Miro Vuco šarolikošću, morfološkom i tematskom raznolikošću opusa, izdvaja se kao jedinstvena pojava na hrvatskoj umjetničkoj sceni druge polovice dvadesetog stoljeća
U Gradskoj galeriji Sikirica u Sinju u četvrtak, 25. lipnja 2026. otvorena je monografska izložba „Miro Vuco – Povratak“, umjetnika koji se morfološkom i tematskom raznolikošću opusa, izdvaja kao jedinstvena pojava na hrvatskoj umjetničkoj sceni druge polovice 20. stoljeća.
Izložba u Sinju donosi presjek višedesetljetnog Vucina stvaralaštva, obuhvaćajući različite faze, medije i tematske preokupacije te pruža uvid u kontinuitet, slojevitost i aktualnost Vucina umjetničkog djelovanja.
Izložbu je otvorio gradonačelnik Miro Bulj i kći pok. umjetnika Mire Vuce, Jaska Vuco Česnovar, uz predstavljanje Jasmine Bavoljak autorice izložbe i kustosice galerije Sikirica dr. sc. Dragane Modrić.
Presjek cjelokupnog stvaralaštva
Kako u uvodnom tekstu ističe autorica izložbe, Jasmina Bavoljak – „Ovom izložbom imamo priliku prvi put publici u Sinju pokazati presjek cjelokupnog stvaralaštva umjetnika Mire Vuce, rođenog 1941. u Vojniću Sinjskom, a prisutnog na sceni već više od šezdeset godina i do umirovljenja redovitog profesora Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Nakon monografske izložbe koja se održala u svibnju 2025. godine u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu Vucina velika želja bila je da mu se djela pokažu i u njegovom rodnom kraju. Nažalost nije to doživio, umro je 2. rujna 2025. godine, ali „Povratak“ je ipak tu.“
Miro Vuco šarolikošću, morfološkom i tematskom raznolikošću opusa, izdvaja se kao jedinstvena pojava na hrvatskoj umjetničkoj sceni druge polovice dvadesetog stoljeća. Dobar dio njegova stvaralaštva vezan je uz pripadnost umjetničkoj grupi Biafra, koja je djelovala od 1970. do 1978., a koja je kroz umjetničke prakse aktualizirala i komentirala teme iz svijeta svakidašnjice, s alarmantnim i uzbunjujućim porukama o ugroženom ljudskom biću i društvenom zlu. To je razdoblje u kojem je Miro Vuco iznimno socijalno angažiran, buntovan i pun mladenačkog aktivizma. Vucine skulpture u poliesteru toga doba brutalno su ekspresivne i dramatične. Ponekad su možda na razini pamfleta i prepune ironije, ali uvijek precizne u kiparskom postupku, ili kao što je napisao Zdenko Rus, to je bio radikalni realizam u egzistencijalnom smislu. U oblicima nove figuracije ili violentne figuracije ranijih radova ističe se njegova silovitost, žestina, grubost i surovost humanistički angažiranog predočavanja. Boraveći pokatkad u prostoru između smrtne ozbiljnosti i igre, autor je kroz raznorodna rješenja propitivao nove promjenjivosti oblika, ali i ironizirao kiparsku tvrdoću i ortodoksiju. U radove je unio ponešto od dinarskog kamenjara, ali sve je uvijek prikrio dubokim talogom iskustva i iskričavog humora.
Pulsirajuća podloga i bubrenje same površine
Vucini rani radovi nastaju u najboljoj maniri njegova profesora Valerija Michielija. U njima prepoznajemo radove i Radauševe ekspresije, ali i Baconove ikoničke vjerodostojnosti ljudske razapetosti i sumnje. U dosluhu su egzistencijalizmima pedesetih i šezdesetih godina. Možemo zaključiti da se u tom okružju i formirala Vucina pojavnost i njegov umjetnički kredo. Trajnom materijalu – bronci, u kojoj je Michieli našao svu svoju kiparsku mogućnost, Vuco je suprotstavio poliesterske smole, jeftine materijale, ambalažu sumnjive i efemerne trajnosti. U seriji reljefa u poliesteru i glini iz osamdesetih godina pulsirajuća podloga i bubrenje same površine uvod su u taktilno slikarstvo koje će ga zaokupljati u kasnijem razdoblju života.
Ipak, Vuco nije svoju kiparsku sudbinu ortodoksno vezao samo uz jedan stvaralački i ljudski model. Naprotiv, njegova kasnija kiparska rješenja (serija postola/cipela, brodova i vlakova, porušenih gradova u terakoti, raznolikih portreta, porculanskih anđela, bezbrojnih interpretacija Miroslava Krleže, javnih spomenika Tinu Ujeviću ili Franji Tuđmanu do najnovijih limenkastih trodimenzionalnih formi), govore o vrijednosno zanimljivoj konfiguraciji opusa, izvornoj crtačkoj snazi, taktilitetu, energiji i ekspresiji, duhovnosti i ironiji.
Osim kiparstvom, Miro Vuco se ustrajno i dugotrajno bavi i slikarstvom. Slikarska su mu djela ekspresivna, gustih i teških namaza, reljefne enformelne strukture, uglavnom potpuno apstraktna i naizgled u opreci sa skulpturnom figuracijom, iako ponekad i posve ispunjena reljefnim amorfnim prikazima. Njegova paleta kreće se od gotovo crnih, tamnih i mračnih pastelnih premaza do svježih i žarko crvenih boja koje zrače radošću. Slike su mu nastajale godinama, čak i desetljećima, a teški nanosi boja bili su bliži modeliranju nego slikanju kistom. U pojedinim periodima stvaralaštva on uvodi u slike i figuraciju, ponekad s pokojim ljudskim likom (ili lutkom), ali najčešće vezanu uz zoomorfne oblike konja i ptica, koji sliku pretvaraju u neravne reljefne prikaze što izranjaju, izlaze iz same njezine prošlosti.
Uvid u kontinuitet, slojevitost i aktualnost Vucina umjetničkog djelovanja
Izložba donosi presjek višedesetljetnog Vucina stvaralaštva, s ciljem da se sinjskoj publici po prvi put predstavi jedinstven autorski opus koji se počeo oblikovati u ozračju beznađa sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kako su ga doživljavali pripadnici Grupe Biafra, a razvijao se sve do novih, bešćutnih vremena 21. stoljeća. Obuhvaćajući različite faze, medije i tematske preokupacije, izložba pruža uvid u kontinuitet, slojevitost i aktualnost Vucina umjetničkog djelovanja.“
Miro Vuco rođen je 11. rujna 1941. godine u Vojniću Sinjskom. Nakon završene Škole primijenjenih umjetnosti u Splitu upisao je 1963. godine kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je diplomirao 1967. godine. Od 1969. do 1971. bio je suradnik Majstorske radionice Antuna Augustinčića. Jedan je od osnivača i najistaknutijih članova umjetničke grupe Biafra, unutar koje je djelovao od 1970. do 1978. godine. Njegovo stvaralaštvo obuhvaća kiparstvo, slikarstvo i crtež, a obilježavaju ga snažna ekspresivnost, društvena angažiranost te velika morfološka i tematska raznolikost. Samostalno je izlagao na brojnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, a njegova se djela nalaze u muzejskim, galerijskim i privatnim zbirkama. Od 1986. godine predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je napredovao do zvanja redovitog profesora u trajnom zvanju. Autor je niza javnih spomenika, među kojima se izdvajaju spomenici Stjepanu Filipoviću u Opuzenu, Tinu Ujeviću u Zagrebu, Anti Starčeviću u Osijeku i Franji Tuđmanu u Kninu. Za svoj je rad primio Godišnju nagradu Hrvatskog društva likovnih umjetnika 1994. te Nagradu za životno djelo 2017. godine. U svibnju 2025. u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu otvorena je njegova velika monografska izložba „Zatečeno stanje“. Preminuo je 2. rujna 2025. godine u Zagrebu.
Izložba ostaje otvorena do 11. rujna 2026. godine.
