Izuzetno važan povijesni zapis iz 1518. godine pokazuje da je mletački upravitelj Splita, knez Franjo Celsi, detaljno pratio Marulićev rad i hvalio njegove moralne pouke
Dvije su stvari obilježile život splitskoga plemića i hrvatskoga književnika Marka Marulića (Pečenića) (1450.-1524.).
Turski (osmanski) činitelj je prije njegova rođenja zakoračio u Europu, te zauzeo Makedoniju (1371.), Kosovo i veći dio Srbije (1389.), te nakon toga pobjedom kod Nikolja (1396.) i Varne (1444.) svoja osvajanja na Balkanu održao više od 400 godina (U Makedoniji i na Kosovu više od 500!).
Tursko zauzimanje Carigrada (kada je Marulu 3 godine), pad ostataka srpske despotovine, pad Bosne (kada je Marulu 13 godina), pad Hercegovine (iza 1482.), Krbavska bitka u kojoj je hrvatska vojska strahovito potučena (1493.), učvršćenje Turaka u Podunavlju (1521.), te pad Egipta pod Turke pred kraj njegova života.
Dočekao je pobjede bana i biskupa Petra Berislavića, ali srećom nije doživio pad Klisa (1537., oslobođen tek 1647.!) kojega je junački branio više od 20 godina Petar Kružić. Klis je zauzeo Šibenčanin Murat-beg Tardić (pravo prezime Gajdić) koji je prešao na islam.
Predtursko doba
Dok je hrvatsko kraljevstvo, makar regionalizirano, bilo uklopljeno u mađarsko kraljevstvo (s vlastitim plemstvom i regionalnim saborima), dotle su godine turske prevlasti označile etničko čišćenje Hrvata iz središnjih prostora države (Knin, Banja Luka, Bihać), doseljenje pravoslavnih masa, gubitak identiteta dijela Hrvata i islamizaciju, porobljavanje, iseljavanje, ratne smrti, pljačke, bolesti, nered.
U svemu tomu hrvatski gradići na Jadranu (posebno Hvar i Dubrovnik) cvatu kulturno, ali i ekonomski. Nešto Hrvata u današnjoj BiH je zaštićeno ahdnamom sultana Mehmeda Osvajača (1463. ili 1464.) kojoj katolicima jamči sigurnost i posjed. Dokument je nastao u gradu Fojnici, predstavnik franjevaca je bio fra Anđeo Zvizdović.
Postavlja se zgodno pitanje što je u vjerskom pogledu bila današnja BiH? Pravoslavaca prije Turaka je bilo nešto u istočnoj Hercegovini i južnom Podrinju, ali i tamo je to pravoslavlje bilo pod utjecajem patarenske crkve bosanske (vidi: Čajnički evanđelistar).
Slabljenje i pad Bizanta i Srbije dovode do vjerski fluidne situacije, u kojoj se Stjepan Vukčić proglašava hercegom od sv. Save (u manijakalnoj i nerealnoj ambiciji da postane kralj Srbima), Skenderbeg se kao pravoslavac koji je bio muslimanom okreće prema katoličkim redovnicima i Papi, Balšići, pa i sâm Dušan koketiraju s katoličanstvom. Srebrenica prestaje biti katolički grad, kao i Novo Brdo na Kosovu i kasnije (XVII. stoljeće) Bar u današnjem crnogorskom primorju.
Nesretna politika bosanskih velikaša, neuspjeh Pape da poveže Europljane u borbi protiv Turaka (uglavnom samo Mađari uz pomoć Poljaka i Litve), nesretna politika kralja Žigmunda koja je Slavonce i Bosance otuđila od krune dovode do rasula katoličanstva na prostoru jugoistočne Europe. To Marulića boli, peče kao živa rana.
Moral
Druga rana njegova srca odnosi se na događaj iz rane mladosti kada je skupa s prijateljem plemićem pohodio neku ženu lakoga morala. Igrom okolnosti prijatelj je ubijen od strane ljubomornoga muža.
Brakovi su tada uglavnom bili ekonomska nužnost; žena se rijetko bunila, makar odabranik bio starac, invalid, šašavac itd. Ali su se zato događale afere.
Pravničku karijeru započima 1474. godine, dakle s 24 godine. Godine 1481. je sudac. Je li studirao u Padovi (1470.-1474.) ili je to barokni dodatak.
Njegovu biografiju dugujemo prijatelju mu i kanoniku splitskome Frani Božičeviću Natalisu (1469.-1542.). Što je to rana mladost za ono doba kada si bio starac u četrdesetoj?
Godine 1482. je zbog nekog manjeg prijestupa zatvoren, ali jamčevina je bila čak 1.000 dukata. Sigurno se ne radi o ženskom pitanju, tada je već sudac, trgovac i skrbnik mlađoj braći i sestrama. I ima 32 godine. Slični grijesi su se u Dubrovniku, koji je jako vodio računa o unutarnjoj stabilnosti, plaćali izgonom. Grijeh je bio miješanje plemića i pučana, kršenje celibata, preljub, pa i posjećivanje prostitutki izvan za to određena mjesta.
- Je li duboka Marulićeva pobožnost posljedica grijeha, prijateljeve smrti, strogog očeva odgoja ili je riječ o urođenoj osjetljivosti, moralnosti i duhovnosti?
– Odgovor na to tražimo u njegovu djelu, a posebice u “Pedeset priča” iz 1510. kojima je nastojao širiti nabožnost i moralnost, posebice u puku.
To je djelo s latinskoga 1924. godine preveo Milan Pavelić (1878.-1939.), Krivopućanin, pjesnik kojega visoko cijeni urednik Marijan Majstorović.
Recepcija Marulićeva djela bila je vrlo velika za to razdoblje, od Franje Saleškoga, do Tome Morusa i Henrika VIII. Čitaju ga i Cervantes, Quevedo, Hernando Colon (Kolumbov sin), sv. Frano Ksaverski (koji jedan odlomak “Institutione bene vivendi per exempla sanctorum” daje prevesti na japanski), sv. Karlo Boromejski, papa Hadrijan VI., Alonso de Villegas, Ivan Dantiscus (Dantyszek), vjerojatno Filip II. i Karlo V.
Njegova su djela ondašnji bestseleri
Ima dubokih tema kao što je suodnos Marulića i Erazma Roterdamskoga. (zajednički prijatelj Toma Niger, veliko poštovanje Erazma prema sv. Jeronimu).
Zapravo su njegova djela bestseleri, sigurno je utjecao i na Loyolu i njegovo drugačije tumačenje pet osjetila, ali i strukturu vježbi, tj. razmatranja (ignacijevskih).
Psichiologia de ratione animae humanae je naslov djela u kojem je prvi puta uporabio riječ psihologija u modernom smislu.
Ne ću izigravati dr. Freuda i analizirati slučaj Judite iz 1501., velikoga djela hrvatske književnosti. Niti ću se pozabaviti istom temom kod Miroslava Gavrana. Samo ću kazati da mi je ta priča uvijek bila moralno dvojbena, himbena, lukava. Je li Luther uklonio Juditu iz Starog zavjeta i stavio u apokrife jer nije bila dio židovskoga kanona, ili iz nekog drugog razloga? To da je Nakukodonozor kralj Babilonaca, a ne Asiraca nije mi valjan razlog. Lutheru je to možda bio dokaz nevjerodostojnosti. Jesu li katolički krugovi tada na Tridentskom saboru branili (1546.) Juditu radi Luthera, jer već je sv. Jeronim tu priču loše “šmekao”.
Marulićevih “Pedeset priča”
Vratimo se na “Pedeset priča”.
Petnaesta priča “Zasut vulkanom” govori o čovjeku koji je živ izgorio penjući se na Etnu. Svjedoči nam priča da Marulić nije bio riblje ćudi, ali da kao pravi Stavrogin (križonosac) sklon krajnostima.
“Znamenovanje će ove priče lako shvatiti, tko zna, u kolikoj su pogibli za svetu čistoću osobe koje služe Bogu ako se neoprezno upuštaju u drugovanje sa ženskima. S njima se smijati i čavrljati, njih se doticati, to ti je isto što i približiti se ognju brda Etne. Dođe li do slobodnijega druženja, do vladanja na domaću, to će oganj požude spaliti svetu odluku i počet će služiti sramotnome bludu koji su prije služili Kristu.”
Zaključuje da će naprotiv distanciranje očuvati radost i čistoću duše i tijela, te uvesti u anđeosko društvo na nebu.
Moramo se sjetiti i užanih posljedica sifilisa koji je došao iz Amerike; od toga su bolovali i Ivan IV. Grozni, Franjo I., Filip II. i brojni suvremenici.
I to je doživljavano kao kazna za grijehe. Kao i AIDS kasnije.
U priči “Nerazumni kraljev ljubimac” dokazuje da se svatko tko je izašao iz samostana pokajao. Jer to je po Maruliću najbolji izbor. Ali on osta neženja, ali ne i samostanac?
U priči “I sin i sluga” hvali poslušnost ocu i život u zajednici. Zapravo pravi mentalitet čovjeka koji živi u gradiću i drži se poznatih okvira. Nepoduzetnički mentalitet, tipično srednjovjekovni.
Grozi se krivovjerja
Još bih dodao neke natuknice. Za Marulića su Bošnjaci narod; bilo bi zanimljivo znati što on misli o Crnoj Gori, Bosni i dr. Jer Bosna je do XIII. stoljeća zapravo samo istočna Bosna, a Srbija do 1190. samo Sandžak, planinsko područje sjeverno od Tare. Povijest nije statična, stvari se mijenjaju, teku.
Boj su bili s njimi Harvati, Bošnjaci,
Garci ter Latini, Sarblji ter Poljaci.
Grozi se krivovjerja, u ovom slučaju bogumilstva. Nije isključeno da pod patarini (patareni) ne misli na muslimane u smislu šizmatika. Ali činjenica jest da je to vrijeme pada Bosne i da je islamizacija najbolje uspjela baš u trokutu Sarajevo – Tuzla – Zenica.
ostavi sarditost tere se jur smili, učini nam milost, k tebi smo pribigli. Razsarjen (rasrđen) činjaše da tvojega puka pod oblast stavljaše patarinska ruka.
U Juditi nema, što je i logično, puno turcizama, ali malo je i talijanizama i romanizama.
U svojim povijesnim istraživanjima drži se Marulić radije Tomislava i kraljeva XI. stoljeća, nego da spominje stvari koje bi mogle dirnuti Venecijance. Suvremenike Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Stjepana Vukčića uopće ne spominje igdje, kao ni ranije vladare Žigmunda i Tvrtka. Patarenstvo mu je mrsko, savez s Turcima užasava ga.
I u Juditi ističe grijehe bluda, proždrljivosti i pića. Holofern je izrazito debeo, uspoređuje ga s prascem (nečist za Židove), ali i “zaspa većma gori nego morski medvid”. Dražesni sredozemni tuljan (medvid) je bio mrzak ribarima, stari Višanin kojemu sam pokazao lik tog simpatičnog morskog sisavca reagirao je kao da gleda Sotonu.
Marulić je istančani lirik jakoga sluha, ali i klasično obrazovan što se jako osjeća u bogatstvu alegorija, slika, opisa (nakita, alata, ratnih sprava i oružja, životinja, jela itd.).
Opet je temeljni grijeh blud: “Na njemu samomu grih je ta naudil, da jošće svakomu, u kom je kada bil, S toga je izgubil Adam s Evom milost, ku je najpri(je) jimil (imao), svih vrgši (svrgnuvši) u žalost.”
Francesco Celsi (Mletački knez i kapetan Splita)
Izuzetno važan povijesni zapis iz 1518. godine pokazuje da je mletački upravitelj Splita, knez Franjo Celsi, detaljno pratio Marulićev rad i hvalio njegove moralne pouke. Celsi u svom službenom izvješću mletačkom duždu piše o tomu kako se splitska mladež nakon berbe odaje poroku kocke, ali pritom s divljenjem ističe Marulića kao “vrlo učenog i veoma pobožnog gospodina” koji te iste mladiće na trgovima pokušava urazumiti svojim riječima, natpisima i poučnim slikama (što je izravna referencija na njegove parabole i priče).
Zanimljivo je da nema kontakta dokazanoga s humanistom i diplomatom Jakobom Baničevićem, iako oba komuniciraju sa zajedničkim prijateljima Tomom Nigerom, biskupom poljskim Dantyszekom, Erazmom.
Mislim da se Marulić klonio direktnoga kontakta jer je Baničević radio protiv interesa Venecije koja je tad vladala Splitom i obalnom Dalmacijom.
