Slučaj rodne kuće bana Jelačića ili zatiranje korijena postojanja srijemskih Hrvata
Petnaest godina pišem da je rodnu kuću bana Jelačića u Petrovaradinu, kao najznačajniji objekat u Republici Srbiji za sve Hrvate u toj državi, sve Hrvate u dijaspori i, naravno, sve Hrvate u Hrvatskoj, trebala biti otkupljena u cijelosti čim su ovdje osnovane hrvatske krovne institucije, prije svih Hrvatsko nacionalno vijeće, te postati kulturni i administrativni centar svih Hrvata u Republici Srbiji.
No, cijelo to vrijeme s rodnom kućom bana Jelačića radi se sve suprotno i danas je praktično predmet sprdnje, odnosno pravo svjedočanstvo zatiranja postojanja srijemskih Hrvata na tom prostoru (u kontinuitetu od tisuću godina), a sve u dogovoru političkog vrha Republike Srbije i Republike Hrvatske, počev od lociranja svih ovdašnjih „hrvatskih“ krovnih institucijama u Subotici i postavljenjem u njima za rukovodioce i na sva druga ključna mjesta takozvane „bunjevačke Hrvate“!
U Srbiji nema Bunjevaca
Pritom cijelo vrijeme Beograd dobro zna što radi, a Zagreb ne, ili, prije će biti, ne će da zna što radi, a za obije strane za izvođenje ovih radova najpodobniji su upravo Bunjevci u Vojvodini (Srbiji), koji se od svog dolaska na ove prostore pa sve do danas ne ponašaju nedvojbeno kao hrvatski živalj.
Tako su već 1918. odigrali ključnu ulogu pri prisajedinjenju Bačke, Banata i Baranje Kraljevini Srbiji, što je za hrvatski živalj bilo pogubno.
Danas u Republici Srbiji ima oko deset tisuća Bunjevaca (svi žive u Sobotici i okolici te nešto u Somboru i okolici) koji niječu bilo kakvu vezu s Hrvatima (vrijeđaju se kada im kažete da su Hrvati) i Beograd ih je proglasio posebnim narodom tako da imaju svoje nacionalno vijeće i sve drugo što ovdje pripada jednoj nacionalnoj manjini, na što imaju pravo ako se tako dobrovoljno izjašnjavaju.
Drugi dio ovdašnjih Bunjevaca, koji sebe naziva „bunjevačkim Hrvatima“ (i Bunjevci i Hrvati u isto vrijeme, što je nonsens samo po sebi obzirom na postojanje u državi u kojoj živimo dva posebna naroda), čiji se broj nikako ne može saznati jer pri popisu stanovništva ne postoji stavka „bunjevački Hrvat“, ali ne može ih biti više od nekoliko tisuća.
Oni ovdje za veliki novac izigravaju velike Hrvate i kao takvi su upravo na svim ključnim pozicijama u „hrvatskim“ krovnim institucijama u Subotioci!!!
Najpodobnija osoba za izvođenje spomenutih radova (na zatiranju korijena postojanja srijemskih Hrvata u Srbiji i veličanje Bunjevaca je bolesno ambiciozni i nebično beskarakterni Tomislav Žigmanov, najveći manipulant i plagijator među „bunjevačkim Hrvatima“, kojeg su zdušno u tome pomagali i Beograd i Zagreb, tako da je za petnaestak godina postao prvi čovijek među ovdašnjim Hrvatima i na polju kulture i na polju politike.
Kao takav stvorio je sve što danas postoji u Subotici u svim „hrvatskim“ krovnim institucijama, uključujući i Jasnu Vojnić, aktualnu predsjednicu Hrvatskog nacionalnog vijeća i zastupnicu HDZ-a u Hrvatskom saboru.
Ambiciozni i još ambicioznija
Jasna je još ambicioznija od Tomislava i „igrama i manipulacijama na svoj ženski način“ eliminirala ga je iz svega što je vezano za ovdašnje Hrvate te mu je danas najveći protivnik u predizbornoj kampanji za novi saziv Hrvatskog nacionalnog vijeća.
Od Hrvatskg nacionalnog vijeća, koje se po Zakonu o nacionalnim savetima nacionalnih manjina smije baviti obrazovanjem, kulturom, obaveštavanjem na jeziku nacionalne manjine i službenom upotrebom jezika i pisma nacionalne manjine (član 2.), Jasna je napravila političku stranku i dotukla Tomislava i nekada “jedinu relevantnu hrvatsku političku stranku u Srbiji”, kako DSHV i danas naziva Tomislav kao njen dugogodišnji predsjednik, iako joj upravo on blokira rad više od godinu dana.
No, s pozicije predsjednika DSHV, ali i sa pozicije nedavno izabranog potpredsjednika u Pokrajinskoj vladi Maje Gojković, Tomislav napada HNV i druge dvije “hrvatske” krovne institucije koje su stale uz Jasnu (Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i NIU “Hrvatska riječ”) te tako danas Jasnu podržava Zagreb, a Tomislava Beograd u nepoštednoj borbi za novi saziv Hrvatskog nacionalnog vijeća u kojoj ovdašnja „hrvatska kultura“ uništava ovdašnju „hrvatsku politiku“, a ovdašnja „hrvatska politika“ ovdašnju „hrvatsku kulturu“ preko ovo dvoje „bunjevačkih Hrvata“.
Zato, tko god od njih dvoje pobjedi za Hrvate u Srbiji je to definitivna propast jer se na ovaj način uništava hrvatska manjinska zajednica u Srbiji, posebno u Srijemu, odakle je već prognao 40.000 i ubijeno 26 Hrvata, i sada se, kako smo već rekli, radi na zatiranju korijena postojanja srijemskih Hrvata na tom prostoru i veličanu Bunjevaca.
Već su legendarna tri kamenčića izložena u Hrvatskom nacionalnom vijeću, „Matici“, koja prestavljaju dolazak Bunjevaca, Šokaca i srijemskih Hrvata u Vojvodinu u isto vrijeme, prije tri stoljeća!
Čemu uopće podjela ovo malo preostalih ovdašnjih Hrvata?!
„Matica“ u Subotici, nedavno sagrađena zgrada u kojoj su smještene sve „hrvatske“ krovne institucije, progutala je do sada od poreskih obveznika iz Republike Hrvatske i iz europskih fondova preko četiri milijuna eura, a ispod nje se upravo potkopava nedovoljno dubok podrum za smještaj novih sadržaja, što će još koštati najmanje 300.000 eura, dok su, primjerice Hrtkovci, mjesto kao sinonim u cijelom svijeti za izgon Hrvata iz Vojvodine potpuno marginalizirani (nema novca za rješenje smještaja kulturne udruge „Dr. Nikola Dogan“).
Biografski leksikon Hrvata istočnog Srijema ima samo jedan tom s prezimenima znamenitih Hrvata do desetog slova abecede (nema novca za znamenite Hrvate iz Srijema).
Bunjevcima ne trebaju „male matice“
Gradnja takozvanih „malih matica“ u nekada hrvatskim gradovima u Srijemu (Srijemska Mitrovica, Ruma, Petrovaradin, Zemun), daleko prije dolaska Bunjevaca u Vojvodinu, je samo bacanje prašine u oči srijemskim i svim drugim Hrvatima, u čemu je Šid (?) prošao još i najbolje.
Zemun i Mitrovica uopće „ne zaslužuju“ „malu maticu“, a gradnja u Rumi kuhinje i terase u dvorištu hrvatske kulturne udruge (vrijednost 250.000 eura) je prava uvreda za sve Hrvate u odnosu na izgubljeni velebni Hrvatski dom koji se danas svrstava u kategoriju „Dvorci Srbije“.
Kruna zatiranja korijena srijemskih Hrvata a veličanje Bunjevaca je sudbina Petrovaradina, posebno rodne kuće bana Jelačića, koja je od Jasne velikodušno svrstana u „male matice“ (?!), ali tako da ni to nikada ne bude jer obije države, Republika Srbija i Republika Hrvatska, nemaju novca da je otkupe u cijelosti!!!
No, primjerice, za gradnju bunjevačkog arhitektonskog strašila (Taranahrama) pored crkve u Đurđinu ima 100.000 eura jer je u pitanju „najveća kulturna manifestacija Hrvata u Srbiji“, „Dužijanca“, pri čemu je spravljanje tarane, samo jedno od tristo drugih umijeća „bunjevačkih Hrvata“, značajnije od cijele rodne kuće bana Jelačića!
Taranahram pored crkve u Đurđinu, radionica za pripravu tarane od 100.000 eura
Samo „bunjevački Hrvati“, nitko drugi, znaju praviti taranu, bilježi bunjevački videonovinar u svim ovdašnjim „hrvatskim“ nedijima, nezamjenjivi Josip. Taranu u Taranahramu, radinici za pripravu tarane u Đurđinu, najbolje odoka spravlja u svijetu čuvena Krista (o priskaknju vatre da ne pričamo)
