Trenutno u Hrvatskoj postoje dva nerješiva problema koje kreatori kaosa ne mogu uspješno riešiti, to je fenomen Marka Perkovića Thompsona i kult hrvatske nogometne vrste i njen potencial da na velikim natjecanjima postigne najveće uspjehe
Mogu reći da sam na neki način odahnuo izpadanjem hrvatske vrste sa Svjetskoga nogometnog prvenstva. Ne, ne kao mrzitelj naših nogometaša, nego time što sam pošteđen daljnjeg lomljenja živaca. Iako mi je nogomet podpuno nezanimljiv, ne pratim ni domaću ni međunarodnu nogometnu scenu, ali reprezentaciju pratim obvezno kao svaki normalni Hrvat. Utakmice poput one s Englezkom pogledam u reprizi, najbolnije mi pada poraz od Engleza. Ceterum censeo, Engleze treba tući uviek i svuda. Ni ovu s Portugalom nisam gledao u realnom vremenu, tek sam u noćnoj tišini osluškivao udaljene povike oduševljenja nakon naših pogodaka. Konačno sam drugi dan smogao snage pogledat reprizu. Nemam živaca za takve stresne događaje.
Hrvatska nije prošla dalje, ali ne slučajno. Ne ćemo to nazvat nogometnom urotom već refleksijom novčanih i geopolitičkih činbenika na športske događaje. Da se radi o svjetskom prvenstvu u badmintonu ili pikadu negdje na Trinidadu, Hrvatsku bi se moglo toleritat na tronu, ali nogomet…
Osjećaj zajedništva i solidarnosti
Kada neka pojava uraste u sviest naroda i postane značajan fenomen njegova identiteta, za nekoga to može predstavljat remetilački činbenik sa širim konotacijama koje se prelievaju i u sferu politike. Uspjesi hrvatske nogometne vrste strahovito podižu osjećaj zajedničtva i solidarnosti među pripadnicima nacije, a poznato je da je upravo zajedničtvo i solidarnost temelj uspjeha druge obnove hrvatske države 1991. i uspješne vojne obrane njena obstanka. Hrvatska kao neželjen zemljopisni, a kamo li državnopravni činbenik u očima kreatora svjetske politike nikako ne smije obstojati kao podpuno funkcionalna država, može ju se otrpjet kao polusuverenu državu s ograničenim gospodarskim, kulturnim, znanstvenim pa tako i športskim dosezima. U tom smislu pretjerani uspjesi na planetarnoj razini nisu dobro došli.. Pogotovo se to odnosi na nogomet kao planetarno popularan šport. Upravo zahvaljujući nogometu za Hrvatsku je saznao cieli sviet. I začuđuje dosljednost tih središta moći u ometanju hrvatskih uspjeha kad god je to moguće. Lako je Englezima glumatat favoriziranu gospodu kad znaju da u žepu prije utakmice imaju barem jedanaesterac, pa ako maleni ne pogodi iz prve, pucat će sve do pogodka, s tim da se taj pogodak ni u kom slučaju ne će preispitivat presudnikom, tzv. VAR tehnologijom, koja očito služi više tome da ošteti nepoželjnog sudionika nego pravednijim sudačkim odlukama.
Dugine zastave mogu proći, ali Bog i sloga bjeloputih Hrvata nikako
Već je utakmica s Englezkom izazvala loš predosjećaj; dodatno sam se zabrinuo nakon izjave Nikole Vlašića o Bogu, molitvi i obiteljskom ozračju i zajedničtvu u momčadi. Rekoh u sebi, bravo Nikola, dobro si to rekao, ali ovu izjavu ćete skupo platiti. I jesu. Najjače hrvatsko oružje jest i najveći problem kreatorima nogometnoga prvenstva. Dugine zastave mogu proći, ali Bog i sloga bjeloputih Hrvata nikako. Ogled s Portugalom dokazao je kako se ništa ne prepušta slučaju. Previše je novca ulupano u ovaj spektakl da bi jedna Hrvatska poremetila zamišljeni tiek prvenstva. Zato je Zlatko Dalić otvoreno izjavio da malobrojni, ne mali, kako naši novinari konjušarsko sluganskoga mentaliteta vole tepat hrvatskom narodu, ne mogu proći dalje i ostvariti čudo. Sve je rekao u toj rečenici, učinili smo čudo u nogometnom svietu, iako malobrojni. I nije Hrvatska mala zemlja velikog srdca, nego je normalna zemlja brojnih mogućnosti i talenata koji bi ostvarivali brojne rezultate i na drugim područjima kad bi bilo više samopouzdanja i samopoštovanja. Ni BiH reprezentacija nije prošla dalje pa ju nitko nije proglašavao malim smetalom, bilo je i patuljastih država pa se nisu samoponižavali kako to čine hrvatska glasila i institucije. Idite u vražju mater vi i vaši mali, definitivno, kako je uobičajeno u našem javnogovoru svaku drugu rečenicu začinit tom izpraznicom.
Samo je jedan Smovojska. U moru nepismenih…
U moru nepismenih i dosadnih komentatora nogometnog prvenstva svakako je osvježenje gledati i slušati Antona Samovojsku, kulturnog gospodina, njegovana i profinjena jezika, intelektualca, koji i nama kojima je nogomet posljednja stvar na svietu znade svoju strast prema ovom športu približit i učinit nogomet zanimljivijim nego li se to na prvi pogled čini. Umjesto da gostuje svake večeri, vidimo ga tek povremeno. Šteta, malo je komentatora koji svojim zanimljivim i stručnim komentarima istodobno djeluju i odgojno na gledateljstvo. A daljividnica ima i odgojnu ulogu, zar ne, pa bi prednost trebala dati pismenima i naobraženima. U sljedećim susretima na prvenstvu Englezima želim isto što i oni nama, a Portugalcima i razmaženom Ronaldu da pred nemilosrdnim Španjolcima ni ne pokušavaju spas potražit cendranjem za jedanaestercima.
