Pećka eparhija je uvijek bila dio Ohridske arhiepiskopije
Pavlov kao povod za pisanje gramate navodi da se izvjesni Pavle oko 1528. godine, uz pomoć turskih vlasti i podmićivanjem, samoproglasio, prvo za „arhiepiskopa“, a zatim za „patrijarha“ Peći. Pavlov navodi da Konstantipoljski patrijarh formalno nikada nije priznao Srpskog Arhiepiskopa Joanikija II., proglašenog od Stefana Dušana (okolo 1345., tako piše, mada je to bilo 1346. u Skoplju, (prim. S.J.) patrijarhom. Carigradski patrijarh Kalist I. je zbog toga bacio anatemu i prokletstvo na Dušana Silnog, Joanikija II. i cijeli srpski narod i izopćio ih iz „Pravoslavne katoličanske crkve“ (prim. S.J.).
U “Čitanja u Carskom društvu za rusku povijest i starine na Moskovskom sveučilištu. 1876. listopad–prosinac. Knjiga četvrta” priopćio je poznati ruski kanonist Aleksej Sjepanovič Pavlov (1832.-1898.) „Gramatu carigradskog patrijarha Jeremije I. o prisajedinjenju srpskog patrijarhata ohridskoj arhiepiskopiji“, po prijepisu iz XVII. stoljeća. Grčkom tekstu dodao je ruski prijevod gramate, a napisao je i komentar radi objašnjenja.
Gramata
Gramata je objavljena na originalnom grčkom jeziku i prijevodu na ruski jezik, s kojeg sam Gramatu preveo na crnogorski jezik:
„Jeremija, Božjom Milošću Arhiepiskop Konstantinograda, Novoga Rima i Vaseljenskog Patrijarha.
Bilo bi, svakako i prilično sprovodljivo, da su od početka lijepo ozakonjenja i ustrojenja sačuvala svoja moć i čvrstina, koje ne bi mijenjalo kasnijim (okolnostima), i da se prijedlogom bilo kakvog drugog prava ne narušava saborna djela i ne unižavaju Patrijaršijska pravila. No tako kako se često događa sljedstveno promjenama djela (ljudskih): to će nova Patrijaršijska odluka opet sve blagoustrojiti postaviti na mjesto prava, kako propisuju i određuju sabori. Tako sada blaženi Arhiepiskop Prve Justinijane, t. e., Ohrida, po Svetome Duhu voljeni brat naš i suslužbenik Kir Prohor, trpi takvo (kršenje prava) u svojoj Eparhiji (takozvana Arhiepiskopija Pećka prije i otpočetka je bila podčinjena njegovoj Crkvi, t.e., Ohridskoj; no, kako neki govore, kao posljedica nekakvog nasilja bila je otrgnuta od nje i postavljena u status autonomije, no nije ostala tako u narednom vremenu, već je ponovno bila prisajedinjena njegovoj (Prohorovoj) Crkvi i postala zavisna od nje, što znači da nije bila počašćena (autokefalanošću) po prigovoru i sudu bilo kojeg Vaseljenskog Sabora): te on pribjegnu nama, obavijestivši nas o nedavno podnesenom u njegovoj Eparhiji Nekog Pavla, s titulom pastira, a po stvarnom vuk, ne imitirajući Apostola Pavla, odbijenom Samosaćaninu, upotrijebivši višu vlast, imajući pomoć od nekoliko svjetovnjaka, pomoću davanja zlata zauzeo je Pećku Crkvu i odvojio je od ostalih eparhija Ohridske crkve. Obavijestivši nas o svemu blaženi Arhiepiskop Kir Prohor molio je nas kako bi mi po zakonima razmotrili i presudili, je li zakonito to i suglasno s kanonima?
Imajući u vidu molbu Blaženoga Arhiepiskopa i razmotrivši (djelo) sabora, mi smo priznali i ustvrdili, što spomenuti Pavel se ponaša protivno kanonima i da podliježe odstranjenju iz postojećeg okupljanja tamošnje Eparhije sabora Arhijereva, koji po kanonu govori: „Ako neko, upotrijebi svjetovna načela, zbog ovladavanja crkvom, da budu izopćeni i ekskomunicirani, sa svima njima koji su komunicirali s njim, bili njegovi suradnici, da budu izopćeni od Boga Svesadržitelja, bez oproštaja, ukoliko ne dođu sebi i ukoliko se ne pokaju onda ne pripadaju Crkvi Božjoj. Jer obraćajući se drevnoj Carskoj kristovolji, koja dokazuje da sva Pećka Eparhija sa Srbima zakonito pripada (dostojna) Ohridskoj Arhiepiskopiji: to presuda naša, kako to govori značenjem gramata, sabornim rečenicama određuje i ustanovljuje da se Pećka i sve srpske oblasti nalaze pod vlašću Svetog Arhiepiskopa Ohridskog, kako od početka, tako i do njih su podčinjeni njoj. I ako neko od njih ili poslije njih želi proizvesti bilo kakvu silu, takvi, tko god oni bili, da budu izopćeni od Boga Svesadržatelja i da im ne bude oprošteno nikada, ni u budućnosti, i biće dio Judinih izdajica. Tako odlučujemo mi u Svetom Duhu i naša izjava, sastavljena u ovoj pismenoj odluci odluka (koja) je donesena od Svetog Arhiepiskopa Prve Justijane, u Ohridu, ljeta 7039. mjeseca rujna, indiktiona 4.“
Podrijetlo dokumenta
U objašnjenju ispred objavljene gramate A. S. Pavlov piše da je tiskao dokument po rukopisu Grčkog Minologiona nakon sastanka sa Sevastajanovim, iz Moskovskog Javnog Muzeja, No 492 (l 1-3). Pavlov piše da je dokument prilično propao od starosti, što je vidljivo na pojedinim mjestima kopije. Pavlov kao povod za pisanje gramate navodi da se izvjesni Pavle oko 1528. godine, uz pomoć turskih vlasti i podmićivanjem, samoproglasio, prvo za „arhiepiskopa“, a zatim za „patrijarha“ Peći. Pavlov navodi da Konstantipoljski Patrijarh formalno nikada nije priznao Srpskog Arhiepiskopa Joanikija II., proglašenog od Stefana Dušana (okolo 1345., tako piše, mada je to bilo 1346. u Skoplju, prim. S.J.) patrijarhom. Carigradski patrijarh Kalist I. je zbog toga bacio anatemu i prokletstvo na Dušana Silnog, Joanikija II. i cijeli srpski narod i izopćio ih iz „Pravoslavne katoličanske crkve“ (prim. S.J.). Još krajem XIV. stoljeća došlo je do raskola između Grčke i Srpske crkve, piše Pavlov, izazvane novom titulom Pećkih Prvosvjetitelja. U Konstantinopolisu je, u odnosu Vaseljenskog Patrijarha sa srpskim „subratom“, kako ga naziva Pavlov, Spiridonom, važilo da se on ne naziva suslužiteljem, kako je pisalo za sve autokefalne Arhijereje.
Nakon osvajanja Bizanta od strane Turaka, piše Pavlov, kada je Muhamed II. objavio svog patrijarha, ili po turski „Patrika“, kao duhovnu glavu svih kršćanskih podanika Porti, bez obzira na narodnost, nastojanje Fanariota o izopačenosti Srpske Crkve dobilo je još tvrđu točku otpora. Njihov stav je i dalje bio da je Srpska crkva dio autokefalne Ohridske Arhiepiskopije. Ilarion Ruvarac, poznati srpski historičar, prenio je Gramatu koju je objavio A. S. Pavlov u spomenutoj publikaciji u Glasniku srpskog učenog društva, knjiga XLVII., tiskanog u Beogradu 1879. godine, s originalom na grčkom jeziku i prijevodom Pavlova na ruski paralelno s njime, u tekstu „O katalozima pećkih patrijarha“ (strana 265.-275.). Važno je naglasiti da je Ilarion Ruvarac A. S. Pavlova smatrao izuzetnim poznavateljem kanonskog prava.
Nakon objavljene Gramate Ruvarac se bavi „patrijarsima“ koje je postavljala Porta, navodeći da poslije Arsenija II., pa sve do Makarija I., „čitavo stoljeće“, kako navodi, nije bilo srpskog patrijarha. Dalje Ruvarac piše da u Gramati Jeremije I. piše da je Srpska crkva otpočetka bila podčinjena Ohridskoj Arhiepiskopiji, da je nasilno ogrnuta u autonomno stanje i da je snova vraćena Ohridskoj Arhiepiskopiji. Mehmed Sokolović, veliki vezir od 1565. do 1579., koji je rođen u Trebinju i učio u manastiru Mileševu, svog sinovca postavio je u Carigradu u rujnu 1574. za arhiepiskopa ohridskog, a Makarija, po Tronošcu brata velikog vezira Mehmeda Sokolovića za patrijarha. Mehmet Sokolović je imao i brata Antonija, koji je naslijedio Makarija. Ruvarac dalje navodi tko se smjenjivao na prijestolu crkve koju je osnovala Porta, među kojima su i Grci kir Filip i kir Ʌȫʌńɑƈïɛ (Jeremija II., Vaseljenski Patrijarh, reagirao je na ta postavljenja riječima da su „rđavo učinili stari carevi“, ali je Vaseljenska patrijaršija tada bila nemoćna da se suprotstavi Porti. Međutim, nikada nije priznala patrijaršiju i uvijek je smatrala „turskom tvorevinom“, što su i priopćili predstavnicima Srpske kraljevske akademije prilikom njihova posjeta Vaseljenskoj patrijaršiji, (prim S.J.).
U dokumentu koji je 1855. godine, nakon posjeta Vaseljenskoj Patrijaršiji, objavio u Beogradu dr. Janko Šafárik (GSUD br. 7., Beograd, str. 174.) Vaseljenski Patrijarh i Sinod Vaseljenske crkve su 1766. godine donijeli dokument u kojem, između ostalog, piše: „U napredak je izbrisano ime Ipske Arhiepiskopije s tablica carskih i smatra se kao da nikada nije ni bilo…“.
U literaturi sam pronašao da su se aleksandrijski patrijarh Joakim I. (Πατριαρχης Ιωακειμ ο Πανυ), patrijarh Mihailo V. Antiohijski (Μιχαήλ Πέντε Αντιοχείας) i jeruzalemski patrijarh Dorotej II. (Δωρόθεος Β΄ Ιεροσολύμων), 4. rujna 1531. godine saborno suglasili s gramatom vaseljenski patrijarh Jeremije I. (Πατριάρχης Ιερεμίας Α’), ali u samoj Gramati koju je objavio Pavlov toga nema. No, za vjerovati je da su se suglasili s navedenom Gramatom Vaseljenskog Patrijarha.
