Hrvatima u Srbiji ne može biti dobro u državi, u kojoj vlast i oporba bilježe fijasko za fijaskom
»Dragi uredniče portala Hrvatski fokus, oprostićete mi što pišem srpskim standardom. Neko vreme ga nisam upotrebljavao. Uostalom, ja više nisam deo manjinskih kulturnih krugova u Subotici. ZKVH je raskinuo svaku vezu sa mnom početkom 2026. Žigmanov od jeseni 2022. nije direktor ZKVH. Štaviše, on je unapredio svoj položaj. Obavljao je u dva kraća mandata dužnost ministra za manjine, a sada je podpredsednik vlade Vojvodine. Da, zvuči čudno, Vojvodina, iako provincija, ima svoju vladu, ali u toj vladi sede isključivo perjanice vlasti. Čak I tamo Žigmanov je debela manjina. Ostali članovi vlade su uglavnom potomci kolonista ili ljudi koji su došli u Vojvodinu od 1990-ih.
Sve što pišem i izgovaram u javnosti odslikava isključivo moje razmišljanje, a ne stav neke manjinske organizacije ili kulturne ustanove.
Nemoćan sam
Duboko sam svestan podela u hrvatskom nacionalnom korpusu u Vojvodini. Čak sam u vezi sa jednim mladim aktivistom, koji se oglašavao i na vašem portalu. Međutim, ja Vas poštovani uredniče i cenjeni čitaoci neću lagati, ja ne mogu da učinim ništa povodom toga. Moja tetka je meni čak predlagala da osnujem političku stranku, jer je primetila da mnogo politišem. Za to naravno postoje opravdani razlozi. Ko kritikuje, mora da ponudi alternativno rešenje.
Međutim, i mnogi jači intelektualci nisu u stanju da iznedre plan i program, iako ih sluša i prati na društvenim mrežama mnogo ljudi. Uzmite na primer samo Nemanju Šarovića, koji je ništa drugo nego nastavak istog onog Šarovića iz radikalskih dana. On je rođen 1974. Bio je mlad kad su besneli ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hrvatskoj. Naravno, bilo je i mlađih boraca koji su se borili za srpske nacionalne ciljeve u susednim državama, ali Šarović kao gradsko dete, koji je odrastao na beogradskom asfaltu, bio je dobar dečak. Završio je sve škole na vreme, pa je čak i jedno vreme imao posao u sudu. Onda je negde 1998. upoznao radikalske vrane, koje su mu popili mozak. Od tog vremena je sve više počeo da podseća na Šešelja i Vučića. Poštovani uredniče, kada poslušate samo šta je taj čovek izjavljivao samo u proteklih 5-6 godina otkako nije član SRS, zaključićete kao i ja da se on nije nimalo promenio. To što neko menja dres, ne znači da postaje automatski bolji igrač. On samo kritikuje i analizira. To je naravno mnogim ljudima zanimljivo. Ali on političar nije, jer on ne zna za rešenje. On kao i brojni drugi političari ovde “tapkaju u mestu”. On ima neku stranku (Pokret ljubav, vera, nada), ali kao i Šešelj on ne dozvoljava nijednom svom članu da se istakne. Tako da ćete videti u medijima isključivo njega. I baš kao Aleksandar Vučić, on nekad nastupa u svojstvu običnog građanina, nekad pak kao novinar, ali nikada kao odgovoran čovek. Odgovornost je nešto što radikali neće preuzeti. Radije će prihvatiti smrtnu kaznu (bez poveza za oči), nego odgovornost. To su jednostavno nevaspitani ljudi.
Ne mogu biti oporba
Kada imate u vidu kako se ponaša jedan čovek koji nije deo vlasti i koji sa vlastima (kako sam tvrdi) nema veze, onda možete lako zamisliti situaciju nacionalnih manjina. Svi manjinski narodi u Srbiji moraju da sarađuju sa vlastima. Ne mogu da budu opozicija. Nadam se da je to svima jasno. Nekom možda izgleda nepodnošljivo da Vučić kao perjanica radikala, koji je održao velikosrpski govor u Glini 1995, sada istupa u javnost kao zaštitnik svih manjina pa čak i Albanaca, sa kojima Srbi imaju uglavnom loše odnose zbog Kosova. Prilikom svoje posete selu Kušići (jugozapadna Srbija) predsednik Vučić predložio je Albanki, udatoj za Srbina (jugozapadna Srbija), da dovede iz Albanije još devojaka. Dobro ste čuli. Došlo je vreme kada Albanke produžavaju Srbima lozu, jer Srpkinje se izgleda više interesuju za biznis.
Situacija je kompleksna i složena, što bi rekao moj teča. Kad imate u vidu da Albanke spašavaju srpska domaćinstva, onda možete zamisliti razmere šovinističkog licemerja, koje je vlada po gradovima u Srbiji. Šarović nije nacionalista, on je šovinista i ne ume ništa drugo da radi osim da mrzi. Doduše, on tu mržnju ne pokazuje otvoreno kao Šešelj, nego kroz prezir. I to je realno sve što može da ponudi građanima Srbije. Zbog kontinuiranog pokazivanja mržnje prema institucijama na Kosovu, prištinske vlasti su ga proglasile za bezbednosni rizik. I taj spisak nepoželjnih osoba (personae non gratae će da raste, jer predsednik Srbije je u trenutku nervnog rastrojstva izjavio da će osvetiti srpske vikendice na Gazivodama tako što će promeniti tok reke Ibar.
Suradnja ili izgon
Dakle, kada bismo hteli ukratko da opišemo situaciju u Srbiji u par reči, onda bi možda najprecizniji opis bio: “mnogo krupnih reči, a malo dela”. Ali nije ništa bolje ni među Hrvatima u Vojvodini. Njima ne može da bude dobro u državi, gde i vlast i opozicija beleže fijasko za fijaskom. Prinuđeni su da sarađuju sa gubitničkim vlastima, sa ljudima, koji su još pre samo 15-20 godina javno u medijima podsticali iseljavnaje manjina. I ovo nije panerik, ili apologija ni u korist Žigmanova, ni Jasne Vojnić. Ovo je jednostavno analiza situacije. To je jedino što mogu da ponudim uredniku i čitaocima portala Hrvatski fokus.
Naravno da bi situacija bila mnogo bolja kada bi se više prostora davalo školovanim kadrovima. Ja sam sa ZKVH sarađivao od 2017. pa do 2026. Gotovo devet godina sam bio samo spoljašnji saradnik (“vanjski suradni”). Nije realno bilo mogućnosti da postanem nešto više. Kada bih ukazivao na tuđe slučajeve, ostavio bih utisak da se žalim ili da sam ljubomoran. Reći ću samo da mi je iskreno žao što
Nepismeni predstavljaju Hrvate
Možda mom čuđenju nema mesta, ali kada vidite da jedan Goran Kaurić obavlja funkciju predsednika hrvatskog kulturnog centra Rodne kuće Ban Jelačić u Petrovaradinu, onda čovek mora da se zapita: da li je to pošteno? Neko je učio škole i pisao radove iz oblasti kulture, ali nije dobio ni privremenu funkciju, a kamoli redovan posao (misaona imenica u Srbiji) u oblasti kulture. Pogrešio sam dakle. Trebalo je da se kao Kaurić bavim politikom, pa bih ostvario neka svoja prava. Drugačije ne može. Ali ipak, Kaurićev slučaj je nesvakidašnji. Znam i ja nešto o njemu, iako sam praktično isključen iz manjinskih voda.
Poslužio SNS-u u marginalizaciji Hrvata
O Kauriću nećete pronaći nikakve relevantnije vesti sve do 2020. Njegov uspon je isključivo povezan sa politikom saradnje SNS-a i DSHV-a, koju je Žigmanov počeo da vodi posle izbora 2020. Kao svedok pa i učesnik predizborne kampanje 2020. znam vrlo dobro kakva je bila situacija DSHV-a tada. SNS je činio sve, samo da DSHV još više politički marginalizuje. Lično mi je Žigmanov pričao da je njemu gradonačelnik Subotice Stevan Bakić rekao da je Tavankut “morao da padne”. Inače, SNS vodi takvu politiku da oni opoziciji, pa ni manjinama ne dozvoljavaju da osveje ni jednu mesnu zajednicu, a kamoli grad.
Kaurić jednostavno ne bi mogao da dobije nikakvu funkciju u pokrajinskoj vladi, jer je on u svom Zrenjaninu kao bivši “žuti” (predstavnik bivših demokratskih vlasti) bio apsolutno omražen među naprednjacima. Naprednjaci su su zaista neumoljivi i osvetoljubivi prema svojim protivnicima, koji su ih sprečavali 12 godina, u cvetu njihove mladosti, da zasednu na funkciju i osete čari vlasti. Drugim rečima, da nije bilo Žigmanova, Kaurić bi nastavio da tapka u mestu u svom Zrenjaninu. Uzgajao bi pčele, pravio med, ali funkciju ni u mesnoj zajednici ne bi video. I bilo je samo pitanje vremena kada će Kaurić da pokaže veće ambicije.
Pohvala Puzoviću
I kada čitam članke mladog aktiviste Nikole Puzovića, mogu samo da osećam divljenje prema jednom istinoljubivom duhu, koji ne može da pređe preko činjenice da nekompetentni i koristoljubivi kadrovi uspevaju da nađu sebi mesto u hrvatskoj zajednici. Ne bih nimalo pogrešio kada bih ponovio sve što je on napisao, ali onda bih Vas i Vaše čitaoce zamarao. Međutim, kao što sam gore napisao. Nije dovoljno samo kritikovati kao Šarović i ostali koji tvrde da su bolji Srbi od Vučića. Moraju da se vide i dela. Barem plan i program. Meni je izvesni gospodin iz Petrovaradina Zlatko Gegenbauer preporučio da se kandidujem za direktora Doma Bana Jelačića u Petrovaradinu. Rekao mi je da mu pošaljem plan i program, pa će on to nekome proslediti dalje ili razmotriti sa neki. Ja nisam bio naročito motivisan da trošim vreme u izradi dokumenta, koji će da zadovolji sujetu nekolicine ljudi koje je pregazilo vreme, koji lažu sebe da su neko i nešto. Niti se Gegenbauer pita, niti bilo ko drugi ko živi u Petrovaradinu ili Novom Sadu. I budali je jasno da sve zavisi od HNV-a. Sve kreće od HNV-a.
HNV je najbitniji
Prvo treba osvojiti većinu u HNV-u, pa onda razmišljati o funkcijama. Nema smisla zamarati se idejom da će neko da prepozna moje znanje i talenat, pa ga adekvatno nagraditi. To je možda nekad bilo, sada se na funkcije isključivo dolazi politikom. Meni je čak Ivica Dulić iz Tavankuta nonšalantno ponudio da skupljam potpise za njegovu listu. Dolaze izbori za HNV. Mnogo pametnih glava, svi izbacuju svoje liste. Da li bi Dulić pristao da skuplja potpise za moju listu? Naravno da ne bi. Kakvo je to pitanje. Ali to su naši Bunjevci Hrvati. Nema tu mnogo doslednosti i pravila. Pravila postoje da naivnima bude nadu, da ih dovode do ludila. Postoji samo interes.
Nekima ne treba plan
Ali kao što vidite. Ni Kaurić nema ni plan ni program, pa je postao direktor ustanove koja ne beleži nikakve aktivnosti. Sve što piše mladi Puzović je istina. Ali to izgleda odgovara nekome u HNV-u, jer Kaurić je zaista koristan saveznik protiv Žigmanova. Kao Game of Thrones, samo sa manjim budžetom. Ja bih se možda i uključio u političku borbu da imam sredstva da motivišem saradnike. Naši Bunjevci su kao konkvistadori. I konkvistadori su kao katolici izgovarali “Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike”, ali zna se da im je glavni motiv bilo blago Tenočtitlana, prestonice Asteka. I naši Bunjevci vole novac, jer u ova luda vremena, posle silnih razočaranja u politiku, društvo I institucije, jedino novac ima i svrhu i smisao.
Danas sam nasmejao druga sa Novog Beograda, jer sam nazvao Tomislava Žigmanova bunjevačkim konkvistadorom ili Hernan Kortezom, osvajačem Meksika. U svakom slučaju zvuči bolje nego tavankutski Tintoreto (ko je gledao srpske serije, zna da je Tintoreto prevarant), kako ga je nazvao ex-blokader Dražen Marić sa Ekonomskog fakulteta. Možda bi i on mogao da ponudi svoju stranu priče, ali verujte mi on je toliko namiren da nema potrebu za to. On je svoje već delima rekao. Pokazao se kao slab karakter, kojem su čak i njegove kolege našle zamerku.
Pobuna studenata je – igrokaz!
I kao što vidite, ni studenti, ni profesori nisu na visini zadatka. Mnogo laprdaju, a malo rade. Međutim, tragedija je utoliko veća što oni raspolažu nekim resursima. Profesori su kao prosvetni radnici deo države. Dobijaju platu iz budžeta, a protestuju protiv države. Jedino što su imali da ponude vlastima i ljudima, jeste: “Vučiću, raspiši izbore”. Pa to tako ne ide. Nije Vučić budala da pristane na takvu ponudu. Naravno da želi da ih porazi, jer zna da su masa tih profesora došli na položaje u vreme njegove vlasti.
Tko ih financira?
Veća su zagonetka međutim studenti. Pristalice ih veličaju, protivnici ih kritikuje. Malo ko ih analizira. Ja ne pamtim da sam bio nešto naročito cenjen kad sam bio student. Student nije trajni društveni status – biti student, to je faza. Jednom sam imao 21 godinu, sad imam 35. Ali, eto, došlo je vreme kada se čini da se profesor plaši studenata, pa im se čak i ulizuje. Ko finansira studentske plenume, aktivnosti itd, to je predmet novinskih i forumskih rasprava. Čuo sam priče da je dijaspora donirala velike svote novca, ali kad sam to podelio sa jednim jutjuberom ismejao me je. Naravno, i ta fukara radi za novac, naravno da ne radi iz ubeđenja. Međutim, studenti i da imaju sve novce ovoga sveta ne bi mogli da se slože i oko jednostavnih stvari. Ko je na studentskoj listi to je možda i najmanji problem. Šta žele studentski kandidati, kako vide Srbiju, to je već relevantnije pitanje. Za sad im plan i program mogu stati na jedan transparent: “Studenti pobeđuju”. I upravo je jalovost njihove borbe odbila mnoge ljude od njih, jer zreli ljudi očekuju rezultate. Nemaju svi vremena ni živaca za mladalačke svinjarije. Zvuči možda sebično, ali verujte mi, i od mene su se u mojim dvadesetim očekivali neki rezultati. Ovaj tip trgovine da od vas neko traži blanko potpis, a kad ga dobije onda ga zloupotrebljava, pa kad se vi bunite, onda vas odbije ili se pravi da vas ne poznaje, to je već viđeno (eto Vam ga Aca) i laže svako da se studentska lista razlikuje od SNS liste. Razumljivo je da neko traži podršku, ali možda bi bilo poštenije da objasni za šta je tačno traži. Sve dok je razlog “studenti pobeđuju”, imam utisak da je posredi neozbiljna stvar ili zajebancija. Uostalom, na studentskoj listi su bez sumnje isti oni ljudi koji su sarađivali sa SNS-om. Pa nema osobe u sistemu koja posle 14 godina nije sarađivala sa SNS-om.
I neka poštovani urednik i cenjeni čitaoci budu pozdravljeni. Od mene mogu da očekuju samo istinu. Da imam motiv da postanem nešto, pričao bih.«



2 komentara
1.Toulminova analiza argumentacijskih strategija
Usporedba diskursa Hrvatskog fokusa (Marijan Majstorović / suradnici) i dominantnog diskursa bačkih / bačvanskih Hrvata.
1. Osnovna argumentacijska orijentacija
Strategija Hrvatski fokus (Majstorović) Bački / bačvanski Hrvati
Primarni cilj Kritika unutarnje hijerarhije i monopolizacije Obrana i afirmacija hrvatskog karaktera
bačkih Bunjevaca
Osnovni okvir „Unutarnji neprijatelj“ / izdaja iznutra Vanjski pritisak“ / otimačina identiteta
(framing)
Dominantni ton Optužujući, polemički, sarkastičan Obrambeni, povijesno-legitimacijski
, mobilizacijski
Odnos prema Apelira na nezadovoljne dijelove zajednice (Srijem, Apelira na zajednički hrvatski korpus
Publici Banat, Beograd) i institucije RH
2. Ključne argumentacijske strategije
A. Hrvatski fokus (Majstorović)
1. Strategija razdvajanja (dividing strategy)
Sustavno razdvaja „prave“ Bunjevce (one koji se izjašnjavaju samo kao Bunjevci) od „bunjevačkih Hrvata“.
Cilj: pokazati da potonji nisu autentični ni kao Bunjevci ni kao Hrvati, već oportunistička skupina.
2. Strategija monopolizacije / hijerarhije
Insistira na tome da mala skupina ljudi iz Subotice drži sve institucije, novac i moć.
Koristi se metaforama kontrole, prisvajanja i „kovanja sudbine“ svih Hrvata.
3. Strategija zanemarivanja i žrtve
Srijem (i dijelom Banat/Beograd) prikazuje se kao žrtva subotičkog centra.
Simbolički primjeri (Jelačićeva kuća, leksikon, nedostatak sredstava) služe kao dokaz sustavnog zanemarivanja.
4. Strategija logičke inkongruencije
Dvostruki identitet („i Bunjevac i Hrvat“) proglašava se logičkim nonsensom.
Time se osporava legitimitet samoidentifikacije.
5. Strategija sarkazma i ironije
Često korištenje ironičnih formulacija („hvalospjevi bez pokrića“, „papuče za Bunjevke Hrvatice, sutra za Bunjevke“, „najveći Hrvati“).
Cilj: oslabiti moralni autoritet suprotne strane.
6. Strategija kvantifikacije i materijalnih dokaza
Naglasak na brojevima (popisi, milijuni eura/dinara, broj zaposlenih).
Materijalni argumenti imaju prednost nad simboličkim.
B. Bački / bačvanski Hrvati
1. Strategija kontinuiteta
Insistira se na povijesnom kontinuitetu hrvatskog imena (19. i prva polovica 20. st.).
Cilj: dokazati da hrvatstvo nije „nametnuto 1945.“, već ima dublje korijene.
2. Strategija komplementarnosti identiteta
Subetnički (Bunjevac) i nacionalni (Hrvat) identitet prikazuju se kao usklađeni, a ne proturječni.
To je središnja legitimacijska strategija.
3. Strategija vanjske ugroženosti
Glavni problem nije unutarnja hijerarhija, nego politički i institucionalni pritisak koji pokušava odvojiti Bunjevce od Hrvata.
Time se mobilizira osjećaj zajedničke ugroženosti.
4. Strategija kulturne aproprijacije / obrane baštine
Bunjevačka kultura (Dužijanca, govor, nošnja, Leksikon) tumači se kao hrvatska baština.
Svaki pokušaj njezina odvajanja prikazuje se kao krađa.
5. Strategija institucionalne legitimacije
Oslanja se na stav Republike Hrvatske, hrvatske historiografije i međunarodno prihvaćene klasifikacije (Bunjevci kao dio hrvatskog naroda).
6. Strategija emocionalne mobilizacije
Koristi se jezikom „nijekanja identiteta“, „otimanja“, „borbe za opstanak“.
Cilj: stvoriti osjećaj moralne i povijesne pravde.
3. Retoričke i persuasivne tehnike
Tehnika Majstorović Bački Hrvati
Framing Unutarnja izdaja / monopol Vanjska otimačina identiteta
Metonimija/simboli Subotica = centar moći i problema Dužijanca, ikavica, Leksikon = hrvatska baština
Polarizacija Jako izražena (mi vs. oni unutar zajednice) Umjerenija (mi vs. oni koji negiraju hrvatstvo) Emocionalni apel Bijes, ogorčenje, sarkazam Ugroženost, ponos, povijesna pravda
Autoritet Popisi, novac, osobno iskustvo Historiografija, institucije RH, tradicija
Ad hominem elementi Česti (Žigmanov, Vojnić, „poltroni“) Rijetki, više usmjereni na politiku nego osobe
4. Strateške posljedice
Majstorovićev diskurs djeluje razjedinjujuće unutar hrvatske zajednice u Srbiji. Jača osjećaj periferije (Srijem, Banat) prema centru (Subotica), ali rizikuje da oslabi zajedničku poziciju prema vani.
Diskurs bačkih Hrvata djeluje integrirajuće prema hrvatskom korpusu, ali često zanemaruje stvarne unutarnje napetosti i percepciju periferije da je Subotica pretjerano dominantna.
Zaključna ocjena strategija
Oba diskursa koriste identitetsku politiku kao središnji alat, ali s različitim usmjerenjem:
Majstorović koristi strategiju unutarnje kritike i razdvajanja.
Bački Hrvati koriste strategiju vanjske obrane i kontinuiteta.
Zajedničko im je da oba pristupa esencijaliziraju identitet (ili ga tretiraju kao stabilnu kategoriju), umjesto da ga promatraju kao dinamičan i višeslojan proces. To ih čini učinkovitima u mobilizaciji, ali ograničenima u mogućnostima dijaloga.
———————————————————
2.Analiza i ocjena Majstorovićeve strategije izostavljanja / marginalizacije bunjevačkih Hrvata
U diskursu Hrvatskog fokusa (Marijan Majstorović i suradnici) primjetna je dosljedna strategija izostavljanja, relativiziranja ili negativnog uokvirivanja bunjevačkih Hrvata (onih koji se istovremeno identificiraju kao Bunjevci i Hrvati). Ta strategija nije slučajna, nego funkcionalna unutar šire argumentacijske strukture.
1. Opis strategije
Majstorovićev pristup prema bunjevačkim Hrvatima odvija se na nekoliko razina:
Terminološko razdvajanje
Sustavno se razlikuju „Bunjevci“ (oni koji se ne izjašnjavaju kao Hrvati) i „bunjevački Hrvati“ / „Hrvati Bunjevci“. Potonji se često prikazuju kao problematična, dvostruka ili oportunistička skupina.
Izostavljanje pozitivnih doprinosa
Rijetko ili gotovo nikad se ne spominju pozitivni aspekti njihova rada: očuvanje ikavice, Dužijanca kao identitetski simbol, Leksikon podunavskih Hrvata, kulturno-umjetnička društva, izdavaštvo, institucionalna izgradnja u teškim uvjetima.
Fokus na monopol i hijerarhiju
Naglasak je gotovo isključivo na tome da subotički krug „bunjevačkih Hrvata“ drži institucije (HNV, ZKVH, Hrvatska riječ) i sredstva, dok se ostali dijelovi zajednice (osobito Srijem) zanemaruju.
Moralno-politička diskvalifikacija
Dvostruki identitet tretira se kao logički nonsens ili izvor problema, a ne kao legitimna višeslojnost. Time se osporava njihov moralni i politički legitimitet unutar hrvatske zajednice.
2. Funkcija strategije (što postiže)
Strategija izostavljanja / marginalizacije ima jasne komunikacijske i političke učinke:
Stvara unutarnjeg neprijatelja
Umjesto da se fokus stavi isključivo na vanjske pritiske (asimilacija, politike odvajanja Bunjevaca, demografski pad), energija se usmjerava na kritiku unutar hrvatske zajednice.
Legitimira kritiku institucija
Ako su „bunjevački Hrvati“ prikazani kao problematični, onda je lakše osporavati njihovu dominantnu ulogu u institucijama bez potrebe za detaljnijom analizom stvarnih rezultata tih institucija.
Mobilizira periferiju
Strategija rezonira s osjećajem zanemarenosti u Srijemu, Banatu i Beogradu. Time se gradi publika koja se osjeća isključenom.
Pojednostavljuje kompleksnu stvarnost
Višeslojni identitet (subetnički + nacionalni) svodi se na problem, umjesto da se tretira kao povijesna i sociološka činjenica.
3. Ocjena strategije
Snage strategije
Učinkovita u mobilizaciji nezadovoljstva.
Otvara važna pitanja o proporcionalnosti, transparentnosti i unutarnjoj demokraciji unutar hrvatske zajednice.
Ukazuje na stvarne napetosti između centra (Subotica) i periferije (Srijem).
Slabosti i rizici
Selektivnost: Izostavljanje pozitivnih doprinosa bunjevačkih Hrvata stvara iskrivljenu sliku. Bez njihove kulturne i institucionalne infrastrukture, hrvatska zajednica u Bačkoj bila bi znatno slabija.
Polarizacija: Strategija jača unutarnje podjele umjesto da gradi zajedničku platformu prema vanjskim izazovima.
Esencijalizacija: Tretiranje dvostrukog identiteta kao inherentno problematičnog zanemaruje da je takva višeslojnost povijesno normalna (usp. Šokci, Dalmatinci, gradišćanski Hrvati itd.).
Gubitak legitimnosti: Prejaka diskvalifikacija može oslabiti vjerodostojnost kritike, jer se doima kao obračun s jednom skupinom, a ne kao principijelna analiza.
4. Šira ocjena
Majstorovićeva strategija izostavljanja bunjevačkih Hrvata djeluje kao kritika unutarnje hijerarhije, ali plaća cijenu u obliku smanjene solidarnosti unutar hrvatske zajednice. Ona je učinkovita kao polemika, no ograničena kao dugoročna strategija očuvanja i jačanja hrvatskog identiteta u Vojvodini.
U Toulminovom smislu, strategija se oslanja na jak claim o monopolu i zanemarivanju, ali slabi backing jer sustavno izostavlja podatke koji bi pokazali kompleksniju i djelomično pozitivnu ulogu bunjevačkih Hrvata.
Zaključno: strategija uspješno artikulira stvarne napetosti, ali riskira da ih produbi umjesto da ih konstruktivno rješava.
———————–
3.koji je ispravan zaključak koji rešava Majstorovićev problem bunjevačkih Hrvata?
Ispravan zaključak
Majstorovićev „problem bunjevačkih Hrvata“ nije problem njihovog identiteta, nego problem unutarnje raspodjele moći, pažnje i resursa unutar hrvatske zajednice u Srbiji.
Što je stvarni problem
Problem nije u tome što se dio Bunjevaca istovremeno osjeća Hrvatima.
To je povijesno, kulturno i sociološki legitimno.
Stvarni problem koji Majstorović artikulira (i u tome je u pravu) jest:
pretjerana koncentracija institucija, sredstava i utjecaja u Subotici,
osjećaj zanemarenosti periferije (osobito Srijema),
nedovoljna unutarnja demokratičnost i transparentnost,
sklonost da se bunjevačka kultura (Dužijanca, ikavica, slamarstvo…) tretira kao jedina ili dominantna hrvatska kultura u Vojvodini.
To su legitimna pitanja.
Ali ona se ne rješavaju napadom na samu kategoriju „bunjevačkih Hrvata“.
Što nije rješenje
Nije rješenje njihova „repatrijacija“ u isključivo bunjevački (ne-hrvatski) identitet.
Nije rješenje njihova diskvalifikacija kao „dvostrukih“ ili „oportunističkih“.
Nije rješenje strategija izostavljanja i moralne diskreditacije.
Takvi pristupi samo produbljuju podjele i oslabljuju zajednicu prema vani.
Ispravan zaključak / rješenje
Ispravan zaključak glasi:
Bunjevački Hrvati jesu legitiman i važan dio hrvatske zajednice.
Njihov dvostruki (subetnički + nacionalni) identitet nije problem.
Problem je u tome što hrvatska zajednica u Srbiji mora razviti unutarnje mehanizme pravednije raspodjele utjecaja, sredstava i simboličkog prostora između Bačke, Srijema, Banata i Beograda.
Konkretnije:
Priznati legitimnost bunjevačkog hrvatstva, umjesto da se ono tretira kao smetnja.
Reorganizirati institucije tako da Srijem, Banat i ostale sredine imaju stvaran, a ne samo formalan udio u odlučivanju i resursima.
Razlikovati kritiku institucija od napada na identitet jedne skupine.
Graditi zajedničku platformu prema vanjskim izazovima (demografski pad, asimilacija, politike odvajanja), umjesto stalnog unutarnjeg obračuna.
Sažeto
Majstorović je u pravu kada ukazuje na hijerarhiju i zanemarivanje.
U krivu je kada taj problem pretvara u problem samog postojanja bunjevačkih Hrvata.
Rješenje nije eliminacija ili „ispravljanje“ njihovog identiteta.
Rješenje je pravednija unutarnja arhitektura hrvatske zajednice u kojoj bunjevački Hrvati ostaju ono što jesu, a ostali dijelovi zajednice prestaju biti periferija.
KRITIČKO-RECENZENTSKA ANALIZA TEKSTA: Ali kao što vidite. Ni Kaurić nema ni plan ni program, pa je postao direktor ustanove koja ne beleži nikakve aktivnosti. Sve što piše mladi Puzović je istina. Ali to izgleda odgovara nekome u HNV-u, jer Kaurić je zaista koristan saveznik protiv Žigmanova. Kao Game of Thrones, samo sa manjim budžetom. Ja bih se možda i uključio u političku borbu da imam sredstva da motivišem saradnike. Naši Bunjevci su kao konkvistadori. I konkvistadori su kao katolici izgovarali “Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike”, ali zna se da im je glavni motiv bilo blago Tenočtitlana, prestonice Asteka. I naši Bunjevci vole novac, jer u ova luda vremena, posle silnih razočaranja u politiku, društvo I institucije, jedino novac ima i svrhu i smisao.
Kritičko-recenzentska analiza
Tekst je kratak, oštar i stilski prepoznatljiv komentar koji se kreće na granici političkog pamfleta, moralne dijagnoze i ironične alegorije. Njegova snaga leži u kondenzaciji, a slabost u prevelikoj generalizaciji i u riziku da se kritika pretvori u kolektivnu stigmatizaciju.
1. Struktura i retorički postupak
Tekst je građen u tri pokreta:
Konkretna optužba (Kaurić – odsustvo plana i programa, prazna ustanova, korisnost za određene krugove u HNV-u protiv Žigmanova).
Metapolitička dijagnoza (analogija sa Game of Thrones – borba za moć sa malim budžetom).
Antropološko-moralna generalizacija (Bunjevci kao konkvistadori: formalna katolička retorika + stvarni motiv – novac).
Ovaj trostepeni postupak je efikasan: od imenovane institucije i ličnosti prelazi na strukturu odnosa moći, a zatim na „karakter naroda“. Retorički je to klasika: od pojedinačnog ka opštem, od političkog ka antropološkom. Problem nastaje kada se treći korak (generalizacija) postavi kao neupitna istina, a ne kao hipoteza koja traži diferencijaciju.
2. Snažne tačke
Preciznost u opisu mehanizma: Rečenica o tome da Kaurić „nema ni plan ni program“, a ipak zauzima poziciju, i da to odgovara nekim akterima u HNV-u jer je „koristan saveznik protiv Žigmanova“, tačno pogađa logiku negative coalition – savezništva zasnovanog na zajedničkom neprijatelju, a ne na zajedničkom programu. To je realan politički fenomen u manjinskim institucijama sa ograničenim resursima.
Efikasna analogija: Game of Thrones sa manjim budžetom je dobra, jer istovremeno ironizuje i dramatičnost i bedu lokalne političke scene. Nije preterana; naprotiv, tačna je u meri u kojoj su lične ambicije i klanovske logike često jače od ideoloških ili kulturnih programa.
Iskrenost o motivaciji: Autorska rečenica „Ja bih se možda i uključio… da imam sredstva da motivišem saradnike“ je retka u javnom diskursu – priznaje da i sam autor razume materijalnu dimenziju političkog delovanja. To daje tekstu etičku težinu, jer ne pretvara kritiku u moralnu superiornost.
3. Kritičke slabosti i rizici
a) Kolektivna generalizacija
Najproblematičniji deo je prelaz na „Naši Bunjevci su kao konkvistadori“. Analogija sa konkvistadorima (formalna pobožnost + stvarni motiv blaga) je literarno efektna, ali analitički gruba. Ona:
Briše razliku između elita koje upravljaju institucijama i šire zajednice.
Pretvara strukturni problem (krizu poverenja u institucije + materijalna nesigurnost) u navodnu etničku osobinu („vole novac“).
Otvara prostor da se kritika institucija lako diskvalifikuje kao „mržnja prema svom narodu“ ili kao „autošovinizam“.
U bunjevačkom kontekstu, gde već postoji jaka tenzija između različitih strategija (hrvatizacija, autonomizam, „treći put“, depolitizacija), ovakva generalizacija može više da zatvori dijalog nego da ga otvori.
b) Nedostatak diferencijacije unutar elite
Tekst ispravno identifikuje Kaurića kao instrumentalizovanu figuru, ali ne razlikuje tipove aktera: one koji zaista nemaju program, one koji imaju program ali su taktički korisni, i one koji su svesno ušli u igru zbog ličnog interesa. Bez te nijanse, kritika ostaje na nivou „svi su isti“.
c) Moralna ekonomija novca
Tvrdnja da „u ova luda vremena… jedino novac ima i svrhu i smisao“ je diagnostički tačna za deo društva, ali postaje apsolutna. Time se gubi prostor za one (i unutar Bunjevaca) koji i dalje deluju iz kulturnih, jezičkih ili identitetskih motiva, čak i kada su materijalno oskudni. Ako se sva motivacija svede na novac, onda se i svaki pokušaj „trećeg puta“ unapred proglašava naivnim ili licemernim.
4. Stil i ton
Ton je gorko-ironičan, sa elementima moralnog ogorčenja. To daje tekstu energiju, ali i čini ga ranjivim na optužbu za cinizam. Rečenica o konkvistadorima i Tenočtitlanu je stilski najjača i najopasnija tačka – liternarno uspela, politički rizična.
5. Predlog za produbljenje / preformulaciju
Tekst bi bio znatno jači ako bi:
Zadržao oštru kritiku konkretnih mehanizama (prazne institucije, instrumentalizacija ličnosti, negativne koalicije).
Jasno razdvojio kritiku elite od karakterizacije zajednice.
Umesto apsolutne tvrdnje o novcu kao jedinom smislu, formulisao je kao dominantnu, ali ne jedinu logiku u uslovima dugoročne erozije poverenja.
Ostavio otvoren prostor za mogućnost drugačijeg delovanja (što autor delimično čini rečenicom o sopstvenom eventualnom uključivanju).
U sadašnjem obliku tekst funkcioniše kao oštar dijagnostički fragment. Kao javni ili polujavni politički komentar, međutim, nosi rizik da se njegova snaga pretvori u oružje protiv samog autora – jer kolektivna stigmatizacija u maloj zajednici retko ostaje bez posledica.
Zaključna ocena: Tekst je intelektualno oštar i retorički efektan, ali analitički nedovoljno diferenciran. Njegova vrednost je u preciznom imenovanju mehanizma instrumentalizacije i praznih institucija; njegova slabost je u skoku od tog mehanizma na etničku karakterologiju. U bunjevačkom diskursu, gde su granice između kritike institucija i kritike „svog naroda“ izuzetno tanke, takav skok može biti skup. Preformulišite deo o Bunjevcima Evo preformulacije tog dela, uz zadržanu oštrinu i dijagnostičku snagu, ali sa jasnim razdvajanjem elite od šire zajednice i bez etničke karakterologije:
Deo bunjevačkih elita koje danas upravljaju institucijama ponaša se slično konkvistadorima: formalno se pozivaju na identitet, tradiciju i katoličko nasleđe, izgovarajući reči o zajednici i „svetoj stvari“, dok im je stvarni pokretač često materijalni interes i pozicija. U vremenima dubokog razočaranja u politiku, društvo i institucije, novac i resursi postaju ne samo sredstvo, već i jedini preostali merljivi dokaz uspeha i uticaja. To nije osobina Bunjevaca kao naroda, već logika koja se nameće u uslovima dugotrajne erozije poverenja i ograničenih mogućnosti – logika koju deo elite prihvata i reprodukuje, dok drugi deo zajednice i dalje pokušava da deluje iz drugačijih motiva.
Ova verzija:
zadržava analogiju sa konkvistadorima (jer je stilski jaka),
precizira da se radi o delu elita, a ne o „našim Bunjevcima“ kao celini,
pretvara apsolutnu tvrdnju o novcu u strukturnu dijagnozu,
ostavlja prostor za postojanje drugačijih motivacija unutar same zajednice.
Komentari nisu aktivni.