Luburićev iskaz daje uvid u tragediju
(Prijepis iz knjige “Hrvatski Holokaust” II. Zagreb, 2001. Ovdje ću u nastavcima iznijeti očevidni i živi opis “Kraj Hrvatske Vojske” kojeg je napisao očevidac mnogih dogodovština povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji, zadnji Zapovjednik HOS-a NDH general Vjekoslav Maks Luburić. On je ovaj izvještaj napisao i dao ga profesoru Ivanu Prceli točno na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1967. godine da to objavi u gore najavljenoj spomenutoj knjizi. Na svu žalost general Drinjanin nije imao priliku živ dočekati izdanje te knjige na engleskom jeziku, jer ga je Udbin agent i plaćenik Ilija Stanić ubio 20. travnja 1969. godine. Mo. Otporaš.)
Hrvatska južna vojska potukla je elitne partizanske jedinice u nizu borbi u Bosni. Sredinom travnja 1945. Hrvatska obavještajna mreža otkriva da njemački Wehrmacht planira povlačenje iz Hrvatske. Dana 30. travnja Hrvatska vlada stvara konačnu odluku da će napustiti domovinu i izbjeći pružanje šireg otpora da poštedi civilno pučanstvo od angloameričkih zračnih napada i od osvete partizana i bivših srpskih četnika koji su se okupili oko Tita.
- svibnja, Odluka vlade priopćena je Glavnom Vojnom Stožeru. Generali su izradili u potankosti plana povlačenja preko Slovenije u Austriju i predaje Britancima, pozivajući se na status ratnih zarobljenika prema odredbama Ženevske i Haške konvencije.
- svibnja. Državni ministar Vrančić i kapetan Vrkljan odlaze za britanski Glavni stan da zatraže od britanskoga zapovjedništva da primi predaju Hrvatskih oružanih snaga.
- svibnja. Hrvatske oružane snage započinju evakuaciju Zagreba.
- svibnja. Južna vojska povlači se prema sjeveru i zaobilazi Zagreb.
- svibnja. General Luburić uvečer se vraća u Zagreb da evakuira najspremnije jedinice koje su željele boriti se do zadnjega čovjeka.
- svibnja. Sam general Luburić u zoru se povlači prema Sloveniji. Prve partizanske jedinice ulaze u Zagreb. 7*-12. svibnja. Prethodnice Oružanih snaga i građana koji su im se pridružili stižu u Sloveniju i Austriju bez posebnog ometanja od komunističkih snaga, koje su hrvatske elitne jedinice posvuda natjerale na uzmak. Rasulo njemačkog Wehrmachta za Balkan prouzrokuje zakrčivanje cesta sve od Zagreba do Celja u Sloveniji.
- svibnja. Hrvatsku mirovnu misiju zaustavlja kapetan Crawford u Forliju u Italiji. Zato nije uspostavljena nikakva izravna veza s Glavnim stanom britanskog vojskovođe maršala Montgomeryja u Caserti.
14.-15. svibnja. Hrvatske oružane snage i pridruženi građani stižu do britanskih položaja u Austriji.
- svibnja. Hrvatski predstavnici (Herenčić, Crljen i dr.) prihvaćaju britanski zahtjev o bezuvjetnoj predaji. 16. svibnja. Započinju pokolji vojnika i građana. Svibanj* – kolovoz 1945. Diljem Jugoslavije provode se “marševi smrti” hrvatskih ratnih zarobljenika i građana. Kolovoz 1945.*jesen 1947. Pokolji se nastavljaju, dok austrijski i talijanski socijalisti vraćaju hrvatske izbjeglice u Jugoslaviju. Tijekom ožujka 1945. naše Hrvatske oružane snage
(1) Na dnu ove stranice je bilješka priređivača ove knjige koju prenosim ovdje za bolje razumijevanje: “(i) Bez obzira što neprijatelji, protivnici ili kritičari govore, pišu ili misle o djelovanju generala Luburića za vrijeme Drugog svjetskog rata, urednici ovog djela misle da je bitno uključiti njegov iskaz o događajima i uzrocima koji su vodili prema predaji Hrvatske vojske 1945. godine. Luburićev iskaz daje uvid u tragediju te godine, koji bi inače nedostajao u ovom prikazu lanca uzroka i posljedica koji čine stvarnost te velike hrvatske katastrofe. Ovo je više nego bilješka za povijest, ovo jest povijesno svjedočanstvo, zapravo nepatvoren opis onoga što se stvarno zbilo u posljednjim danima rata na ovim prostorima.” Kraj bilješke)
vodile su na Ivan Sedlu -*planine u jugoistočnoj Bosni niz teških borbi protiv partizana koje je predvodio Josip Broz Tito. U ovim krvavim okršajima Hrvati su potukli elitne partizanske trupe, koje su bili izvježbavali Englezi i Amerikanci, opskrbili ih u Egiptu i Italiji te ih onda prevozili na Balkan. Premda je partizansko naoružanje bilo bolje, topništvo koje smo mi imali bilo je kadro da nadjača njihovo i da ih potuče u napadima koje su vodile motorizirane i tehničke “crvene” udarne jedinice. Hrvatski domoljubi bili su otkopali sakrivena skladišta oružja, i to neka još iz rata 1914-*1918. Premda je ovo oružje i streljivo bilo zastarjelo, njime su se služile nedavno opremljene policijske postrojbe koje ranije u ovome ratu izvojevahu posebne pobjede protiv partizana i četnika. Naš lijevi bok prostirao se preko Ivan-planine. Ovdje smo pripremili obrambene položaje i organizirali pomične jedinice koje podržavaše vezu između brojnih hrvatskih policijskih skupina u zapadnoj Hercegovini i naših odreda u jugo-zapadnoj Bosni. Pomoć koja im je stizala iz Glavnoga stana, omogućila je rakićanskoj vojsci, pod zapovjedništvom pukovnika Dragičevića, (Mislim da bi to mogao biti Fra. Berto Dragičević, jer se je upravo njemu general Luburić javio iz Francuske 1948. godine, mo. Otporaš.) i šuickoj vojsci da se bore protiv raznih ofenziva koje su partizani vodili protiv našeg boka. Neprestana izletna nadgledavanja naših položaja na Ivan-planini, koje sam ja izvodio, bila su za mene posebno jamstvo da bismo ovdje mogli čvrsto izdržati protiv deset potpunih partizanskih divizija. Koncentracija od 100.000 vojnika na ovome sektoru osiguravala bi naš bok protiv napada svih jugoslavenskih komunista i srpskih šovinista na Balkanu.
Onaj dio naše fronte koji je bio raspoređen oko Banja Luke bio je također čvrst kao stanac-kamen. Ja sam uspostavio postrojbe u srednjoj Slavoniji i na prostorima između Gradiške, Dubice i Sanskoga Mosta. Ovi komandosi osiguravali su nesmetan prolaz trupa i materijala iz Broda do Zagreba. Tako su otvorene bile veze između Južne i Sjeverne vojske te također i one koje su povezivale Srijemski front u istočnoj Slavoniji s našim glavnim gradom Zagrebom. Na sjeveru, general Moškov je pod svojim zapovjedništvom imao izabrane jedinice Pavelićevih Tjelesnih Zborova. Ove jedinice, skupa s divizijama veterana iz ogorčenih borbi duž Drine, pod zapovjedništvom generala Bobana, podržavale su frontu protiv ruskih i bugarskih masa koje su provodile svoje koncentriranje na toj ratnoj pozornici.
(Nastavak slijedi)
