Istra i Pula uopće nisu bili primarni interes Tita i Jugoslavije, već strateški interes Josifa Visarionoviča Staljina!
Ovog puta zaozbiljno završavam s mitovima iz svog svibanjskog serijala, inače sve iz članka Bleiburški Ponterosso na Dedinju objavljenog pred sad već osam godina na portalima HKV-a i Hrvatskog neba, mitove koji vuku duboko korijenje iz ranog poraća od 1945. do 1947., i to najčvršći mit naših jugo i drugih nostalgičara, a to je mit da je “Tito vratio Pulu i Istru u krilo Domovine”, mit kojim je podmićena i naša sveukupna, a da ne kažem i intelektualna javnost. No ništa netočnije od toga.
Pa da vidimo kako tu stvari stoje za nepristranog tražitelja istine, iliti revizonistu kako bi se narodski reklo?
Trebate čitati transkripte s versajske konferencije ili memoare talijanskog ministra vanjskih poslova tj. delegata, jer je premijer Alcide De Gasperi ujedno bio i ministar vanjskih poslova, čini mi se da se radi o Carlu Sforzi koji je bio šef talijanske delegacije (i premijer prije Mussolinija), koji gotovo plačućim tonom opisuje tijek versajskih sesija i žali se na stalna vrijeđanja njega i svih Talijana od strane ruskog predstavnika na konferenciji Višinskog (da “onoga” Višinskog koji je najornije provodio Staljinov teror u SSSR-u). Koji ga cijelo vrijeme vrijeđa govoreći da su Talijani “babe, zečevi, da nisu muškarci”, i da ne zaslužuju Istru, Zadar i otoke. Žali se također da ga nitko od Saveznika ne podržava (misli na Britance i Amerikance), osim Francuza.
Pri tome kaže: “Ako su nam Francuzi jedini oslonac propadosmo!”. Žali se dakle da su Britanci i Amerikanci (koji još drže Pulu u to vrijeme) već Istru i Pulu prepustili Staljinu i Titu.
Zanimljiv je taj njegov opis po jednom malom detalju, jer vrag je u detaljima, koji kao i svaki detalj u povijesnim istraživanjima, zapravo otkriva sve. Nigdje ne spominje (najmanje) još jednu osobu koja nazoči tim sastancima, a ta osoba je jugoslavenski (Titov) delegat dr. Vladimir Velebit. Naravno ni Edvarda Kardelja koji okazionalno također nazoči. Oni uopće ne postoje u tim memoarima! Dakle talijanski delegat njih smatra nebitnim za odluku o sudbini Istre i Pule!
Objašnjenje je jednostavno. Istra i Pula uopće nisu primarni interes Tita i Jugoslavije (ili nekog Bakarića) već STRATEŠKI INTERES JOSIFA VISARIONOVIČA STALJINA! Ne zaboravimo da je to vrijeme idile u odnosima Tita i Staljina, Staljinu jednostavno Istra i Pula jako trebaju. S Istrom i Pulom (i pulskim aerodromom) ruski migovi su za pola sata u srcu podijeljene Zapadne Europe, na pola sata do Rima, Münchena, Genove ili Stuttgarta. To je, ne zaboravimo vrijeme kada se već jasno ocrtavaju obrisi hladnoratovske bipolarne strukture međunarodnih odnosa.
U to vrijeme kada su propali Staljinovi i Kardeljevi planovi o Velikoj Sloveniji (skoro sve do Venecije i sa cijelom Koruškom). Istra i Pula su još važniji jer su Staljinov nož u srcu Europe! S puljskom lukom poput KuK carstva Staljin blokira cijeli Jadran. Zato jedino govori Višinski, a od Velebita i Kardelja ni slike ni tona, kao u navedenim memoarima.
Tito je na kraju svega dobio Brijune i Sofiju Loren, i mnoštvo vjernika u proizvedeni mit, da je on vratio Istru matici Hrvatskoj.
