Autoričin rad već u naslovu naznačuje složeno polje rodnih relacija, ali posve sigurno i onih prostornih i društvenih
U splitskoj Galeriji Kula u petak, 3. srpnja 2026. otvorena je izložba jedne od najistaknutijih suvremenih europskih umjetnica, portugalske kiparice Leonor Antunes naziva „The homemaker and her domain II“. Kustos izložbe je Dalibor Prančević.
Prvo umjetničko pojavljivanje Leonor Antunes u Splitu obilježeno je instalacijom “the homemaker and her domain II”, radom čiji naslov već naznačuje složeno polje rodnih relacija, ali posve sigurno i onih prostornih i društvenih. Figura one koja tvori dom, koja ga uređuje, održava i simbolički nosi, priziva dugu kulturnu povijest vezivanja domaćinske funkcije ponajprije za ženski subjekt. U dalmatinskoj, kao i široj etnografskoj imaginaciji, ta se predodžba sabire u mudroj uzrečici prema kojoj žena nosi tri kantuna kuće, dočim muškarcu pripada samo jedan. U toj je slici sadržana stanovita bremenitost jer se dom pojavljuje kao prostor skrbi, rada, ponavljanja i odgovornosti, ali i kao domena, kao područje u kojem se iscrtavaju rodno diferencirane geografije svakodnevice. Sam rad, međutim, izmiče uskome shvaćanju interijera i naslovnu domenu otvara kao prostornu, povijesnu i rodnu matricu. U nju Antunes upisuje tragove ruke, mjere, obrta, migracija i ženskih genealogija modernizma, pa se homemaker ukazuje kao ona koja dom tvori, oblikuje i održava, ujedno i kao figura koja javni, institucionalni ili monumentalni prostor privremeno preobražava u osjetljivije polje stanovanja i skrbi. U splitskome se kontekstu taj intimni jezik materijala i mjere širi prema samome gradu, omekšavajući tvrdoću i stamenost kasnoantičke carske gradnje te u njezin kameni poredak upisujući prisniji ritam bivanja.
Taktilna metrica
Metodološko ishodište rada Leonor Antunes počiva u taktilnoj metrici, u činu mjerenja. Ono uspostavlja odnos između umjetničina tijela i prostora koji ga okružuje, između prvoga pogleda, prvog ulaska u prostor i pokušaja njegova razumijevanja. Mjerenje je, kako umjetnica ističe, intiman i fizički postupak u kojemu tijelo postaje instrument opažanja, a prostor se otvara kroz omjere, udaljenosti, ritmove i dodire. Iz tih se izračuna potom razvija skulpturalna artikulacija rada, pri čemu mjera prelazi iz tehničke operacije u oblik mišljenja. Povijest mjerenja zapravo i započinje kao povijest tijela u prostoru pa tako lakat, stopa, pedalj, prst i korak svjedoče o vremenu u kojemu se svijet razumijevao kroz ljudsku mjeru, kroz dohvat ruke i ponavljanje geste. Univerzalni metarski sustav postupno će tu prisnost zamijeniti apstraktnom, prenosivom i administrativno pouzdanom mjerom. Za Antunes je pritom zanimljiv upravo povratak mjere tijelu. Njezin postupak kao da vraća mjerenje u njegovu predmodernu, intimnu zonu, prije metra, prije standarda, prije administrativne hladnoće brojke. Ona mjeri prostor kao netko tko ga dodiruje, nastanjuje, odmjerava ritmom vlastitoga tijela i rukom oblikovanih materijala.
Posebice je važno da se taj odnos tijela i prostora posreduje materijalima uvelike oblikovanima rukom. U njima se osjećaju ritam, repeticija, trag manualnoga rada i sporost postupka, čime se rad približava području primijenjene umjetnosti, povijesno često pridruživanom ženskome subjektu i nerijetko obilježenom podcjenjivačkim predznakom. Zasebice se pritom otvara etnografska, pa i antropološka aura umjetničina postupka, budući da Antunes rukotvorinu promatra kao znanje, umijeće i naslijeđenu praksu, katkad gotovo u predobrtnoj, arhaičnoj dimenziji izvornoga crafta. Njezino mjerenje prostora tako prerasta racionalizaciju zatečenog ambijenta i postaje odmjeravanje odnosa, utiskivanje tijela u prostor, a prostor u tijelo.
Rad po mjeri
U konačnici, “the homemaker and her domain II” može se čitati kao rad o mjeri, društvenoj činjenici prostora i prešućenima dionicama povijesti. Skulpturalna kvaliteta instalacije proizlazi iz njezine sposobnosti da prostorne odnose učini vidljivima, opipljivima i povijesno zasićenima. Mjera se ovdje pojavljuje kao relacija, kao oblik pažnje i kao taktilna arheologija svakodnevice kroz koju se dom, rad ruku i rodna raspodjela prostora iznovice sagledavaju u svojoj materijalnoj i simboličkoj gustoći.
(iz teksta Dalibora Prančevića)
Leonor Antunes rođena je 1972. godine u Lisabonu. Živi i radi u Berlinu. Umjetnička praksa Leonor Antunes nudi jedinstveno promišljanje moderne umjetnosti, arhitekture i dizajna kroz reinterpretaciju skulpture u odnosu na konkretan prostor. Nadahnuta značajnim stvarateljima 20. stoljeća, a često i ženskim protagonistkinjama umjetničke i dizajnerske scene, svoje radove započinje mjerenjem arhitektonskih i dizajnerskih elemenata koji je zanimaju. Ta mjerenja potom koristi kao polazišne jedinice koje prevodi u skulpturalne forme. Oslanjajući se na tradicije rukotvorstva iz različitih dijelova svijeta, koristi materijale poput užeta, kože, pluta, drva, mjedi i gume kako bi oblikovala neuobičajene prostorne strukture.
Njezine recentne samostalne izložbe održane su u University Gallery of the Angewandte u Beču (2026.), kurimanzutto project spaceu u Ciudad de Méxicu (2026.), Foundation VDL – Richard Neutra Residence u Los Angelesu (2025.), Marian Goodman Gallery u Los Angelesu (2025.), CRAC-u – Centre régional d’art contemporain Occitanie u Sèteu (2025.), CAM Gulbenkianu u Lisabonu (2024.), Fruitmarket Gallery u Edinburghu (2023.), Zakladi Serralves u Bragi, Portugal (2022.), MUDAM-u u Luxembourgu (2020.), The Boxu u Plymouthu (2020.), Muzeju umjetnosti São Paulo (MASP), Brazil (2019.), Haus Konstruktivu u Zürichu (2019.), Museo Tamayo u Ciudad de Méxicu (2018.), Hangar Bicocci u Milanu (2018.), Whitechapel Gallery u Londonu (2017.), Muzeju moderne umjetnosti u San Franciscu (SFMOMA) (2016.), CAPC-u u Bordeauxu (2015.), New Museumu u New Yorku (2015.), Kunsthalle Basel u Baselu (2013.) te Muzeju Reina Sofía u Madridu (2011.).
Godine 2019. predstavljala je Portugal na Venecijanskom bijenalu, a sudjelovala je i na 58. i 57. Venecijanskom bijenalu (2019. i 2017.), 12. Bijenalu u Sharjahu, Ujedinjeni Arapski Emirati (2015.) te 8. Berlinskom bijenalu (2014.).
Izložba ostaje otvorena do 5. rujna 2026.
