Lelekice su nosile tradicionalne tetovaže dobivene sicanjem: kršćanske križeve i simbole koji su se nekada tetovirali na kožu katoličkih djevojaka u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj pod osmanskom vlašću
U subotu 16. svibnja svi smo s velikim nestrpljenjem očekivali nastup naše ženske grupe „LELEK” na Eurosongu koja je na kraju osvojila 15. mjesto.
Na pisanje ovog današnjeg teksta naveli su me naslovi članaka u pojedinim medijima, a posebno jedan naslov članka: „Zašto je Europa ostala hladna prema Lelekicama: Nedostajalo je ono najvažnije: ISTINA, EMOCIJA I AUTENTIČNOST.” (objavio ‘Teleskop’: https://teleskop.hr/hrvatska/zasto-je-europa-ostala-hladna-prema-lelekicama-nedostajalo-je-ono-najvaznije-istina-emocija-i-autenticnost/ ).
Čitajući u ponedjeljak 18. svibnja najnovije vijesti različitih stranih medija, uključujući i one neovisne, moju pažnju posebno je zaokupio tekst meni poznatog autora Raymonda Ibrahima čije tekstove sam već ranije objavila u Hrvatskom fokusu (prosinac 2021.).
S obzirom da je Raymond Ibrahim povjesničar i američki autor specijaliziran za povijest kršćanstva i islama, s posebnim naglaskom na rana islamska osvajanja, vjerske progone, kršćansko mučeništvo pod islamskom vlašću i civilizacijske sukobe, njegov tekst objavljen u ponedjeljak 18. svibnja otkriva nam jednu sasvim drugu dimenziju – ne samo povijesnu istinu nego i istinu o Eurosongu kao i o onome što se događalo u stvarnosti, a što su mediji uglavnom prešutjeli.
HRVATSKA IZAZVALA ‘Proslavu različitosti’ Eurosonga pjesmom o osmanskim zločinima
Ulazak Hrvatske u finale Eurosonga 2026. učinio je više od zabave – razbio je tabu. Ženska grupa ‘LELEK’ izvela je ‘Andromedu’ noseći tradicionalne tetovaže dobivene sicanjem: kršćanske križeve i simbole koji su se nekada tetovirali na kožu katoličkih djevojaka u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj (uglavnom u Dalmaciji) pod osmanskom vlašću.
Njihov nastup prizvao je zakopano poglavlje europske povijesti – jedno koje moderne kulturne institucije radije zaboravljaju: stoljeća islamskog osvajanja, prisilnog preobraćenja, otmice djece i seksualnog ropstva na Balkanu.
Refren pjesme – „mnogi su odabrali grob jer naše majke nisu rađale robove” – nije metaforičan već povijesni
Tijekom osmanske ekspanzije u jugoistočnu Europu, kršćansko stanovništvo trpjelo je sustav ‘devširme’ (poznat i kao „porez na sinove”) u kojem su dječaci odvođeni od obitelji, preobraćeni na islam i obučavani kao janjičari. Djevojčice i žene često su odvođene u hareme ili kućno ropstvo. Crkve su uništavane ili preobraćene u islam, kršćanske zajednice svedene na status drugorazrednih ‘dhimmija,’ a otpor je gušen nasiljem i oporezivanjem. (Napomena: ‘dhimmi’ sustav je povijesni okvir islamskog prava koji uređuje status nemuslimana na teritorijima pod muslimanskom vlašću).
Tradicija sicanja (ili bockanja) proizašla je iz ovog svijeta, tj. iz ovog razdoblja. Katoličke obitelji tetovirale su vidljive križeve na ruke, nadlaktice i čelo svojih kćeri – i kao znak vjere i, prema povjesničarima i etnografima, kao sredstvo odvraćanja od otmice i prisilne asimilacije.
Raymond Ibrahim potom navodi ulomak iz jedne znanstvene publikacije posvećene toj temi: „Tradicionalno tetoviranje žena bilo je od najveće važnosti tijekom turske okupacije Bosne i Hercegovine između 1463. i 1878. godine, budući da je tetoviranje križa kao simbola kršćanstva, osim primarne zaštitne funkcije (sprječavanje otmice i silovanja od strane Turaka), imalo i funkciju svjedočenja o religiji – katolicizmu. Geografski gledano, običaj tetoviranja žena bio je najrašireniji među Hrvatima u Bosni i Hercegovini…” (Vidjeti: Vesna Haluga, ‘Znamen na koži;’ dr.sc. Vesna Haluga autorica je doktorske disertacije o tradicijskim tetovažama i autorica knjige ‘Znamen na koži.” Zalaže se za uvrštavanje tradicijske tetovaže BiH na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva).
Istraživači su dokumentirali stotine ovih motiva, gotovo svi usredotočeni oko križa. Daleko od folklora, ovo je bila strategija preživljavanja urezana izravno u kožu.
Reakcija Turske i njezinih ‘branitelja’ bila je trenutna i predvidljiva. Turski mediji osudili su slike ‘LELEKICA’ kao uvredu osmanske povijesti, dok su aktivisti na društvenim mrežama osudili nastup kao ‘islamofobičan’.
„Ali ovo ogorčenje otkriva nešto ozbiljnije,” piše Ibrahim te dodaje: „inzistiranje da se kršćanski Europljani ne smiju javno sjećati vlastite povijesne patnje pod islamskom vlašću.”
Zamislite da zahtijevate da Afroamerikanci prestanu snimati filmove ili pjesme o ropstvu jer se ono loše odražava na moderne bijelce. Zamislite da inzistirate da židovske zajednice šute o povijesnom progonu kao ne bi uvrijedili Nijemce.
Takvi zahtjevi smatrali bi se grotesknima.
Pa ipak, kada se Europljani prisjećaju stoljeća osvajanja i ropstva pod islamskim carstvima, govore im da samo sjećanje predstavlja mržnju.
Ovaj dvostruki standard duboko je ukorijenjen u zapadnom kulturnom životu.
Povijesne nepravde koje su počinili Europljani beskrajno se obilježavaju – u muzejima, u školama, dokumentarcima i političkoj retorici. Postoje cijele industrije kako bi se osiguralo da se ti zločini nikada ne zaborave. Ali kada su žrtve bili europski kršćani, a počinitelji muslimasnki osvajači, povijesno sjećanje odjednom postaje ‘opasno,’ ‘razdorno’ ili ‘krajnje desno.’
Poruka je nedvojbena: neke povijesne patnje zaslužuju sjećanje; druge povijesne patnje zaslužuju potiskivanje
Tako se stvaraju ‘naracije’.
A ni balkanstko iskustvo nije bilo jedinstveno.
Stoljećima ranije, koptski kršćani u Egiptu razvili su gotovo identičnu praksu: tetoviranje križeva na zapešća svoje djece pod islamskom vlašću. Poput Hrvata, Kopti su živjeli u sustavima diskriminacije, povremenog progona i prisilnog odvajanja. Tetovaža je služila i kao deklaracija vjere i kao sredstvo identifikacije kršćanske djece u vremenima kaosa, otmica ili masakra.
Čak i danas te tetovaže mogu, i čine Kopte metama. Islamistički ekstremisti, uključujući ISIS, koristili su ih za identifikaciju kršćana za pogubljenje. Pa ipak, praksa opstaje kao vidljivi simbol kontinuiteta i prkosa.
Paralela je važna jer pokazuje ponavljajući povijesni obrazac koji se proteže Bliskim istokom, sjevernom Afrikom i jugoistočnom Europom. Bilo pod arapskom ili turskom vlašću – odnosno pod islamskom vlašću – kršćansko stanovništvo je više puta opisivalo slična iskustva: osvajanje opravdano doktrinom džihada, pravna inferiornost pod ‘dhimmi’ sustavima, seksualno iskorištavanje žena, odvajanje djece i pritisak na preobraćenje.
Ove su činjenice opširno dokumentirane ne samo u kršćanskim zapisima već i u samim muslimanskim kronikama.
Upravo je zato nastup grupe „LELEK” izazvao neprijateljstvo. Eurosong više nije samo glazbeno natjecanje; funkcionira kao kulturni ritual koji slavi postnacionalni identitet, multikulturalizam i progresivnu ortodoksiju. Izvedba utemeljena na kršćanskom sjećanju i otporu islamskom imperijalizmu remeti tu priču.
Podsjeća Europljane da njihova povijest nije bila samo povijest kolonijalne dominacije, već i povijest preživljavanja protiv osvajanja.
To sjećanje je nepodnošljivo za institucije izgrađene na selektivnom sjećanju
Jednako nam otkriva tišina koja okružuje progon kršćana u većem dijelu danasšnjeg muslimanskog svijeta. Crkve se bombardiraju ili pale diljem pojedinih dijelova Afrike i Bliskog istoka. Kršćanske djevojke i dalje se otimaju i prisilno preobraćuju u zemljama poput Pakistana i Nigerije. Zakoni o otpadništvu i bogohuljenju ostaju oruđa zastrašivanja i nasilja.
Pa ipak, mnogi od tih glasova koji osuđuju sudjelovanje Hrvatske na Eurosongu pokazuju malo interesa za te stvarnosti. Uznemiruje ih pjesma koja se odnosi na povijesni progon kršćana od strane muslimana; uopće ih nije briga za tekući progon kršćana od strane muslimana.
Nastup grupe ‘LELEK’ odjeknuo je upravo zato jer je probio tu prisilnu amneziju. Prizivanjem sicanja, grupa je vratila potisnuto povijesno sjećanje i odbacila zahtjev da se Europljani odvoje od vlastite prošlosti kako bi sačuvali modernu ideološku osjetljivost.
Civilizacija koja nije sposobna pamtiti svoje rane ne može se obraniti od njihovog ponavljanja
Poanta nije njegovati mržnju ili osvetu. Povijest treba ispitati iskreno, bez obzira na to tko je počinio zločine. Ali iskrenost postaje nemoguća kada se jedan skup povijesnih zločina beskrajno uvećava dok se drugi agresivno potiskuje.
Križevi tetovirani na balkanskim, koptskim i drugim kršćanskim zajednicama nisu bili apstraktni politički simboli. Bili su to znakovi izdržljivosti ljudi koji su živjeli pod osvajanjima i strahom. Njihovi potomci imaju puno pravo sjećati se zašto su ti znakovi postojali.
Potiskivanje tog sjećanja u ime „tolerancije” ne vodi pomirenju. Ono proizvodi neznanje – a neznanje ima način da pozove povratak povijesti.
Autor:
Raymond Ibrahim: „Croatia Challenges Eurovision’s ‘Celebration of Diversity’ with Ottoman Atrocities” Hungarian Conservative, 18. 5. 2026.; https://www.hungarianconservative.com/articles/current/croatia-eurovisions-ottoman-atrocities/#cc6b69e4-e605-4806-8a75-9dc8483bd956-link
