Talent je široko raspoređen po svijetu, prilike nisu
Priča o jednom nobelovcu čiji je otac stigao iz Komiže otvara mnogo veće pitanje: što razlikuje društva u kojima talent procvjeta od onih u kojima ostane neprepoznat?
Komiža i Nobelova medalja
Otac Johna M. Martinisa rođen je u Komiži na Visu. Nakon Drugoga svjetskog rata, kao mladić, otišao je u Kaliforniju. Bio je ribar, poslije i vatrogasac, čovjek koji je razumio brodove, alate i praktičnu stranu fizike premda nije pripadao akademskom svijetu. U kući i garaži stalno se nešto izrađivalo i popravljalo. Sin je rano naučio da se složen problem ne rješava divljenjem, nego strpljivim rastavljanjem na dijelove i ponovnim sastavljanjem.
John Martinis taj je obiteljski instinkt spojio s matematikom, eksperimentalnom fizikom i institucijama koje su mu otvorile prostor za istraživanje. Postao je profesor na Sveučilištu Kalifornije u Santa Barbari, jedan od ključnih ljudi u razvoju supravodljivih kvantnih sklopova, a 2025. podijelio je Nobelovu nagradu za fiziku s Johnom Clarkeom i Michelom Devoretom za otkriće makroskopskog kvantnomehaničkog tuneliranja i kvantizacije energije u električnom krugu.
U toj biografiji ima nešto veće od zadovoljstva što još jedno veliko svjetsko ime ima hrvatske korijene. Ona pokazuje kako se potencijal prenosi kroz generacije i kako se mijenja kada naiđe na priliku. Otac nije otišao u Ameriku po Nobelovu nagradu. Tražio je sigurniji život i širi horizont za obitelj. Sin je na tom horizontu stigao do granice ljudskog znanja.
Prilika se prenosi generacijama
Takvih je priča američka povijest ispisala u milijunima varijacija. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća mnogi su Hrvati napuštali sela, otoke i gradove. Odlazili su iz različitih državnih tvorevina u kojima su hrvatski krajevi živjeli, a poslije su novi valovi stizali iz obje Jugoslavije i neovisne Hrvatske. Mnogi nisu znali engleski. Radili su u rudnicima i čeličanama, na željeznicama, u šumama, na ribarskim brodovima i farmama.
Njihov san najčešće nije bio spektakularan. Htjeli su da djeci bude lakše. Da sin ili kći završe školu. Da unuci završe sveučilište. Da svaka nova generacija napravi jedan korak više. Američki san u svojoj najboljoj verziji nikada nije bio jamstvo da će svatko postati milijunaš. Bio je obećanje društvene pokretljivosti: mogućnosti da rad, obrazovanje i vrijeme promijene putanju jedne obitelji.
Prva generacija traži priliku. Druga stječe obrazovanje. Treća ponekad pomiče granice znanja, gospodarstva ili društva.
Otac u rudniku, sin učitelj, unuka liječnica, praunuk znanstvenik ili poduzetnik. Takav uspjeh nije trenutačan i zato ga suvremena politika, opsjednuta kratkim rokovima, teško vidi. No velike obiteljske priče, kao i velike nacionalne priče, često se grade upravo tako: desetljećima, kroz institucije koje pojedincu daju više od jednoga pokušaja.
Amerika kao stroj za pretvaranje talenta u postignuće
Kada govorimo o američkoj moći, obično spominjemo veliko tržište, dolar, vojsku, Wall Street ili Silicon Valley. No možda je njezina trajnija prednost sposobnost da privuče ambiciozne ljude iz cijeloga svijeta i mnogima od njih omogući da razviju ono što su donijeli sa sobom. Američka povijest pritom nije ni jednostavna ni nevina. U njoj su duboke nepravde, diskriminacija i zatvorena vrata. Ipak, uz sva proturječja, ondje je nastala iznimno snažna infrastruktura prilike.
Sergey Brin stigao je kao dijete iz Sovjetskog Saveza i poslije s Larryjem Pageom osnovao Google. Jensen Huang rođen je na Tajvanu, a u Sjedinjenim Državama izgradio je Nvidiju. Satya Nadella i Sundar Pichai rođeni su u Indiji, a karijere su ih dovele na čelo Microsofta i Googlea. Njihove biografije nisu dokaz da sustav jednako služi svima. One su dokaz da otvorena sveučilišta, tržišta kapitala, istraživački laboratoriji i kultura poduzetničkog pokušaja mogu talentu dati golemo ubrzanje.
Brojke iza tih priča jednako su dojmljive. Institut za istraživanje useljavanja pri Sveučilištu George Mason izračunao je da su od 410 američki afiliiranih dobitnika Nobelovih nagrada u fizici, kemiji, medicini i ekonomiji od 1901. do 2024. njih 142 – oko 35 posto – bili useljenici u Sjedinjene Države. Gotovo polovica tih useljenika svoju je najvišu akademsku kvalifikaciju stekla na američkim ustanovama.
U tom drugom podatku krije se važna nijansa. Otvorenost prema ljudima nije dovoljna ako iza nje ne stoje ustanove sposobne da ih obrazuju, povežu i zadrže. Sveučilište nije samo mjesto predavanja, kao što laboratorij nije samo zgrada s opremom. To su zajednice u kojima se prenose standardi, razvija povjerenje, susreću različita znanja i nastaju suradnje koje pojedinac ne bi mogao izgraditi sam. Privlačenje talenta i izgradnja institucija zato nisu dvije odvojene politike. To su dvije strane istog razvojnog procesa.
Amerika nije stvorila njihov početni talent. Ali je desetljećima gradila sveučilišta, laboratorije, fondove, kompanije, profesionalne mreže i pravila unutar kojih se talent mogao pretvoriti u postignuće. Talent je široko raspoređen po svijetu. Prilike nisu.
Hrvatska imena u američkom vrhu
I hrvatsko iskustvo nudi niz tihih, ali upečatljivih primjera. Dali Rajic rođen je u tadašnjoj Jugoslaviji, na području današnje Hrvatske. Kao dijete preselio se u Njemačku, a sa šesnaest godina otišao u Sjedinjene Države završiti srednju školu. Ondje je izgradio karijeru u tehnološkoj industriji; u kolovozu 2026. OpenAI ga je imenovao direktorom prihoda, zaduženim za globalnu organizaciju prihoda kompanije. Njegov put – Hrvatska, Njemačka, Amerika, vrh globalne tehnologije – gotovo je zemljovid suvremenog kretanja talenta.
Dalibor Vrsalović krenuo je drugim putem. Diplomirao je elektrotehniku te magistrirao i doktorirao u računalnim znanostima na Sveučilištu u Zagrebu. Predavao je u Zagrebu i na Carnegie Mellonu, bio glavni znanstvenik u Sun Microsystemsu i tehnološki potpredsjednik u AT&T Labsu, a potom potpredsjednik Intela i predsjednik Intel Online Servicesa. Njegova biografija podsjeća da mala zemlja može dati vrhunsko obrazovanje, ali i da međunarodne institucije često pružaju razmjere u kojima se to znanje dalje umnožava.
Hrvatsko iseljeništvo ostavilo je trag i u američkom javnom životu. Rudy Perpich, sin hrvatskog useljenika koji je radio u rudniku na sjeveru Minnesote, u školu je krenuo bez znanja engleskog, završio stomatologiju i postao guverner Minnesote. Dennis Kucinich, sin vozača kamiona hrvatskog podrijetla, postao je gradonačelnik Clevelanda i osam mandata proveo u Zastupničkom domu. John Kasich, čija je majka bila hrvatskog podrijetla i čiji su roditelji bili djeca useljenika, bio je dugogodišnji kongresnik, guverner Ohija i kandidat za republikansku predsjedničku nominaciju. George Radanovich, iz kalifornijske obitelji hrvatskog podrijetla, šesnaest je godina predstavljao Kaliforniju u Kongresu.
Ta imena nisu važna zbog političke pripadnosti, niti zato da bismo tuđi uspjeh prisvajali kao vlastiti. Važna su jer pokazuju kako se obiteljska povijest mijenja kada društvo omogući obrazovanje, profesionalni uspon i ulazak u institucije. Rudarov sin postaje stomatolog i guverner. Dijete useljenika postaje kongresnik. Potomak ribara postaje nobelovac.
Povratak ne počinje avionskom kartom
Hrvatska danas o iseljeništvu najčešće govori kroz povratak. To je razumljivo, ali povratak ne mora uvijek početi preseljenjem. Može početi gostujućim predavanjem, mentorskim odnosom, ulaganjem, istraživačkim projektom, otvaranjem tržišta ili povjerenjem da se jedna dobra ideja može realizirati i ovdje. Zemlja koja dijasporu promatra samo kao izgubljeno stanovništvo ne vidi mrežu znanja, iskustva i odnosa koja je nastajala generacijama.
Takva veza ne bi smjela ovisiti samo o svečanim prigodama i emocionalnim apelima. Najvrjednija postaje kada je redovita i profesionalna: kada istraživač iz inozemstva zna kome se javiti u hrvatskom laboratoriju, kada poduzetnik može brzo procijeniti uvjete ulaganja, kada student iz obitelji hrvatskog podrijetla lako pronalazi program na kojem može provesti semestar, a profesor dobiva razlog da dio karijere ili mirovine posveti radu s mladima u Hrvatskoj. Povratak tada prestaje biti jedan veliki događaj i postaje mnoštvo malih, ponovljivih tokova.
Jednako je važno proširiti samu predodžbu o tome tko se vraća. Ponekad se neće vratiti oni koji su otišli. Možda će se vratiti njihova djeca ili unuci, ljudi kojima je Hrvatska dio obiteljskog identiteta, ali ne i jedini dom. Njih ne treba pozivati sentimentalnom obvezom. Treba im ponuditi ozbiljan razlog: kvalitetnu školu za djecu, vjerodostojne institucije, profesionalnu sredinu koja cijeni znanje i osjećaj da se trud isplati.
Još bi veći znak uspjeha bio kada bi Hrvatsku kao svoju priliku počeli birati ljudi bez hrvatskog prezimena i podrijetla: istraživači, poduzetnici, profesori, liječnici, umjetnici, studenti i obitelji koje ovdje vide dobar život i prostor za stvaranje. Mala zemlja ne može pobijediti brojnošću. Može kvalitetom okruženja i gustoćom prilika.
Institucije su infrastruktura talenta
Hrvatskoj talent očito ne nedostaje. To potvrđuju i uspjesi nastali kod kuće: od Infobipa do Rimca, od istraživačkih timova do kreativnih koncepata koji su iz Zagreba otišli na više kontinenata. Takve priče ne znače da je sustav već dovršen. One pokazuju da se i iz male sredine može krenuti prema svijetu kada se znanje, ambicija, kapital i upornost nađu u pravom odnosu.
Možda je njihova najvažnija poruka upravo u tome što mijenjaju mjerilo mogućega. Nakon prvog globalnog uspjeha više nije uvjerljivo tvrditi da se iz Hrvatske ne može graditi međunarodna tehnološka kompanija, razvijati vrhunski proizvod ili izvoziti originalan koncept. Sljedećoj generaciji ostaje lakši početak: uzor je vidljiv, dio znanja već kruži, postoje ljudi koji su prošli put od prototipa do svjetskog tržišta. Svaki uspjeh tako postaje dio institucionalne memorije, pod uvjetom da ga društvo zna pretvoriti u iskustvo dostupno drugima.
Zato pitanje nije kako ljude zadržati pod svaku cijenu. Slobodno kretanje znanja korisno je, osobito malim zemljama. Dobro je da mladi studiraju, istražuju i rade u Bostonu, Zürichu, Londonu, Singapuru ili Tokiju. Problem nastaje kada odlazak postane jedini razuman profesionalni izbor i kada se veza s domovinom prekine jer institucije ne nude povjerenje ni perspektivu.
Institucije su nevidljiva infrastruktura talenta. To su škole koje rano prepoznaju radoznalost, sveučilišta koja nagrađuju izvrsnost, pravosuđe koje štiti ugovor, javna uprava koja ne troši godine poduzetniku i istraživaču, tržište na kojem poznanstvo vrijedi manje od sposobnosti te kultura u kojoj neuspjeh jednoga pokušaja nije trajna presuda. Nijedna pojedinačna mjera ne proizvodi nobelovca, inovaciju ili globalnu kompaniju. Ali institucionalno okruženje odlučuje koliko će se dobrih pokušaja uopće dogoditi.
Natjecanje za ljude
Najuspješnije države 21. stoljeća više se ne natječu samo kapitalom, tehnologijom ili prirodnim bogatstvima. Natječu se za ljude: za znanstvenike, poduzetnike, profesore, inženjere, liječnike, umjetnike, studente i obitelji koje vjeruju u budućnost. U svijetu u kojem znanje postaje najvrjedniji resurs, sposobnost privlačenja i razvoja talentiranih ljudi postaje jedna od najvećih konkurentskih prednosti države.
Za Hrvatsku to nije poziv da postane Amerika. Niti bi to mogla, niti bi trebala. Američko iskustvo ima cijenu, proturječja i slabosti koje nije potrebno kopirati. Ali jedna je njegova lekcija dragocjena: nacionalna snaga raste kada se ljudima otvori prostor da pokušaju više nego što im je njihovo polazište obećavalo.
Danas, više od tri i pol desetljeća nakon stvaranja neovisne države, Hrvatska u mnogo većoj mjeri sama odlučuje kakve će škole, sveučilišta, pravila i profesionalne kulture graditi. To je velika odgovornost, ali i rijetka povijesna prilika. Umjesto da se pita samo kako spriječiti odlazak, može si postaviti ambicioznije pitanje: kako izgraditi društvo koje prepoznaje, razvija, privlači i zadržava talent – i održava vezu s njime čak i kada privremeno ili trajno ode?
Odgovor ne će stati u jednu reformu ni u jedan mandat. Upravo zato vrijedi početi od kriterija po kojem se svaka odluka može mjeriti: povećava li broj stvarnih prilika, osobito za one koji ih nisu naslijedili? Ako dijete iz maloga mjesta može doći do izvrsnog nastavnika, ako mladi istraživač može napredovati prema kvaliteti rada, ako se poduzetnik natječe idejom, a ne vezom, tada se talent ne promatra kao ukras. Tada postaje razvojna snaga.
Države se dugoročno ne dijele samo na velike i male, nego i na one koje stvaraju prilike i one koje ih propuštaju.
Talent se može roditi u Komiži, Zagrebu, Bangaloreu, Moskvi ili Taipeiju. Nijedna zemlja nema monopol na radoznalost, disciplinu, maštu ili poduzetnost. Razlika nastaje poslije: u učionici, laboratoriju, uredu, sudnici, banci i društvenoj mreži povjerenja koja čovjeku govori da vrijedi pokušati.
Najveće bogatstvo jedne države zato nisu samo prirodni resursi ni kapital. To su ljudi i institucije koje im omogućuju da ostvare svoj puni potencijal.
