Izložba organizirana povodom 80. obljetnice autorova rođenja
U reprezentativnom prostoru Stare gradske vijećnice u Splitu u petak 22. svibnja 2026. otvorena je samostalna izložba akademskog slikara Stipe Nobila pod nazivom „Vječno sunce podneva“. Izložbu je priredio Muzej grada Splita, a kustosica je Petra Dajak Belas.
Izložba nosi izniman slavljenički karakter, organizira se povodom 80. obljetnice autorova rođenja, ali i točno 50 godina nakon njegove povijesne samostalne izložbe u Galeriji „Zagreb“ (u svibnju 1976.), kojom se slikar prvi put predstavio široj publici izvan rodne Korčule. Splićani i njihovi gosti imaju priliku vidjeti pažljivo odabran izbor Nobilovih najboljih djela, srednjih i velikih formata nastalih u posljednjih pet godina.
„Stipe Nobilo oduvijek ima izniman osjećaj za sklad i kompoziciju, svaki element na njegovim slikama ima svoje mjesto, svaka boja, svaka linija i svaka ploha sudjeluju u stvaranju harmonije koja promatrača uvlači u sliku i poziva ga da se u njoj izgubi i upravo je to možda najveća snaga njegova slikarstva“, rekla je kustosica izložbe Petra Dajak Belas dodajući kako je dobro poznato da na Nobilovim slikama nema ljudskih figura, ali ipak čovjek je svuda prisutan: u ograđenim vrtovima, u vinogradima, u suhozidima i svim ostalim tragovima rada. „Možda i mi, kao i Nobilo, trebamo prestati gledati na dodijeljeni nam vrt kao na kaznu i zatočeništvo, te prihvatiti njegovu ljepotu i napraviti od njega vlastiti rajski vrt“.
Od rodne Lumbarde
Stvoritelj nadnaravnih mediteranskih krajolika Stipe Nobilo već više od pola stoljeća razvija svoj prepoznatljiv slikarski opus u rodnoj Lumbardi na otoku Korčuli. Njegove slike odavno ne predstavljaju doslovan prikaz stvarnog okruženja; on je stvoritelj nadnaravnih, utopijskih, a istovremeno najčišćih i najistinitijih prikaza Mediterana obasjanog podnevnim suncem. O njegovim „imaginarnim krajolicima“ pisali su mnogi ugledni autori. Tako je akademik Tonko Maroević, Nobilove motive uspoređivao s „Rajskim vrtom“, dok je pjesnik Luko Paljetak njegovo stvaralaštvo nazvao „slikarstvom sedmog dana“, a slikara stvoriteljem na zemlji.
Nobilovo slikarstvo u velikoj se mjeri oslanja na dubrovački kolorizam, a dubok trag na njega ostavila je mladenačka suradnja s Ivom Dulčićem, s kojim je radio na izradi mozaika. Iz te suradnje proizašla je prepoznatljiva mozaikalnost njegovih koloriranih polja, razdvojenih bjelinama koje daju čvrstu strukturu i okosnicu kompozicijama.
Slikarstvo koje je kroz vrijeme sazrijevalo
Iako sam autor za sebe kaže da već pedeset godina slika istu sliku, njegovo je slikarstvo kroz vrijeme sazrijevalo. Udaljavajući se od ranih, deskriptivnih predložaka korčulanskog kanala i uvala, Nobilo je stvorio fascinantan mozaik elemenata: suhozida, vinograda, pinija i osebujnog makijskog bilja. Na njegovim platnima nema ljudske figure, no ljudska je ruka itekako prisutna kroz strogu parcelizaciju crvene zemlje i obrađene vinograde, čime autor indirektno slavi ljudski rad. Njegova paleta, koja se proteže od najosunčanijih žutih i narančastih do najplavetnijeg ultramarina i žarkocrvenih tonova, stvara savršenu harmoniju u kojoj slikar pronalazi radost stvaranja, a u radu radost življenja. Kako je primijetio Luko Paljetak, to je: „Nobilovo ljeto, Nobilovo podne, bez sjene i jeke, trijumfalni trenutak sunčeva objavljenja, čas ovjekovječenja“.
U katalogu izložbe Vatroslav Kuljiš piše: „Vrativši se nakon studija u svoju rodnu Lumbardu, Stipe Nobilo je odabrao mediteransko podneblje kao svoju temu i atelijer istodobno, između plavetnila neba i modrine mora. U izolaciji omiljenog mu krajobraza umjetnik je slikajući dosegnuo stanje moralne, duhovne i intelektualne slobode. Postigavši tako harmoniju i ravnotežu kolorističkog suglasja, njegovo slikarstvo zrači srećom i pozitivnošću. Dnevnim ritmom otočkog slikara, ribara i vinogradara, u istoj osobi, umjetnik se izborio za povlaštene trenutke, tako sretno prenesene u slikarstvo.
Utopijski pejzaž
Jedinstvenom kreativnom vitalnošću i estetikom nadilazi krajobraz i životno okruženje otočkog arhipelaga i stvara Utopijski pejzaž kao estetski izraz ljubavi i tople bliskosti u suživotu s prirodom. Utopijskim jer stilizira zbilju, ne drži se lokalnog mimetičkog tona raslinja vinograda, maslinika, smokava, već unosi raspjevanu rajsku, himničku paletu boja, diveći i stvarajući slikarstvo užitka uzvisujući doživljaj nad viđenim. Veliki dio suvremene umjetnosti udaljio se od osjetilnosti i razvija se kao racionalna društvena pojava racionalnih i hladnih ideja. Stipi Nobilu materičnost i forma nošena svjetlom i bojom nositelji su njegova slikarskoga svjetonazora. Gola ideja bez tih materičnih elemenata za slikara izgleda, kako je netko rekao, kao listići čaja u praznoj šalici. Zašto se odbijanje ljepote ne bi tumačilo kao znak kreativne manjkavosti, a ne pobjede „nadmoćnosti ideje“?
U ovom se slikarstvu trajno osjeća radost. Umjetnik je profesionalni slikar i skromni ljubitelj zavičaja koji je tradicionalnu Matisseovu vedrinu spojio sa svojim specifično nobilovskim koloritom otoka, skalom boja kako je vidi i osjeća samo on. Kvaliteta ovog djela ponajprije je u slikarstvu, a zatim i u otočkom pejzažu. Dobro mu poznati otok umjetnik pretvara u nova obzorja – u rajsku sliku punu ravnoteže, ali i čuda i neobičnosti.
Ovo slikarstvo prije svega problematizira smisao umjetničkog stvaralaštva, a potom tek vidljivu zbilju. Strastvenom interpretacijom, dakle, Nobilo udaljuje od viđenoga, hoteći promatraču pokloniti i približiti sliku, očišćenu od nepotrebnog i obogaćenu pigmentnim nabojem, sukusom arkadijskog otoka.
Sljubljujući kontrasti
Njegova je ljestvica boja, paleta sljubljujućih kontrasta intuitivnog doziranja limunove žute i ljubičastog, narančastog i modrog. Vermeerove zelene, kromoksid zelene, venecijanske crvene, indigo i ružičaste. Nobilova je vegetacija botanika i arhitektura u skladu boja poput japanske voćke u cvatu – iste su boje i cijele godine dominira isti mediteranski kolor travnja i svibnja, vječitog proljeća.
Nobilo je umjetnik koji se ne opterećuje teorijama o propasti slikarstva, nego na prvoj crti osvaja osvježavajućom lirskom paletom. Slikar je to koji daje najbolji primjer kako se izabranom otočkom izolacijom može doći do stvarne slikarske i obiteljske punine.
Kako je napisao Julien Gracq, umjetnik je svoje slikarstvo uzmogao odjenuti u „haljinu od svjetlosti“.“
Pola stoljeća nakon što je prvi put zakoračio na veliku likovnu scenu, Stipe Nobilo i dalje dokazuje da na svijet gleda sunčanim očima, a njegova izložba u Staroj gradskoj vijećnici je vrhunski kulturni događaj ovog proljeća u Splitu.
Stipe Nobilo rođen je 23. rujna 1945. godine u Lumbardi na otoku Korčuli. Pedagošku akademiju, likovni smjer, završio je u Splitu u klasi prof. Ante Kaštelančića. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1971. godine u klasi prof. Šime Perića. Živi i radi u Lumbardi na otoku Korčuli.
Izložba ostaje otvorena do 26. srpnja 2026.
