Thomas Kolbe: Fiskalni pritisak dolazi u najnesigurnijim ekonomskim trenucima. Diljem svijeta razine javnog duga približavaju opasnim razinama, dok se globalno gospodarstvo efektivno utapa u dugovima
Slušamo i čitamo o jednom problemu s kojim se svi građani Lijepe naše suočavaju već izvjesno duže vrijeme a to je – inflacija koju je lijeva oporba nazvala „Plenkovićeva inflacija“. „The New York Times“ je 16. 3. 2026. objavio tekst svjetski poznatog ekonomskog stručnjaka Richarda M. Bookstabera pod naslovom: „Predvidio sam financijsku krizu 2008. Ono što dolazi moglo bi biti gore” („I Predicted the 2008 Financial Crisis. What Is Coming May Be Worse”). (Vidjeti: „Prijeti li nam najveća gospodarska kriza?“ – HF br. 817. od 3. 4. 2026.).
Čitajući poučne, stručne tekstove i upozorenja ekonomskih stručnjaka poput dr. sc. Svena R. Larsona (o čemu sam također pisala), može se zaključiti da bi inflacija mogla uskoro biti manji problem svima nama, običnim građanima, u usporedbi s onim što će neminovno uslijediti. (Vidjeti: „Stagflacija dolazi, ali Europska središnja banka to poriče“ – HF br. 822. od 8. 5. 2026.). A evo i zašto.
Kao što je javnosti manje ili više poznato, Europska unija radi na svojem sljedećem sedmogodišnjem proračunu i pregovori Europske komisije o proračunu ušli su u odlučujuću fazu. Ukoliko Ursula von der Leyen i njezini saveznici uspiju u svojim planovima, Njemačka će vjerojatno ponovno snositi znatan financijski teret. Međutim, Nijemci su se do sada već navikli na ovu stvarnost.
„Europska birokracija zahtijeva sve više i više i samo je pitanje vremena kada će ti zahtjevi ‘slomiti devina leđa’. Međutim, fiskalna megalomanija neizabrane birokratske diktature još uvijek nije ništa u usporedbi s onim što planira učiniti s novcem uzetih od poreznih obveznika.“ Naime, Ursula von der Leyen i njezina ‘pratnja’ zalažu se za financijski okvir koji, prema njemačkom ekonomistu i novinaru Thomasu Kolbeu, ne predstavlja ništa manje od formalno „legaliziranog“ stroja za prijenos bogatstva od 2,2 bilijuna eura.
Analiza Thomasa Kolbea
‘Zero Hedge’ početkom srpnja objavio je novu analizu Thomasa Kolbea, u kojoj autor majstorski analizira kako se ovaj projekt ne odnosi samo na vojnu potrošnju ili preraspodjelu klimatskih promjena. (Vidjeti: Tyler Durden: „More Defense Spending, More Climate Redistribution: The EU Spins A $ 2.2 Trillion Wealth Transfer Machine“ – ‘ZeroHedge’, 5. 7. 2026.; www.zerohedge.com).
„Njegovo izvrsno izvješće ukazuje na sustavnu izgradnju EU-a kao birokratske superdržave s malo ili nimalo javnog nadzora, financirane vječnim dugom i nametnute sve umornijim poreznim obveznicima država članica, pri čemu Njemačka ponovno snosi najteži teret“, napisao je Drago Bosnić, neovisni geopolitičar i vojni analitičar, u svojem osvrtu na Kolbeovu analizu prijedloga sedmogodišnjeg proračuna EU-a.
Središnja teza Thomasa Kolbea je da ovaj fiskalni pritisak dolazi u najnesigurnijim ekonomskim trenucima, te upozorava da se „diljem svijeta razine javnog duga približavaju opasnim razinama, dok se globalno gospodarstvo efektivno utapa u dugovima“, a ukupne javne obveze sada već prelaze 95 posto globalnog BDP-a. Prema njegovom mišljenju, obračun je neizbježan.
„Stoga je samo pitanje vremena kada će tržišna obveznica okončati dužničku zabavu, gurajući kamatne stope – a s njima i troškove servisiranja duga – na razine koje si vlade više ne mogu priuštiti“, tvrdi Kolbe.
„Za korumpirane i zabludjele političke elite u Bruxellesu, štednja je anatema. To bi bilo priznanje da je njihov veliki projekt širenja financiranog dugom doveo do slijepe ulice. A da ne spominjemo da bi također morali preuzeti odgovornost pred masama na koje gledaju s visoka i preziru ih kao „one koji izbjegavaju neto nulti ugljični otisak.“
Neizabrana birokratska diktatura iz Bruxellesa
Kolbe je napisao: „ … malo je stvari stranijih modernim političkim elitama od priznavanja neuspjeha.“ Nigdje to nije očitije nego u glavnom gradu Europske unije, gdje neizabrana birokratska diktatura ostaje uvjerena da gradi nadnacionalnu konfederalnu superdržavu na „pravoj strani povijesti.“
Bikovsko tržište državnih obveznica koje je trajalo četiri desetljeća, karakterizirano stalnim padom prinosa, završilo je prije otprilike četiri godine. Od tada kamatne stope rastu kako investitori postupno gube povjerenje – kako u politički smjer zapadnih elita tako i u neumoljivo širenje administrativne države. „Prekretnica se bliži. Fiskalna štednja stoji na vratima ere definirane političkom ekstravagancijom.“
Nije iznenađujuće da se štednja nigdje ne može naći u Bruxellesu, napisao je Kolbe.
Umjesto smanjenja troškova, svjedočimo suprotnom – predloženom proračunu većem od 2 bilijuna eura, osmišljenom za financiranje ukrajinskog sukoba, masovnog programa militarizacije Europske unije i golemog kompleksa subvencija kontroverznog „Zelenog plana“ problematičnog bloka. Drugim riječima, Bruxelles se priprema uništiti „stari kontinent“ istovremeno osiguravajući da je i „ekološki zaštićen.“
Mehanizam za ove financijske programe je dvostruk i uključuje veće izravne doprinose država članica i izdavanje novog zajedničkog duga. Financijske implikacije za njemačke porezne obveznike su zapanjujuće. Kako Thomas Kolbe pomno i detaljno opisuje, Njemačka trenutno financira otprilike četvrtinu proračuna Europske unije. Prema predloženom okviru, njemački porezni obveznici doprinijeli bi s oko 500 milijardi eura tijekom sedmogodišnjeg razdoblja. Samo prošle godine Njemačka je u proračun EU-a uplatila oko 30 milijardi eura, dok je službeno primila otprilike 13 milijardi eura natrag, prvenstveno u obliku poljoprivrednih subvencija i stalno rastućeg mehanizma subvencija koji podržava europske zelene industrijske politike i intervencionistički ekonomski model: „taj jaz je izravna subvencija pohlepi Bruxellesa.“
Fiskalni skok u fantaziju
Međutim, čak ni ovaj fiskalni skok u fantaziju nije dovoljan za zadovoljenje nezasitne gladi ovog birokratskog čudovišta. Kolbe također otkriva da su sada u tijeku rasprave o povećanju proračuna za dodatnih 200 milijardi eura: „Ako bi Komisija pod vodstvom Ursule von der Leyen uspjela napraviti ovaj fiskalni skok, godišnji doprinos Njemačke financiranju europskog projekta porastao bi s oko 30 milijardi eura na gotovo nezamislivih 78,6 milijardi eura.“
Ovo povećanje od 162 posto pokreće trajnu strukturnu transformaciju. Europska komisija neumorno radi na uspostavljanju onoga što naziva „neovisnim izvorima oporezivanja“, što uključuje sve, od carinskih prihoda i trgovanja emisijama do poreza na plastiku. Jedini logičan zaključak za Kolbea je da se „mašta Bruxellesa čini beskrajnom.“
Istodobno, izravni financijski zahtjevi prema državama članicama nastavljaju se gotovo automatski širiti, a veći proračunski doprinosi tretiraju se kao politička rutina unatoč rastućem konzervativnom otporu diljem Europe.
Za porezne obveznike, implikacije su duboke. Potpuno novi sloj vlasti – s vlastitom birokracijom i, sve više, vlastitim poreznim ovlastima – postupno se pozicionirao iznad postojećih nacionalnih institucija. Od zajedničkog zaduživanja tijekom pandemije (COVID-19) i izdavanja golemih obveznica ‘NextGenerationEU’, Bruxelles se postupno transformirao u neovisnog zajmoprimca na međunarodnim tržištima kapitala.
Službeno, njemačka vlada i dalje se protivi davanju širih poreznih ovlasti Europskoj komisiji i protivi se dramatičnom povećanju proračuna Europske unije.
Njemačka vlada u srijedu, 15. srpnja, odbacila je dugoročni proračun od dva bilijuna eura koji je predložila Europska komisija, nazvavši ga pretjerano velikim.
„Sveobuhvatno povećanje proračuna EU nije prihvatljivo u vrijeme kada sve države članice ulažu značajne napore u konsolidaciju svojih nacionalnih proračuna“, rekao je Stefan Kornelius, glasnogovornik njemačke vlade te dodao: „Stoga ne ćemo moći prihvatiti prijedlog Komisije.“
„Niti podržavamo dodatno oporezivanje tvrtki koje je predložila Europska komisija,“ dodao je Kornelius.
Naime, jedan od novih načina prikupljanja novca koje predlaže izvršna vlast Europske unije jest porez na velike tvrtke/kompanije s godišnjim neto prometom većim od 100 milijuna eura.
Novac mora doći odnekud
Vlada njemačkog kancelara Friedricha Merza tvrdi da je predloženi proračun Europske komisije za razdoblje od 2028. do 2034. godine – vrijedan gotovo 2 bilijuna eura – jednostavno „nepristupačan“. Poruka Njemačke je jednostavna: novac mora doći odnekud. A kao najveći neto doprinositelj u EU, Berlin je odlučio da više nije spreman plaćati više te tvrdi da dogovor o proračunu „nije moguć“ u njegovom sadašnjem obliku. Dugoročni proračun EU-a mora jednoglasno odobriti svih 27 država članica, što Njemačkoj daje učinkovito pravo veta.
„Sve naznake upućuju na to da će Berlin u konačnici prebaciti fiskalni teret na sam Bruxelles, otvarajući put većem izdavanju zajedničkih obveznica – ili nekom sličnom mehanizmu – za financiranje rastućeg središnjeg aparata,“ napisao je Kolbe.
Počevši od 2028. godine, započet će otplata duga za ‘NextGeneration EU’ od 750 milijardi eura. Te obveze, raspoređene tijekom slijedećih godina, na kraju se moraju vratiti investitorima. Budući da ti resursi jednostavno ne postoje, europske prijestolnice gotovo će sigurno doći do istog zaključka: refinancirati obveze kontinuiranim izdavanjem novih obveznica, čime će se učinkovito pokopati ono što je ostalo od izvorne zabrane zajedničkog državnog duga Europske unije.
U mnogim aspektima, transformacija europske financijske strukture nalikuje financijskoj evoluciji prema europskoj superdržavi u kojoj je zajednička odgovornost za dugove Bruxellesa praktički neizbježna. Drugim riječima, socijalizam za elite i brutalni kapitalizam za mase, jer profit ostaje u rukama birokrata, dok obični ljudi imaju „privilegiju“ otplate stalno rastućeg duga.
Carine, trgovanje emisijama, euroobveznice…
Bruxelles će gotovo sigurno nastaviti stvarati nove izvore prihoda putem carina, trgovanja emisijama, poreza na plastiku i svih dodatnih nameta koje kreatori politika osmisle. A preostali financijski jaz neizbježno će se pokriti euroobveznicama izdanim na tržištima kapitala.
Takve politike nose značajne inflacijske rizike, jer dodatno državno zaduživanje povećava ponudu novca i vrši pritisak na rast cijena. Istodobno, državno zaduživanje sve više istiskuje privatna ulaganja s kreditnih tržišta, povećavajući troškove financiranja za produktivna poduzeća, a istovremeno jačajući ulogu javnog sektora.
Posljedice su već vidljive i Kolbe s pravom upozorava da se „europska spirala opadajućeg prosperiteta ubrzava. To je tragičan proces gospodarskog pogoršanja – onaj koji će sve vjerojatnije kulminirati velikom krizom državnog duga.“
Nažalost, dužnička kriza bila bi najmanji dio problema Europske unije, posebno ako se sredstva stečena na ovaj način koriste za eskalaciju napetosti s Rusijom.
Drugim riječima, porezni obveznici Europske unije (posebno Nijemci), ne samo da plaćaju prekomjerne poreze koji ih učinkovito osiromašuju (a da ne spominjemo vrtoglavo rastuće cijene energije koje su izravna posljedica ratnog sukoba u Ukrajini), već financiraju vlastitu neizbježnu propast militarizacijom i pripremama za novu invaziju na Rusiju u stilu Barbarosse, navodi Drago Bosnić.
Kolbeova analiza je otrježnjujući podsjetnik da je težnja za „većim obrambenim izdacima“ i „većom preraspodjelom klime“ samo izgovor za daleko centraliziraniju agendu i kontrolu koja bi omogućila ovo ludilo.
Namjerno demontiranje nacionalnog fiskalnog suvereniteta, prikriveno jezikom „kolektivne sigurnosti“ i „zaštite okoliša“, Europsku uniju vodi u ponor.
AUTOR: Thomas Kolbe: „The Expensive Road to Nowhere“ – The European Conservative, 17. 7. 2026.; https://europeanconservative.com/articles/analysis/the-expensive-road-to-nowhere/
Vidjeti i: Drago Bosnić: „EU to spend €2.2 trillion on death, destruction and ‘environmental protection’“, ‘InfoBrics’, 7. 7. 2026.; https://infobrics.org
