Rankoviću: “Pitam se što da radim kada je riječ o Vama, o čovjeku, kojega da nije bilo, po svoj prilici ni ova enciklopedija ne bi se danas štampala…”
Vladimiru Bakariću (1912.-1983.) sivoj eminenciji hrvatske kompartije obraća se Krleža 1971.
“Poštovani druže predsjedniče,
Potpisao sam deklaraciju kao amandman za izmjenu jednog ustavnog člana o nazivu hrvatskog i srpskog jezika uvjeren da je takav zahtjev potpuno opravdan. Da sam to učinio bez ikakve skrivene misli ili neke političke kombinacije, smatram da je neosporno (zašto bi to bilo neosporno, možda je Krleža kao Papa infabilitet (lat. infallibilitas), nepogrješiv, op. T.T.).
Zbog ovog potpisa moje je ime izvrgnuto na političkim sastancima, u školama, u fabrikama, u štampi i na javnim zborovima ruglu i najgrubljim pogrdama, da sam partijski i nacionalni izdajnik, sijač razdora, neprijatelj narodnog jedinstva, senilni šoven koji je pljunuo na svoju prošlost itd.
Da svojim pedesetogodišnjim radom i djelovanjem u okviru našeg socijalističkog pokreta dokazujem kako su sve ove teške riječi nedostojne insinuacije mislim da u ovom trenutku predstavlja jalov napor.
Priznajem Savezu komunista pravo da poziva svoje članove na disciplinsku odgovornost po kriteriju političkog oportuniteta, ali kako danas, uslijed ove atmosfere uznemirenih duhova, nisam u kondiciji da objektivno obrazložim sve motive svog individualnog postupka, to Vas druže predsjedniče, molim, da budete pred CK tumačem moje molbe da me riješi članstva u CK.
Sa drugarskim pozdravom
U Zagrebu 18. IV. 1967. M. Krleža
Zatvoreni u našim vlastitim ljuskama
Pismo Gyuli Illyesu – 28. veljače 1977. (1902.-1983., mađarski pjesnik i književnik)
Nema “velikih” i “malih” naroda, i nema “velikih” i “malih” jezika!…
Vi i sami znate kako je poezija neprevediva i što već ostaje od vrijednosti originala kad netko prevodi Joycea ili Celinea ili Paulhana ili na primjer Vas i sve ono što predstavlja Vašu poeziju ili prozu kao nešto što se zove autentično svjedočanstvo mađarske kulturne svijesti danas. Svi smo mi, dragi moj Illyes, zatvoreni u našim vlastitim ljuskama kao žirevi, koji su dobra materia prima za one mile životinje koje rokću i koje se veoma mudro pretvaraju u kobasice.”
Kopači u vinogradu
Hanžekoviću (Mato, 1884.-1955., pisac, pravnik, sudac) piše da na dalmatinskim otocima za berbu višanja žene dobivaju dnevnicu od 4 do 7 dinara, i to bez hrane. Kopač u vinogradu Zlatar (Batina Gornja) dobiva 5 dinara dnevnicu.
“Naše selo kao takvo strahovito se socijalno diferencira i ne samo da i danas postoje još feudalni odnosi spram veleposjeda (a više od 57 % naših seljaka nema svoje sprege, te dakle rabotuje opet onom seljaku koji mu izore polje), nego svi mi, tj. na 3 M (milijuna, op. T.T.) Hrvata u feudalnom smo odnosu spram Beograda. Mi smo raja beogradskog pašaluka u turskom smislu. Taj odnos ne samo da je marksistički, nego je još i antemarksistički (ante lat. ispred, pred – asocira na ante murales…, op. T.T.), tj predmarksistički, tj. još stoput gori od marksističkog…” 14. ožujka 1927.
Vratio fotografiju
U Zagrebu 8. I. 1963. piše Branku Jeriću (AI kaže da je bio urednik “Virovitičkoga lista”, treba provjeriti)
Poštovani gospodine,
Vraćam Vam Vašu dopisnicu, kao i fotografiju, koja bjelodano dokazuje da mi bogovi nisu skloni što tako izgledam, ali ni novinari koji tu vrstu fotografija uvrštavaju iz zlobe, jer tako izgledam.
S poštovanjem M. Krleža
Ban Šubašić
U pismu Jušu Kozaku (1892.- 1964., slovenski književnik, dramatičar i urednik. Diplomirao povijest i zemljopis) od 14. I. 1941. izdvajam: “A što se tiče Šolohova, (čuveni ruski pisac Mihail Aleksandrovič, 1905.-1984.), dragi i ljubazni i mili moj brate Josife (i Imenjače etc…) budite toliko blagonakloni i uzmite na znanje ovih nekoliko redaka, što slijede preponizno, u čitavoj svojoj tužnoj golotinji tzv. činjeničnog stanja fakata.
Njegova Preuzvišenost naš Svijetli Ban, Gospodin, i Gospodin i Doktor Ivo Šubašić (1892.-1955., hrvatski ban, kratko predsjednik mješovite vlade rojalističke i titoističke 1944.) izrazio je želju prije nekoliko dana, pred jednim od svojih presvijetlih banskih trabanata, da bi htio da pročita Šolohova u originalu…
Naš junački ban, naše bansko miljenče, naš vojvoda pučanin, naš advokat iz karlovačke kavane Aeroplan, bio je, kao što Vam je poznato, u svom banskom predživotu ili ako hoćete u svom predbanskom životu i dobrovoljac, jugoratnik u Rusiji, tamo je naučio ruski, tamo ga je za bana formirao Maksim Gorki, (kao što smo čitali ovoga Božića u žurnalu pokojnoga Tonike Šlegla, koga je opet za konfidenta formirao Hercen i dekabristi) / Toni Schlegel 1878.-1929., raspop, pristaša kralja Aleksandra Karađorđevića / Hercen Aleksandar Ivanovič otac ruskog socijalizma/ dekabristi – ruski ustanici iz prosinca 1825., Protiv Cara, op. T.T./, elem, itd., i kada je ta preuzvišena banska želja doprla ovog Božića u žurnalu pokojnog Tonike Šlegla…, i kada je ta preuzvišena banska želja doprla do Stanislava Kopčoka (1907.-1976., izdavao Krležina djela i vrlo fer plaćao), vlasnika i izdavača B.N.P (BIBLIOTEKA NEZAVISNIH PISACA), “Pečata”, i M.K. sve – sveukupnih djela, taj je subjekt, taj banski građanin, ta banovačka ništarija ili nakladnička mizerna dušica, posudila je banu Vašeg Šolohova…”
Čudnog mi čuda, posudio čovjek knjigu (op. T.T.).
Izruguje se Aci
Jedno čudno pismo u siječnju uputio je moćni šef unutarnjih poslova Aleksandar Ranković Krleži. Krleža se u odgovoru tobož ponizno pravda, ali zapravo bocka Rankovića koji je razljućen što zbog biografskih netočnosti, što zbog nekih činjenica. Ranković žali što mu biografija nije data na uvid i reviziju.)
“Radi se o javašluku (uporaba srpskog turcizma je ironija, op. T.T.), to da, i očitoj sublimnoj gluposti jednog Štrebera (Krleža nije bio površan, on je cjepidlačio kod enciklopedije, op. T.T.). Sada bilo kako bilo, pitam se što da radim?
Trinaest godina skomračim u ovoj nesrećnoj (!!!) enciklopedijskoj kancelariji, pa kada se konačno javio A. Ranković kao enciklopedijska jedinica, onda jedna enciklopedija pod mojom odgovornošću sve što je znala da kaže jeste to da je u socijalizmu uspio da “položi maturu i apsolvira pravo”…
“Pitam se što da radim kada je riječ o Vama, o čovjeku, kojega da nije bilo, po svoj prilici ni ova enciklopedija ne bi se danas štampala…”
