Svaki hrvatski film koji govori izrazito ružno o Hrvatskoj, a naročito o Domovinskom ratu, naputovat će se po festivalima, i ako je imalo suvislo snimljen dobiti neku nagradu
“Istina i laži o kanonu – ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo/ dobro/ sveto u umjetnosti” (Citadela libri, Zagreb, 2021.) djelo je dr. Sanje Nikčević (Varaždin, 1960.). Ovo djelo dijeli plijeni autentičnošću, iskrenošću, dubokim uvidima i erudicijom, sposobnošću širega sagledavanja i povezivanja činjenica, jasnim kriterijima i metodologijom, sažetošću, te onim što nedostaje mnogim Hrvatima – karakterom i temeljitosti.
“Najbolji primjeri (nametanja kanona, op. T.T.) su kritike trendovskih djela koja se pohvaljuju za hrabru kritiku društva i izbor teme, iako i sam kritičar govori da je to jedina kvaliteta djela, npr. roman Zorana Pongrašića “Čistači” koji govori o svećeniku koji se zove Đizus i koji je istovremeno i narkoman, nacionalist i rasist!”
“Za suvremenu teoriju je pisanje Jagode Truhelke “naivni nostalgični prikaz nerealne idile građanskog obiteljskog života” iako ona piše o svojim istinitim životnim doživljajima. Iako istinita, službeno je to nerealna slika svijeta, jer iz njezinih doživljaja proizlazi svijet u kojem unatoč problemima, ljudi vjeruju u Boga, vole svoju obitelj i poštuju svoju zemlju”.
Izopačenost prolazi
“Britanski filmski scenarist i redatelj Richard Curtis kaže: Ako snimite film o muškarcu koji otme ženu i zaveže ju za radijator na pet godina – što se dogodilo možda jednom u povijesti – onda je to zapanjujuće realistična analiza društva. Ako ja snimim film kao što je “Zapravo ljubav” o tome kako se ljudi zaljubljuju, a danas ih se u Britaniji zaljubljuje oko milijun, onda je to sentimentalni prikaz nerealnog svijeta.”
Autorica tvrdi da se pučke drame, afirmativne građanske drame, nekad masovne produkcije, mogu sada naći još samo u specijaliziranim knjižnicama i arhivima.
“Pjevajte i budite radosni” predstava je Rudda Gielensa koja je gostovala u ZKM – u. Predstava Belgijce prikazuje kao pedofile, rasiste, homofobe, a ponajviše malograđane i licemjere… Politički govornik puki je nasilnik i divljak, žene pohotnice i luđakinje. Predstava se izruguje vojsci, kralju, crkvi, povijesnim junacima, događanjima važnim za flamanski narod…”
U ZKM-u je gostovao i Mađar Arpad Schiling koji je u istom svjetlu prikazao Mađarsku pod radnim naslovom BLACKland.
Istu su shemu napravili Srbijanci Šajtinović, Marković, Srbljanović, pijano, drogirano i poluludo.
Napad na Austriju
“Trg heroja” Thomasa Bernharda (1931.-1989.) režirao je Izraelac David Mouchtar – Samorai za DK Gavella 2003. godine. Kritičar Cigler kaže: “U toj je drami vrhunski židovski intelektualac suočen sa Austrijom, državom u kojoj, tvrdi, i dalje vlada nacistički duh.” Kod izvedbe posljednjeg Bernhardova teksta u Burgtheatru 1988. bile su demonstracije, a predsjednik Austrije je nazvao predstavu grubom uvrjedom austrijskoga naroda. Bernhard proglašava svoje sunarodnjake debilima i manijacima.
Elfriede Jelinek (1946.) ima stil pornografski, bogohulan, vulgaran. Tekstovi su niz nepovezanih replika, što moderni redatelji vole.
Jellinek je dobila sve moguće i nemoguće nagrade, pa i Nobelovu 2004. godine.
Predstava Raula Damontea u Velikoj Gorici 2005. “Posljednji dani Evite Peron” izmišlja mračne i perverzne stvari o osobi koja je omiljela u Argentini kao humanitarka i domoljub.
U knjizi “Kino Lika” Damira Karakaša (iz 2001.), te istoimenom filmu iz 2008. žestoki su prizori alkoholizma, siromaštva, bolesti i seksa sa životinjama. Nema čak ni normalnog lika, svi su patološki zli ili patološke žrtve, ili primitivni ili ludi.
Metastaze
“Metastaze” (Balenović, Svrtan, SK Kerempuh 2007.) četvorica prijatelja su nasilnici, ovisnici, ustaše, žrtve.
U filmu “Crnci” (Dević, Jurić) iz 2009. hrvatski vojnici su prikazani kao okrutni, zli, potpuno rastrojeni ljudi u nekom čudnom ratu bez definiranog neprijatelja, motivacije i cilja.
Posljednje doba stvarne političke provokacije iz pera dramskih pisaca u Hrvatskoj bile su sedamdesete, i pisci koji su tada pisali subverzivno o našoj stvarnosti (Brešan, Bakmaz, Kušan, Škrabe, Mujičić, Senker) doživjeli su vrlo snažnu reakciju oka vlasti, od prozivanja pisca u udarnim terminima TV dnevnika do stavljanja na led (neprikazivanja, neangažiranja).
“Svaki hrvatski film koji govori izrazito ružno o Hrvatskoj, a naročito o Domovinskom ratu, naputovat će se po festivalima, i ako je imalo suvislo snimljen dobiti neku nagradu.”
“Da bi sa svojom dramom došao do scene dramski pisac mora udovoljiti različitim ljudima, ravnatelju kazališta, kritičarima, medijima, financijerima i slično, ali u europskom kazalištu najznačajnija osoba koja piscu otvara ili zatvara vrata je redatelj.”
Izmišljene priče
Paolo Magelli u ZKM-u je odlučio napraviti dramu o životu u suvremenom Zagrebu, “Pentagram” iz 2009. godine. Naručio je priče od 5 pisaca (Rajki, Karakaš, Šovagović, Mitrović, Vidić), ali ne da oni nešto zajedno naprave ili sami smisle, već da prave priče o onima koje grad nije pripitomio.
Mitrovićki je kazao “Daj mi nešto sa četiri žene i sa seksom!”.
Na Lidranu (natjecanje koje okuplja talentirane pučkoškolce i srednjoškolce) je povjerenstvo zamjerilo klincima da se bave samo ocjenama i zaljubljivanjem, a da nema ozbiljnih problema kao što su pedofilija, rasizam, ksenofobija.”
Predstava “Argentina” koju je režirala Renata Carola Gatica u ITD-u 2008. bavi se homofobijom u hrvatskom nogometnom klubu. Autorica je izjavila da ne zna puno o nogometu jer ga ne voli, a ni o Hrvatskoj jer ne živi u njoj dugo. Ali režira o homofobiji u hrvatskom nogometnom klubu.
Autobiografski roman o mladiću JT Le Roy(u) koji je imao jezivo djetinjstvo i postao muška prostitutka prestao je biti hit kad se ustanovilo da ga je izmislila domaćica Laura Albert.
Seksualnost
Stvarni problemi redatelje ne zanimaju, kao tajkuni, privatizacija, propast sela i industrije, birokratiziranost EU-a, loše strane migracija… Kad se govori o ženi tada je riječ uglavnom o seksu, seksualnim perverzijama (Jelinek) ili “seksualnom oslobađanju” (Šangaj baby autorive Zhou Weihui). Naravno krivnju za negledanost i negledljivost suvremenih komada najlakše je svaliti na publiku.
Ivica Buljan tvrdi “da se svaki intelektualni napor u Hrvatskoj prezire jer je publika nazadna i buržoaska…, a najbolja buržoaska publika fašistička.”
Preskočimo banalnosti Andrasa Urbana i djela “Drakula” koji je spoj vulgarnosti, golotinje i nesuvislosti i prijeđimo na Rijeku kao europsku prijestolnicu kulture 2020. godine. Uloži se silni novac, narod se polarizira oko postavljanja petokrake. Damir Bartol Indoš, nekad alternativac koji je privlačio pažnju lupajući i razbijajući po dvorištima zagrebačke periferije jedan je od autora otvaranja. Transvestit koji trepće okicama je službeni voditelj otvaranja. Opera Zajčeva “Nikola Šubić Zrinski” banalno je promijenjena teksta. Gradonačenik Rijeke Obersnel reže tortu u obliku falusa i izjavljuje da je “ukusan”. I to bi trebala biti umjetnost, ono najuzvišenije što ljudski duh stvara. To je kao na DLJI kad je najveća senzacija da se vremešna diva skine gola. Slijedeći korak bi mogao biti ponovo vraćanje cirkusa i arena? Ili će i javno uriniranje biti performans?
(Svršetak)
