, jer su te granice subjektivne i fluidne. Ono što organizatori definiraju kao civilizacijski standard, poput globalizacijskog termina ‘inkluzija’ ili slobode izražavanja, konzervativniji dijelovi publike često doživljavaju kao jasnu ideološku agendu. Činjenica je da Eurovizija nije statična, već da aktivno redefinira ono što Europa smatra “normalnim”, tako da je sada seksualno izražavanje traženo, a sedamdesetih godina bilo je zabranjeno. Kako televizijski javni servisi u svim državama izravno odražavaju politiku svojih vlada, Eurovizija je uvijek bila i ostat će politički festival. Zato eurovizijski slogan “Ujedinjeni glazbom” nitko ne shvaća ozbiljno. Budući se natjecatelji natječu pod nacionalnim zastavama, to je ustvari inherentno politički čin, prije svega, platforma za „brandiranje nacije“. Prema teoriji harvardskog profesora Josepha S. Nye Jr. (1937.-2025.), manifestacije poput Eurovizije klasičan su instrument “meke moći” (sposobnost privlačenja i uvjeravanja drugih da žele ono što vi želite, umjesto korištenja prisile).
Sama glazba je najmanje važna
- Pojedine države sudionice troše milijune ne samo zbog glazbenog prestiža, već i da svijetu pošalju poruku o svojoj modernosti, toleranciji ili moći – poput Rusije 2009. ili Azerbajdžana 2012. godine. A to nije slučajno, jer, Eurovizija je najveći svjetski nešportski televizijski događaj s više od 160 milijuna gledatelja. A završna večer trajala je nevjerojatnih četiri sata, što je odraz mnoštvene globalne politike. A sama pjesma ili uspjeh kod glasovanja i nije najvažnije. Prema analitičarima Eurovizije uspjeh u ovom natjecanju rezultat su tri čimbenika: glazbene kakvoće same pjesme, izvedba i snažni politički i društveni narativ koji izvođača čini relevantnim u određeno vrijeme. Sama glazba na ovom festivalu stavljena je u pozadinu, što znači da nije toliko važno tko je na kraju bio drugi, a tko 20. Jedino prvi! Stoga se može zaključiti da glazba na današnjoj Euroviziji više nije cilj, već sredstvo, te da je to zvučna kulisa za “narativno natjecanje” u kojem pobjedu ne osvaja najljepša melodija, već najjača poruka koja uspijeva urazumiti kolektivnu svijest Europe u određenom povijesnom trenutku.
Političko natjecanje uz glazbu
- I tu se opet vraćamo na odnos politike i glazbe, jer Eurovizija nikada nije bila apolitična. Nastala je prije sedamdeset godina kako bi se promoviralo približavanje zapadnoeuropskih zemalja, što je također bilo u kontekstu europskih integracija koje su bile u početku i kroz desetljeća sâm festival približavao je europske države na području pop kulture, ustvari globalizirao ih je. Devedesetih i početkom dvijetisućitih, baš kao što se Europska unija širi na istočnu i južnu Europu, tako se širila i Eurovizija (već godinama sudjeluje daleka Australija, a očekuje se i Kanada). I imali smo niz pobjednika iz toga dijela Europe: Estoniju (2001.), Letoniju (2002.), Ukrajinu (2004., 2016. i 2022.), pa čak i Srbiju (2007.), Rusiju (2008.) i Azerbajdžan (2011.), te ove godine pobjednica je Bugarska. Bilo je to i simbolično širenje i povezanost europskog kontinenta – širenje Eurovizije zajedno s Europskom unijom u ovaj dio svijeta. Prije toga, 1989., pobijedila je hrvatska skupina Riva i, iako je još postojala SFRJ, to je bio veliki hrvatski uspjeh. Bilateralni odnosi država uvijek bi se osvrnuli na to kako se glasa za Euroviziju, te da je na festivalu uvijek bilo poželjnih i prikladnih stvari, poput teme ‘seksualnih manjina’, koje su imale veliki prostor. Problem je nastao jer se podjela na europskom kontinentu odrazila i na Euroviziji. Kada je izbio rat u Ukrajini, izbačena je Rusija s Eurovizije. I stoga ne čudi što je pet država ove godine bojkotiralo ‘Eurosong’. Stoga se može zaključiti da je Eurovizija, ne samo glazbeno, nego političko natjecanje, jer se od politike ne može odvojiti niti jedna konkurencija u kojoj postoji zastava kao bilo koja značajka. Može se reći da u ovom trenutku politika varira između sveopćeg populizma, a s druge strane, imamo neki neokonzervativizam.
Lijeva skupina mržnje optužena na saveznoj razini
- Javio nam se predsjednik C-Fama Austin Ruse i napisao: američki Globalizacijski Centar za pravo siromaštva na jugu (Southern Poverty Law Center) optužen je od strane savezne velike porote po 11 točaka optužnice za prijevaru. Nadamo se da će biti osuđeni, zatvoreni i financijski uništeni. Centar za pravo siromaštva na jugu je krajnje lijeva organizacija koja je stavila pro-obiteljske skupine na svoj “popis mržnje” zbog, između ostalog, progovaranja o homoseksualnosti i transrodnosti. C-Fam je na njihovom popisu jer su 2013. obavijestili vladu Belizea da nema ugovorne obveze o sodomiji. Taj pravni savjet bio je istinit tada i ostaje istinit i sada. Ova organizacija je zlonamjerna i ugrozila je naše živote. Molite se da dobiju ono što zaslužuju. Možda najradikalnija osoba koja je ikada razmatrana za glavnu tajnicu UN-a je Čileanka Michelle Bachelet. Trenutno se razmatra njezina kandidatura i pozivamo Trumpovu administraciju da stavi veto na njezinu nominaciju. Globalizacijski UN priprema novi model upravljanja tehnologijom koji uzima u obzir uništavanje obitelji. Nu, vratimo se Južnom centru za pravo siromaštva (SPLC), koji je optužen za savezne optužbe za prijevaru, uključujući pranje novca. Prema riječima vršitelja dužnosti državnog odvjetnika Todda Blanchea, organizacija je tajno plaćala vođe upravo onih mrziteljskih skupina normalnih ljudi i time poticala rasnu mržnju.
