Samo su dvije poslušnosti ili masonske skupine preživjele krizu, španjolski Veliki Orijent i katalonsko-balearska Velika loža
Treba istaknuti dva koja su bila licem u lice: Veliki Orijent Španjolske i Veliki nacionalni Orijent Španjolske. Prvi je svojim djelima dao izrazito ekspanzivan i demokratski karakter, nasuprot restriktivnom i centralističkom duhu koji je prevladavao u duhu njegovog protivnika. U tu je svrhu 21. srpnja 1870. proglasio Manuela Ruiza Zorrillu, predsjednika španjolske vlade, velikim zapovjednikom i velikim majstorom.
Animacija je bila odlična. Kolibe su nikle posvuda; aktivno sudjelovati u njihovom radu. Politički događaji koji su rezultirali abdikacijom Amadeja Savojskog i proglašenjem Prve Republike doveli su do podjele i nesloge. Dana 1. siječnja 1874. godine Manuel Ruiz Zorrilla podnio je ostavku na svoje masonske položaje. Tada je izvršen izbor velikog majstora i proglašen je Juan de la Somera. Ubrzo nakon toga, Juan Utor, Veliki meštar Iberijskog istoka, spojio se sa Španjolskom, započevši tako novu fazu prosperiteta koja je kulminirala 7. travnja 1876., kada je Práxedes Mateo Sagasta, šef Liberalne stranke i predsjednik vlade, proglašen velikim meštrom istočne Španjolske.
Opet su lože počele rasti posvuda. Sagasta, ne pretvarajući instituciju u stranačko oružje, niti u prigodi rasta, posebnu je pozornost posvetio uspostavljanju velike razmjene prijateljskih odnosa s velikim brojem masonskih sila u inozemstvu. Dana 10. svibnja 1881., Antonio Romero Ortiz, ministar milosti i pravde, zamijenio je Sagastu na istoj poziciji, a kada je prerano umro, Manuel Becerra, bivši demokrat i bivši ministar, popunio je njegovo upražnjeno mjesto, koji je preuzeo njegovo mjesto velikog meštra 21. srpnja 1884.
Veliki nacionalni orijent
Nakon smrti velikog zapovjednika Ramóna Mª Calatrave (28. veljače 1876.), markiz od Seoanea, senator Kraljevstva, izabran je od strane 46 loža njegove poslušnosti. Nakon smrti markiza od Seoanea, 1887. godine došlo je do pokušaja reorganizacije J. Mª Pantoje i E. Caballera de Puge, koji su se 4. ožujka 1887. sastali u Madridu, Veliku ustavotvornu skupštinu u kojoj je Vrhovno vijeće Nacionalnog velikog Orijenta Španjolske proglašeno legalno konstituiranim. Mjesto velikog zapovjednika pripalo je Marianu del Castillu, kojeg je ubrzo nakon toga zamijenio Alfredo Vega, vikont od Rosa.
Spajanje dvaju Velikih Orijenta
Miguel Morayta preuzeo je zadatak okupljanja svih slobodnih zidara unutar jedne organizacije. Na taj se način 4. travnja 1888. dogodio spoj Nacionalnog velikog orijenta s raspadnutim elementima Velikog Orijenta Španjolske. Rezultat je bio stvaranje Grande Oriente Nacional de Spain. Dana 9. siječnja 1889. osnovali su novo tijelo koje je 21. svibnja iste godine usvojilo titulu španjolskog Velikog Orijenta, a Morayta je proglašena Velikim meštrom. Ali ovaj savez svih španjolskih slobodnih zidara bio je prolazan. Nekoliko godina prije kraja stoljeća postojalo je pet masonskih centara: Nacionalni veliki orijent, iberijski veliki orijent, nezavisna simbolička velika loža, španjolski veliki orijent i suvereni iberijski opći veliki konzistorij.
Moraytu je na mjestu predsjednika Velikog majstora Vijeća naslijedio zamjenik Cortesa, Emilio Menéndez Pallarés (11. lipnja 1901.). Morayta je izabran za Velikog zapovjednika Vrhovnog vijeća 33. stupnja. Dana 30. rujna 1904., Menéndez Pallarés je naslijedio na mjestu velikog majstora, Joséa Marenca, također zamjenika Cortesa. Nakon privremenih magistarskih diploma Lópeza del Villara i Joséa Lescure, Luis Simarro proglašen je velikim meštrom, kojeg je naslijedio Augusto Barcia Trelles do 1922. godine.
Ukupno, od 1868. do kolonijalne krize 1898. koja je dovela do praktičnog nestanka španjolskog slobodnog zidarstva optuženog da je kriv za neovisnost Filipina i Kube, stvaranje oko 1750 loža zabilježeno je u Španjolskoj “i njezinim ovisnostima”, u samo trideset godina.
Tijekom prve trećine dvadesetog stoljeća, slobodno zidarstvo će se malo po malo oporaviti, ali nikada ne će dostići svoju nekadašnju važnost. Samo su dvije poslušnosti ili masonske skupine preživjele krizu, španjolski Veliki Orijent i katalonsko-balearska Velika loža, koja je od 1921. usvojila naziv španjolska Velika loža proširujući svoju nadležnost na cijeli nacionalni teritorij. Najvažnija od njih, španjolski Veliki Orijent, između 1900. i 1922. – koja je usvojila federalnu strukturu regionalnih Velikih loža – instalirala je 187 loža, od kojih je 125 osnovano izvan Španjolske (42 u SAD-u, 29 na Filipinima, 20 u Portoriku, 19 u Argentini, 11 u Maroku i 4 u Turskoj) i samo 56 u unutrašnjosti. Između 1922. i 1936. španjolski Veliki Orijent stvorio je samo 42 nove lože. Sa svoje strane, druga masonska poslušnost, španjolska Velika loža, dosegla je ukupno 155 loža između 1900. i 1939. godine.
Za vrijeme diktature Prima de Rivere, slobodno zidarstvo ponovno je naišlo na poteškoće. Iako su neki nezadovoljni političari i vojska u slobodnom zidarstvu pronašli utočište i učinkovit organizam.
Dolaskom Druge Republike došlo je do masonskog buđenja i utjecaja, a posebno na konstitutivnim sudovima 1931. godine, u kojima nalazimo značajan broj masonskih zastupnika, kojih se može smjestiti oko 150. U isto vrijeme, Privremena vlada Republike imala je šest masonskih ministara: Alejandro Lerroux (država); Álvaro de Albornoz (razvoj), Diego Martínez Barrio (komunikacije), Fernando de los Ríos (pravosuđe), Marcelino Domingo (javna nastava), Santiago Casares Quiroga (mornarica). Godinu dana kasnije, 5. ožujka 1932., pridružit će se i ministar rata Manuel Azaña.
Od 1933. nadalje, situacija se zakomplicirala za slobodno zidarstvo zbog zajedničkog djelovanja niza suprotnih stavova i manifestacija iz različitih tabora kao što su CEDA, Falanga i Crkva, Socijalistička partija, sindikalisti i Komunistička partija.
(Nastavak slijedi)
