BALKANSKE IGRE (OKO) MLADIH – Ako u sumrak na šumskom putu sretnete čovjeka sa šibicama prije bure, to je “dobroćudni gost” iz Srbije ili srpske manjine koji je – “zalutao”

Srbija je izvor trajnoga nereda i kaosa na tzv. Balkanu po zamisli moćnih i mračnih sila koje njome (a i nama) upravljaju i nema joj pomoći

Nitko dobronamjeran ne bi se usudio bilo što prigovoriti tjelovježbi za mlade, budući da ona jamči njihovo zdravlje i pravilan razvoj. Takve zdrave navike treba poticati gdje god i kada god je to moguće ter odvojiti djecu od izpraznih digitalnih sadržaja i bezkoristnih gedžetarija. Pogledajte kakva nam djeca odrastaju – ne znaju uhvatit loptu, napravit kolut napried-natrag, ne umiju izadit praćku, luk i strielu, ne igraju se više tradicionalnih igara na otvorenom, a trećina osnovnoškolaca je prekomjerne tjelesne težine. Još se sjećamo kako su dječaci igrom špekulama u školskim dvorištima, a djevojčice gumilastikom, najavljivali dolazak proljeća. Jednom sam mojim mlađim rođacima donio knjige s opisom i slikama tradicionalnih dječjih igara na otvorenom; jedva su podigli poglede s mobitela i bez velikog zanimanja pitali što je to i odložili na stranu ni ne prelistavši ih. Kao u svom živom svietu, tako i kod ljudskoga roda igra u ranoj životnoj dobi ima važno mjesto u razvoju i odgoju. Tu se uči ne samo fizičkim vještinama, koordinaciji pokreta, osjećaju za prostor, nego i socialnim i komunikacijskim sponama nužnim za pravilan razvoj svakoga pojedinca. Tako je za svaku pohvalu pokroviteljstvo brojnih dobrohotnika i državnih ustanova nad športskim okupljanjima mladeži.

Splitske igre mladih su nove jugo igre

Ali oko Športskih igara mladih u Splitu, koje ove godine obilježavaju tridesetu obljetnicu, što je bilo popraćeno brojnim promičbenim prilozima, nešto znakovito upada u oči, a nitko se ne usudi o tome zborit jer to su djeca i briga za njihov zdrav razvoj pa tko bi mogao bit tako zločest i reći nešto protiv ove koristne i plemenite ideje. Iako se hvale međunarodnim obsegom, jer mogli bismo pomislit da se radi o europskim, pače svjetskim okvirima, izpada da se sve svodi na t. zv. zapadnobalkanske granice. Počelo je okupljanjem djece iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Kasnije su se proširile na Makedoniju i Sloveniju s ciljem da se prikrije pravi značaj ciele priče. I ni makac dalje. Pa susjedi su nam i Mađari, Austrijanci, Talijani. Naravno, glavna zviezda i najpoželjnija sudionica je Srbija. Kao što nam svakodnevno naša srednjostrujaška glasila i dezinformativni tv dnevnici prikazuju Srbijance kao najbrojnije i najdraže goste; oni su posvuda – u automobilskim kolonama na autocestama hrpimice hrle na toplo more, na graničnim prielazima, u zračnim lukama, restoranima, na kupalištima, na slikopisu, u kazalištu i glasbi oni su neizostavni dio svagdanjih viesti. Što da pomisli prostodušni gledatelj kada ugledni tv voditelj uzbuđeno, uzvišenim tonom, samokritički i bezpriekorno korektno uzvikuje s tv zaslona da su nam Srbijanci dragi gosti i sezonski radnici, sve kako bi osporio nekakvu bezveznu Vučićevu izjavu protiv Hrvatske i Hrvata. Pa nas ne zanima ni nesuvislo pospano jamranje našeg predsjednika, a kamo li laprdanja tamo nekog Vučića. I pazite, ako u sumrak na šumskom putu sretnete čovjeka sa šibicama neposredno prije najavljene bure, možete bit sigurni da je dobroćudni gost iz Srbije ili pripadnik lokalnoga nacionalnog blaga koji se težko snalazi u mraku. Naša glasila naivno su nakon posljednjega slučaja paleža i odkrivanja počinitelja objavila imena očevidaca koji su ih prijavili, dok se imena počinitelja tek sramežljivo spominju. Neka to više ne čine i ne izlažu naše ljude osveti. Budimo pametni i čuvajmo svoje hrabre sunarodnjake.

Srbijanci su velemajstori specijalnog rata, a Hrvati zahvalne mušterije

Ni nakon trideset godina toliko razvikane Športske igre mladih nisu uspjele dobacit preko granice bivše jugoslavije (tu su trenutno samo Ukrajinci kao posebni gosti). Sigurno ima i u Mađarskoj, Austriji, Slovačkoj djece koja nisu vidjela more. A, ne, ne, Srbija i t. zv. Balkan, to je naš obzor i domet. Ima tu vjerojatno nešto od našeg konjušarsko-sluganskog osjećaja manje vriednosti prema bivšim gospodarima iz austrougarskih vremena pa se u odnosu na iztočne susjede osjećamo nekako nadmoćnije, europskije, samouvjerenije. Zato, sve prema Protokolima, treba djecu od malena usmjeravati bratstvu i jedinstvu u novom ruhu. E, naivna li hrvatskoga puka, kakav god napoj nam ponude mi ga lakomo pokusamo, hoćeš cajke, balkanske športske lige ili pak bezvezne tv nizanke koje ni Srbijanci ne gledaju, da ne nabrajamo dalje. Srbijanci su velemajstori specialnog rata, a Hrvati zahvalne mušterije. Nas starije s izkustvom prošloga rata ne mogu nikako slomit pa pod ovakvim hinbenim projektima, obilno novčano i promičbom popraćenim, obmanjuju naivne mlade roditelje i njihovu djecu pod umilnim izpraznicama druženja, uvažavanja drugčijeg, razumievanja, novih prijateljstava, nezaboravnog ljetovanja. Kao da Luka Modrić ne bi postao to što jest da se u djetinjstvu nije družio s malim Šumadincima. Ima nas puno u Hrvatskoj kojima je puna kapa Srbije i Srbijanaca. Ne želimo s njima imat posla, ne zanimaju nas i nisu nam zabavni njihovi pjevači, dosadni glumci i njihove gedžovanske svatbe, zlonamjerni gosti i radnici, a još manje političari. Ne želimo slušat najnovije zanimljivosti iz regiona o tome kako je s traktora u Kragujevcu odpao točak, ili kako se u Kraljevu prodaje obiteljska kuća po nevjerojatno povoljnoj cieni. Srbija nam je za duga vremena neprijateljska zemlja i Srbi, na žalost mnogi od njih, prvom bi prilikom ponovili sva zla koja su nam činili počev od krvoprolića u Odesi 1916., na Jelačićevu trgu 1918., zločinima u kraljevini do 1941., u ratu do 1945., poslieratnim bleiburžkim holokaustom pa sve do Domovinskoga rata i ovog najnovijeg hibridnog, ukratko, neprekidno već više od stoljeća. Možemo li preko svega mirno prieći i treba li to govoriti našoj djeci, ne da bi isto željeli drugima, nego da ne budu naivni i da im se ne ponovi ono što smo mi i naši predci morali preživjeti. Svaka dosadašnja suradnja i zajedničtvo sa Srbijom stajali su nas nebrojenih života i neizmjerne materialne štete. Srbija je izvor trajnoga nereda i kaosa na t. zv. Balkanu po zamisli moćnih i mračnih sila koje njome (a i nama) upravljaju i nema joj pomoći; u očaju od predmnievane implozije spremni su sve oko sebe povući u ponor. Na žalost, Hrvatska trenutno nema moć kako bi zaštitila svoje državljane od ove pogubne velike igre pa se moramo uzdat u zdrav razum i vlastitu sposobnost razsuđivanja. Hoćemo li se ikada uspjet izvući iz te septičke jame u koju nas uporno guraju i slobodno prodisat punim plućima. Zato, da športu, cjeloživotnoj tjelovježbi i tjelesnoj spremi, ali da se zna s kime, kako i zašto. Odgovorni roditelji trebali bi ovo imati na umu.

Andrija Mažić