Ustrajavanje na povratku naziva ‘Spomen-dom’ je (veliko)srpska pobuna druge vrste
U Glini 1941. u tamošnjoj pravoslavnoj crkvi nije nastradao nijedan Srbin!
Krajem srpnja na komemoraciji ustaških žrtava u Glini saborska zastupnica SDSS-a i zamjenica predsjednika Srpskog narodnog vijeća Dragana Jeckov ustvrdila je da sve manje ljudi ustaški pozdrav smatra sramotom. Tom je prilikom navela tri vala pokolja Srba 1941., a Vesna Teršelič iz Documente žalila je što zgrada i dalje nosi ime Hrvatski dom umjesto Spomen-dom te što nema dovoljnog poštovanja uspomene na žrtve u Glini i drugim mjestima stradanja.
Današnji Hrvatski dom u Glini jedan je od najparadoksalnijih i najopterećenijih objekata kulture sjećanja u hrvatskoj (i jugoslavenskoj) povijesti 20. stoljeća.
Spomen-dom žrtvama fašističkog terora izgrađen je 1969. na mjestu srušene pravoslavne crkve u kojoj su ustaše počinile zločin. U komunističkoj Jugoslaviji diktatora Josipa Broza Tita služio je dvostrukoj svrsi: memorijalnoj i kao gradski dom kulture. Koristio se za partijske proslave, državne blagdane i zabavne priredbe, dok je sjećanje na žrtve bilo uklopljeno u narativ o ulozi Komunističke partije.
Krajem 1980-ih pretvoren je u političko središte Srpske demokratske stranke (političkih prethodnika današnjeg SDSS-a) i simbol srpske pobune.
U studenome 1990. ondje je na tribini sudjelovao i Milorad Pupovac. Nakon oslobađanja Hrvatske preimenovan je u Hrvatski dom. Pupovac zadnjih godina traži vraćanje starog naziva.
SNV o komemoraciji izvješćuje uz naslov “Do godine u Spomen-domu”, uvjeren kako će do promjene naziva doći u sljedećih godinu dana.
“Glinski komemorativni skup održan je ispred nekadašnjeg Spomen-doma izgrađenog 1969. godine na mjestu srušene pravoslavne bogomolje, ujedno i mjestu ustaškog zločina, a potom je u znak zaborava 1995. godine preimenovan u Hrvatski dom“, zaključuje SNV.
Slučaj pokolja u Glini 1941. – nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost događaja
Desetljećima je slučaj pokolja u glinskoj pravoslavnoj crkvi iz ljeta 1941. u jugoslavenskoj, odnosno hrvatskoj historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga događaja, ističe za Vojnu povijest povjesničar Davor Kovačić s Hrvatskog instituta za povijest. Kovačić problematizira pouzdanost sjećanja kao povijesnog izvora, polazeći od rasprava o navedenom ustaškom pokolju u pravoslavnoj crkvi u Glini 1941. godine.
Upozorava da se povijesni događaji ne mogu temeljiti isključivo na svjedočanstvima, osobito kada su ona dana godinama nakon događaja i međusobno su proturječna.
Kao primjer Kovačić navodi feljton Tomislava Vukovića iz Glasa Koncila (2006.), koji je doveo u pitanje dotadašnji historiografski prikaz glinskog pokolja. Ističe da različiti svjedoci, poslijeratne komisije i kasniji povjesničari navode čak 11 različitih datuma navodnog događaja od kraja srpnja do kraja kolovoza 1941., pri čemu se razlikuju čak i službeni dokumenti Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora.
U feljtonu se posebno analizira svjedočenje Ljubana Jednaka, jedinog preživjelog, koji je tijekom godina u različitim iskazima navodio različite datume događaja. Takve nedosljednosti zahtijevaju dodatnu provjeru i ne dopuštaju donošenje sigurnih zaključaka samo na temelju usmenih svjedočenja.
Kovačić naglašava da bi i slučaj glinskog pokolja i druga slična svjedočanstva trebalo podvrgnuti sustavnoj povijesnoj analizi utemeljenoj na različitim vrstama izvora.
Spomen-dom žrtvama fašističkog terora u Glini odmah je postalo kontroverzno mjesto koje je stvaralo sukobe
Spomen-dom u Glini jedan je od najparadoksalnijih i najopterećenijih objekata kulture sjećanja u hrvatskoj (i jugoslavenskoj) povijesti 20. stoljeća. Njegova uloga mijenjala se ovisno o političkom kontekstu, a u radovima iz zbornika “Glina 1941. – Tragedije i traume u pamćenju i zaboravu” objavljenog 2022. godine (osobito Jakša Raguž, Matko Globačnik i drugi) jasno se vidi kako je taj objekt postao simbolično bojno polje različitih politika pamćenja.
Izgrađen je 1969. na mjestu srušene pravoslavne crkve Rođenja Presvete Bogorodice, na inicijativu lokalnog SUBNOR-a. Službeno je bio Spomen-dom žrtvama fašističkog terora, ali istodobno i gradski Dom kulture.
Gradnja Spomen-doma u Glini završena je 1969. godine, nakon višestrukih odgoda i povećanja troškova. Svečano otvaranje održano je 4. srpnja 1969., na “Dan borca”, kao središnja manifestacija za Banovinu.
Time je mjesto zločina u glinskoj pravoslavnoj crkvi, gotovo četvrt stoljeća nakon kraja Drugog svjetskog rata, napokon dobilo svoje spomen-obilježje.
Međutim pravi karakter zločina koji se dogodio krajem srpnja 1941. u Glini, zajedno sa Srbima ubijenima u njoj, bio je uklopljen u narativ o povijesnoj ulozi Komunističke partije i na taj način prikriven. Dubiozna interpretacija prošlosti bila je vidljiva već u samoj arhitekturi Spomen-doma.
On je bio funkcionalna građevina bez vizualnih poveznica sa starom crkvom, izvedena upravo onako kako je predviđao idejni projekt iz 1964. godine. Ispred muzeja bila je postavljena fontana i Augustinčićev kip “Majka s djetetom“. Ni on nije bio ničim vezan uz stradanje srpskog naroda u glinskoj crkvi, štoviše, imao je elemente hrvatske narodne nošnje.
Odmah nakon otvaranja Dom je postao mjesto proslava Saveza Komunista Jugoslavije, kulturnih priredbi i slavlja državnih blagdana.
Za jedne je unosio živost i simbolizirao “bratstvo i jedinstvo naroda” (omiljena sintagma jugoslavenskih komunista), za druge je ostao gorak osjećaj instrumentalizacije sjećanja na žrtve – objekt zabave, a ne pijeteta.
Stanju nije pomogla niti činjenica da Augustinčićev kip nije imao veze sa zločinom niti sa srpskim žrtvama, već s hrvatskom majkom i djetetom, što se moglo smatrati provokacijom, ističe povjesničar i izdavač Matko Globačnik u svojem prilogu Zbornika.
Spomen-dom odmah je po svojoj izgradnji postao kontroverzno mjesto koje je stvaralo sukobe, umjesto da ih je rješavalo.
Drugačija koncepcija mogla je doći samo političkom odlukom komunističke elite. Dublje promjene uslijedile su nakon Titove smrti, u osamdesetima, s rastom velikosrpskog nacionalizma.
Kako je Spomen-dom u Glini postao političko središte pobune: Od doma kulture do stožera SDS-a
Krajem 1980-ih godina dio lokalnog SUBNOR-a pokrenuo je projekt potpune preobrazbe Spomen-doma u memorijalni kompleks.
Planirano je uređenje sakralno oblikovanog prostora s monumentalnim skulpturama, zidovima s imenima žrtava, vječnim plamenom, mozaicima i spomen-muzejom.
Iako je općina bila u dubokoj financijskoj krizi, SO Gline je 1. lipnja 1989. donijela odluku o pokretanju radova na izgradnji spomen-obilježja. Krajem godine ispred Spomen-doma uklonjena je spomen-ploča, Augustinčićev kip odvezen je pred glinsku školu, fontana zatrpana, a okoliš Doma porušen i poravnat. U proljeće 1990. završeni su radovi na bazičnom vanjskom dijelu.
Istodobno su srbijanski mediji počeli intenzivno pratiti projekt, pri čemu su, kako navodi povjesničar Jakša Raguž, pojedini listovi znatno povećavali broj žrtava glinske crkve, uklapajući taj slučaj u tadašnju politiku radikalizacije i mobilizacije Srba u Jugoslaviji.
Dolaskom višestranačja 1990. godine Spomen-dom vrlo brzo prestaje biti prvenstveno kulturna ustanova i postaje političko središte. Iako su općinske vlasti formalno odlučile da se zbog memorijalnog karaktera u njemu ne mogu održavati skupovi stranaka s nacionalnim predznakom, ta je zabrana u praksi vrijedila samo za hrvatske političke stranke.
Srpska demokratska stranka (SDS) postupno je preuzela kontrolu nad općinskim institucijama te je Spomen-dom pretvorio u svoje neformalno stranačko sjedište. U njemu su održavane skupštine SDS-a, politički skupovi, sjednice općinskih tijela pod kontrolom SDS-a te sastanci na kojima su donesene ključne odluke koje su prethodile pobuni protiv Republike Hrvatske. Povjesničar Raguž s Hrvatskog instituta za povijest ga stoga opisuje kao svojevrsni neformalni stranački dom SDS-a.
U Spomen-domu nastupali su gotovo svi najvažniji politički predstavnici tadašnjeg srpskog pokreta u Hrvatskoj.
Među njima je bio i Milorad Pupovac, koji je 15. studenoga 1990. zajedno sa Srđanom Dvornikom sudjelovao na tribini Lige socijalnih demokrata posvećenoj ustavnim promjenama u Hrvatskoj.
Gotovo svi javni skupovi SDS-a bili su izravno povezani s događajima iz 1941. godine i imala su u sebi motiv stradanja glinskih Srba.
Predsjednik SDS-a Jovan Rašković u Glini je govorio o “svetom stradanju” Srba u glinskoj crkvi, dok su na kasnijim skupovima čelnici SDS-a povezivali ustaške zločine s tadašnjim političkim prilikama i pozivali Srbe na organiziranje vlastite autonomije, osnivanje srpske milicije i otpor hrvatskim vlastima.
Na velikom mitingu u kolovozu 1990., uoči referenduma o srpskoj autonomiji, okupljeni su uz govore o glinskim žrtvama skandirali prijeteće parole poput “Napunit ćemo Jazovku”, što Raguž navodi kao primjer stvaranja ratne atmosfere.
Posebno mjesto u Raguževom radu zauzima pitanje hrvatskih državnih simbola. Autor navodi kako je među dijelom glinskih Srba postojala snažna odbojnost prema hrvatskoj zastavi s povijesnim grbom jer je poistovjećivana s NDH.
Kada je HDZ krajem 1990. pokušao održati tribinu u Spomen-domu, protivnici su otvoreno najavljivali da će pucati na hrvatsku zastavu ako bude postavljena na zgradu. Prema svjedočenju Karla Lipaka, govorilo se da će “koliko je polja na grbu, toliko dobiti metaka”, jer se hrvatska zastava smatrala “ustaškim barjakom”.
Uslijedili su verbalni napadi na hrvatske simbole, njihovo uklanjanje, paljenje zastava, uništavanje grbova i miniranje objekata na kojima su bile istaknute hrvatske zastave.
Policija je zbog sigurnosnih razloga čak odgodila postavljanje nove hrvatske zastave na Policijsku postaju u Glini, procjenjujući da bi to moglo izazvati oružani napad. Zbog takve je situacije HDZ odustao od planirane tribine u Spomen-domu.
Nakon izbijanja srpske pobune 1991. godine Spomen-dom dobiva sasvim novu funkciju. U njemu se održavaju sjednice vodstva pobunjenih Srba, politički sastanci, kulturne akademije, skupovi Srpske demokratske stranke, zasjedanja Skupštine Republike Srpske Krajine te sastanci vojnih i političkih čelnika.
Ondje su dolazili Milan Babić, Goran Hadžić, Mile Martić, Blagoje Adžić, Milutin Kukanjac, Željko Ražnatović Arkan i drugi vodeći ljudi pobune i JNA.
Istodobno je Spomen-dom postao mjesto vojnih prisega, komemoracija poginulim vojnicima te političkih govora u kojima se događaji iz 1941. izravno povezuju sa srpskom agresijom i ratom koji je započeo 1991. godine.
Povjesničar Raguž zaključuje da je Spomen-dom tijekom samo nekoliko godina prošao potpunu transformaciju – od kulturnog i memorijalnog centra postao je jedno od najvažnijih političkih i simboličkih središta srpske pobune u Glini. Povijesno sjećanje na ustaške zločine pritom je, prema analizi rada, postupno dobilo novu političku funkciju i postalo sastavni dio mobilizacije lokalnih Srba uoči i tijekom Domovinskog rata.
Tito i Komunistička partija čvrsto su držali uzde sjećanja
U glinskom kraju, jednom od najkrvavijih žarišta Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj, ustaški zločini iz 1941. godine – pokolj Srba u Prekopi i masakr u glinskoj pravoslavnoj crkvi – postali su središnje mjesto sjećanja. No način na koji su se ti događaji obilježavali od 1945. do Titove smrti 1980. nije bio jednostavna komemoracija žrtava.
Bio je to pažljivo kontroliran politički projekt, u kojem je komunistička vlast određivala što se smije pamtiti, a što mora ostati u tami.
Rad Matka Globačnika, objavljen u zborniku o Glini 1941., detaljno prati tu kulturu sjećanja. Autor pokazuje kako je memorija o ustaškim zločinima služila jačanju legitimnosti nove vlasti, dok su zločini počinjeni nad Hrvatima u istom kraju ostajali gotovo nevidljivi.
Ključan primjer je Zrin. U rujnu 1943., još dok je rat bjesnio, partizanske su snage spalile cijelo hrvatsko mjesto Zrin, nedaleko od Gline. Razlog? U njemu “nije moglo naći ni jednog čovjeka ni žene koji bi držali vezu s partizanima“. Uništenje cijelog naselja, ostalo je izvan službenog sjećanja. Nije bilo spomen-ploča, nije bilo godišnjih komemoracija.
Dok su se srpske žrtve iz glinske crkve pretvarale u simbol stradanja, hrvatske žrtve iz Zrinja, kao i brojne druge, ostale su bez glasa.
Slična je bila sudbina Hrvata u samoj Glini i okolici. Nakon ulaska partizana 1944. i 1945. godine, uslijedile su pljačke hrvatskih kuća, odmazde, samovoljne konfiskacije imovine i fizički napadi. U općini Stankovac vojnici su tukli odbornike hrvatske nacionalnosti. U Sisku su poubijani ranjenici iz bolnice. Mnogi glinski Hrvati, i oni koji nisu imali veze s ustašama, bježali su čak i u proljeće 1945. prema Petrinji, još pod ustaškom kontrolom, bojeći se odmazde.
Dio onih koji su ostali živio je u strahu od optužbi za suradnju s okupatorom ili za “šovinističku mržnju“. Nakon Drugog svjetskog rata brojni Hrvati glinskog kraja ostali su bez imovine, bili izloženi odmazdama i konfiskacijama ili su iz straha napuštali svoje domove. U dokumentima se spominju i pljačke hrvatskih kuća te nasilje pojedinih partizanskih postrojbi tijekom završetka rata.
Tito i Komunistička partija držali su čvrsto uzde sjećanja. Odmah nakon rata, u razdoblju staljinizma (1945.–1948.), prioritet je bio obračun s „neprijateljima naroda“ – bivšim političarima, svećenicima, “reakcionarima“.
Suđenja su često bila ideološki motivirana, a memorija o civilnim žrtvama koje nisu bile vezane uz Narodnooslobodilačku borbu ostajala je u drugom planu. Tek nakon raskida sa Staljinom 1948. vlast počinje sustavnije oblikovati kulturu sjećanja na glinske žrtve – ali isključivo unutar okvira “bratstva i jedinstva“.
Crkva u Glini, mjesto masakra, nije odmah dobila dostojno spomen-obilježje. Ekonomska bijeda, neprijateljstvo prema religiji i politička kontrola odgađali su gradnju. Tek 1951. podignuta je betonska ploča, a kasnije i Spomen-dom. No i on je bio pod kontrolom Partije. Lokalni Srbi često su nezadovoljno gledali na način na koji se prostor koristio – za zabavne manifestacije, a ne isključivo za pijetet. Broj žrtava na pločama bio je predmet sporova. Sjećanje je moralo služiti ideologiji: ustaški zločini bili su dokaz fašističke zvjerske naravi, dok su partizanske odmazde ostajale izvan rasprave.
Jugoslavenski diktator Josip Broz Tito Glinu je posjetio 1952. i 1967. godine
Na velikom zboru u Glini za tzv. “Dan ustanka naroda Hrvatske” 27. srpnja 1952., Tito je u govoru naveo da su mu “drugovi pokazali ruševine jedne zgrade crkve u kojoj je poklano 900 ljudi za jedan dan. Pozvali su ih da ih prekrste u katoličku vjeru, a zlikovci su ih poklali“. Obećao je da grobovi palih ne će zarasti u travu i da će ih se sjećati.
Globačnik ističe da je kultura sjećanja u cijeloj Jugoslaviji bila u “željeznom stisku“ komunističke ideologije. Od najviše instancije – Tita – do najnižih lokalnih kadrova, memorija se oblikovala prema trenutnim političkim potrebama.
Sukob s Informbiroom, smjene srpskih komunista u Hrvatskoj 1950., gospodarski prosperitet šezdesetih – sve je to utjecalo na to kako i kada će se glinske žrtve komemorirati. Druge društvene skupine, uključujući Crkvu i lokalne preživjele, imale su malo utjecaja.
U konačnici, Glina je postala simbol selektivnog sjećanja. Ustaški pokolji Srba bili su neprekidno prisutni u javnom prostoru, dok je progon Hrvata – od spaljenog Zrinja do poslijeratnih odmazda – ostao u sjeni. Ta asimetrija nije bila slučajna. Bila je dio šireg projekta u kojem je Titova Jugoslavija gradila svoj identitet na jednoj strani istine, potiskujući drugu. Tek će se osamdesetih godina, nakon Titove smrti, te potisnute priče početi vraćati na površinu, otvarajući nove podjele koje su se već dugo krile ispod službenog “bratstva i jedinstva“.
Komunistička diskreditacija nadbiskupa Alojzija Stepinca – koji je spasio skupinu srpskih žena iz Gline
Posebno mjesto u radu zauzima odnos komunističkog režima prema zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu. Globačnik podsjeća na svjedočanstvo glinskog župnika Franje Žužeka prema kojem je Stepinac tijekom ljeta 1941. intervenirao kako bi spasio skupinu srpskih žena iz Gline. Upravo zbog takvih događaja slučaj Stepinca izazivao je veliko zanimanje na Banovini.
No nakon konačnog sukoba komunističke vlasti i Katoličke crkve 1945. godine, tvrdi autor, režim je nastojao prekinuti svaki javni govor o Stepincu kao protivniku ustaških zločina.
Tijekom njegova suđenja pokrenuta je široka propagandna kampanja kojom ga se nastojalo prikazati kao suradnika ustaškog režima i jednog od nositelja politike prisilnih pokrštavanja Srba.
Globačnik kao ilustraciju navodi polemiku između glinskog župnika Franje Žužeka i visokog komunističkog dužnosnika Milana Despota. Nakon što je Žužek javno podsjetio na Stepinčeve intervencije u korist progonjenih Srba, Despot ga je u partijskom tisku optužio da pokušava prikazati Stepinca “nevinašcem”, povezao ga s ustaškim zločinima te odgovornost za događaje u Glini proširio i na Katoličku crkvu.
Globačnik smatra da je riječ o primjeru načina na koji je Komunistička partija nastojala oblikovati službeni narativ i ukloniti iz javnosti činjenice koje nisu odgovarale političkim ciljevima Titovog režima.
Inicijative za vraćanje naziva Spomen-dom zgradi koja nakon Domovinskog rata nosi ime Hrvatski dom
Od 2009. godine Srpsko narodno vijeće, predvođeno Miloradom Pupovcem, sustavno je pokretalo inicijative za vraćanje naziva Spomen-dom zgradi koja nakon Domovinskog rata nosi ime Hrvatski dom. Na komemoraciji u Glini Pupovac je tada najavio da će srpske institucije redovito obilježavati stradanje Srba iz 1941. te organizirati veliku komemoraciju za 70. obljetnicu zločina.
Istodobno je SNV zatražio vraćanje starog naziva zgrade i ponovno postavljanje ploča s imenima žrtava glinskog pokolja. Inicijativu je podržao i publicist Slavko Goldstein, otac povjesničara Ive Goldsteina, koji je otvorenim pismom HDZ-ovu premijerku Jadranku Kosor pozvao da se Hrvatskom domu vrati “izvorna memorijalna namjena”.
Na obilježavanju 70. obljetnice 2011., kojem je nazočio i predsjednik Republike Ivo Josipović, Pupovac je ponovno kritizirao preimenovanje zgrade riječima da je “nekome smetao“ naziv Spomen-dom. Iste godine Documenta Vesne Teršelič i Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP) Zorana Pusića formalno pokreću inicijativu za vraćanje imena i spomen-ploče, a Pupovac je zahtjev uputio premijerki Kosor te ga 2013. ponovio u Hrvatskom saboru SDP-ovom premijeru Zoranu Milanoviću.
Od tada vraćanje naziva Spomen-dom postaje stalna tema komemoracija koje organiziraju SNV i Antifašistička liga. S druge strane, glinske gradske vlasti tome su se protivile.
Tadašnji zamjenik predsjednika Gradskog vijeća Stjepan Tonković poručio je da prijedlog ne će dobiti potporu hrvatskih vijećnika, dok je 2017. predsjednik Gradskog vijeća Stjepan Grudenić ocijenio kako takve komemoracije ne pridonose suživotu te upozorio da su rane iz Domovinskog rata još svježe.
No, Pupovac, “antifašisti” i Vesna Teršelič iz Documente ne odustaju. Teršelić je poručila da se cilj mora ostvarivati postupno, “korak po korak“, izrazivši uvjerenje da će se Spomen-domu – koji je, podsjećamo, pod tim imenom 1980-ih postao simbol srpske pobune – jednog dana vratiti njegovo “izvorno ime”.
1 komentar
Ma što god tražile “babe, žabe i ostala protuhrvatska Bratina” nedopustivo je popuštanje.
Ta bulumenta sz poput krpelja uhvatila za proračun i izcrpljuje proračunski novac.
Sve to je nužno korak po korak udaljiti od te sise.