»Drugačija povijest« Tomislava Vukovića četrnaest godina kasnije

‘Antifašizam’ se nikad nije borio za hrvatsku državu, niti za interese hrvatskog naroda, niti za Crkvu, ni hrvatsku kulturu

 

Osvrt na knjigu Drugačija povijest Tomislava Vukovića

Riječ je o drugom nepromijenjenom izdanju tiskanom u listopadu 2012. godine. Izdavač knjige Drugačija povijest autora Tomislava Vukovića je Glas Koncila, kojega predstavlja Stjepan Pogačić, urednik je Ivan Miklenić, jezično je knjigu uredio Domagoj Grečl, grafički oblikovala Blaženka Matić, a odgovorna za tisak je Grafika Markulin, Lukavec.

Za dobiti osnovne informacije o Tomislavu Vukoviću pogledati https://verbum.hr/autori/vukovic-tomislav i https://www.glas-koncila.hr/author/tvukovic/. Tomislav Vuković spada u onu vrstu istraživača koji znaju i razumiju ono o čemu pišu (vidi https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/osvrt-na-knjigu-stvarni-jasenovac-autora-tomislava-vukovica/).  

Iako je knjiga tiskana prije četrnaest godina, a među ostalima, osvrt su napisali Mato Kovačević (vidi  https://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=23189:mate-kovaevi-pozadina-klevetanja-hrvatske&catid=74:knjigozori&Itemid=348) i Nenad Piskač (vidi https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/nenad-piskac/12359-novi-naslov-drugacija-povijest-tomislava-vukovica.html), knjiga je i dalje vrlo aktualna.

Kako se već neko vrijeme bavim s otkrivanjem laži o Ustašama i NDH, koji su u okrutnim vremenima bili predodređeni na neuspjeh, prikazat ću zorno kroz dva primjera praktičnu vrijednost Vukovićeve knjige.

Na stranici 136. Vukovićeve knjige fotografiju oslijepljene žene srpski izvori prikazuju kao Židovku iz Jasenovca. No na slici je Hrvatica Ruža Petrović iz Istre (vidi str. 154.-155.), žena pretužne sudbine. Važno je istaći da taj strašni zločin nisu učinili Hrvati, tj. Ustaše. S obzirom da u ‘antifašističkoj’ literaturi Ustaše su tendenciozno smatrani fašistima, četnička literatura to obilato koristi. No, nisam s apsolutnom sigurnošću mogao utvrditi jesu li taj zločin počinili domaći (naglašavam talijanski) fašisti (prema ‘antifašističkom’ izvoru – vidi https://www.antifasisticki-vjesnik.org/hr/kalendar/7/23/62/) ili Nijemci (prema župniku Milanu Milovanu).

Na stranici 137. Vukovićeve knjige fotografija s leševima u vodi (vidi https://znaci.org/images/8432.jpg) u četničko-‘antifašističkoj’ literaturi tumači se kao jasenovačke žrtve, no u Jasenovcu (logorima) nisu se koristile visoke potpetice i dobro očuvane cipele-čizme. Kako je to vrijeme dolaska zloglasnih i krvi žednih partizana, moguće je da su ih upravo oni ‘oslobodili’. Ipak to zasada ne mogu tvrditi, jer se o fotografiji ama baš ništa ne zna: ni tko su žrtve, ni kad je fotografija nastala, ni tko ju je snimio, ni gdje. Pa kad se sve to ne zna, kako se može znati da su taj zločin upravo Ustaše počinili?

Protiv povijesne istine

Vuković kaže: Da je poslijeratnoj historiografiji manje bila važna povijesna istina koja se trebala temeljiti na činjenicama, objektivnim podacima i nepristranim ocjenama, a važnije eliminiranje ideoloških neistomišljenika pod svaku cijenu, što podrazumijeva: krivotvorenje, iznude, klevetu, iskrivljeno tumačenje i čak lažno podmetanje (laganje), pokazuju i primjeri vezani uz ‘pokolj u glinskoj pravoslavnoj crkvi’ (vidi str. 232.). S tim se sigurno ne će složiti oni s katedre Umreženih, kod kojih su ‘znanstvene’ spoznaje ostale na razini 1945.

Zanimljivo je kod Gline spomenuti da su žive uhićenike izvodili iz pravoslavne crkve, koja je zbog pomanjkanja prostora u glinskome Kotarskom zatvoru, ustaškim vlastima u srpnju 1941. privremeno poslužila kao zatvor, jer su htjeli dobiti imena četnika koji su počinili zločine nad Hrvatima iz tog kraja (vidi str. 238.).

Dok mi imamo dokaze za stotine Bezdanki (vidi str. 342. i https://komunistickizlocini.net/u-kostreni-u-jami-bezdan-stratiste-oko-1-500-ljudi-zena-i-staraca/), četničko-‘antifašistička’ koalicija ima brojne priče koje se samo s retorikom dokazuju.

Ovom prilikom bih se prisjetio, zbog jame Bezdan, sušačkog župnika (Martin Bubanj) koji je svojim roditeljima napisao posljednje pismo. Donosim skraćenu verziju Martinovog pisma: Dragi roditelji, ne znam ča će biti s menom. Ja na svojoj duši nemam ništa, zla nisam načinio nikome, svima, kojima sam mogao pomoći, ja sam pomogao. Ako poginem, znajte, da je to za to što sam katolički svećenik. Sušak, 11. travnja 1945. (vidi str. 330.). 

Jama, koje svjedoče, ne samo o partizanskoj, već i o četničkoj krvožednosti, ima koliko hoćeš. Primjera radi, vođeni četničkom mržnjom prema svemu hrvatskom u zločinačkome pohodu nakon ‘ustanka’ u Srbu 27. srpnja 1941., stradali su Hrvati u selu Brotnju nadomak Donjem Lapcu. I to njih 38-ero, svi prezimena Ivezić i zatim bačeni u obližnju jamu, od kojih najstariji je imao 82, a najmlađi dvije godine (vidi str. 29.).

Partizani su pobili i cijeli razred sjemeništaraca. Najmlađi je imao 12, a najstariji 18 godina (vidi str. 38.). Ubijali su i djecu zbog krivnje roditelja i braće (vidi str. 43.). Zbog prikrivanja brojnih i golemih partizanskih zločina izmislio se jasenovački mit (vidi str. 51.-86.). Prema jednom od prosrpskih evidencija koje i danas postoje, u Jasenovcu je ubijeno oko milijun ljudi, od toga tri četvrtine Srba, 177 tisuća Židova, itd. Inače, 1941. u NDH je živjelo oko 1,9 milijuna Srba, što bi značilo da je u NDH ubijeno oko 40 % svih Srba, pa stoga ta evidencija ne može ući ni u kategoriju znanstvene fantastike. Židova je u cijeloj četničkoj državi 1941. bilo oko 80 tisuća, što znači da je NDH uvozila Židove iz cijele Europe i ubijala ih u Jasenovcu. (vidi https://www.hkv.hr/domovini/2-svjetski-rat/3021-uloga-subnor-a-u-stvaranju-jasenovakoga-mita.html). Hrvatske Vlade pojma nemaju što zdušno financiraju! 

Tajno izvješće Juliusa Schmidlina

Svakako su zanimljiva u tom kontekstu i poglavlja u kojima se spominje Julius Schmidlin, poslanik Međunarodnog odbora Crvenog križa pri NDH (vidi str. 87.-118.). Njegovo tajno izvješće od 2. kolovoza 1944. upućeno središnjici Crvenog križa u Ženevi sadrži i sljedeće:

1)      Radno vrijeme za zatočenike i zatočenice Stare Gradiške koji rade na okolnim poljima i gospodarstvima je od 7 do 12 i od 14 do 19 sati (isto Jasenovac)

2)      Tijekom večere svirao je izvrstan zatočenički glazbeni orkestar

3)      U nedjelju 16. srpnja prisustvovao sam katoličkoj jutarnjoj službi Božjoj za zatočenike. Ista se održavala u logorskoj crkvi. Crkva je bila puna zatočenika i zatočenica. Službu Božju je održao jedan katolički ustaški vojni propovjednik

4)      Kasnije sam još posjetio logorsku dječju školu koju pohađa 17-ero djece različitih razreda, odnosno godišta. Učiteljica je i sama zatočenica. Djeca izgledaju dobro

5)      U ponedjeljak 17. srpnja počelo je pregledavanje radnog logora Jasenovac. Iznad jedne radionice uređen je tehnički ured. Ovdje na crtaćim stolovima rade zatočeni inženjeri, arhitekti i tehničari, i to Židovi i kršćani

6)      U dvije barake, u dobrom stanju, smješten je zatočenički lazaret. Tu sam izbrojio 7 stalnih liječnika zatočenika (Židova i kršćana). Procijenio sam broj bolesnika na oko 95. Glavna oboljenja su uvjetovana okolnim krajem, to jest malarija, tuberkuloza i reumatska oboljenja

7)      U logoru Jasenovac zatočenici nose znakove. Židovi žute, pravoslavci bijele, a katolici plave poveze oko ruke. Moram primijetiti da je većina nosila žuti povez

8)      Hrana je možda oskudna, tako da su zatočenici jako upućeni na pošiljke živežnih namirnica izvana.

Za one koji ne razumiju monstruozne pojmove poput OZNA (Odjeljenje za zaštitu naroda) i UDBA (Uprava državne bezbijednosti), mogu dobiti informacije iz prve ruke čitajući osmo poglavlje. Slikovito rečeno, optužnice bi se sastavljale nakon pogubljenja po uzoru na Divlji zapad; prvo pucaš, pa onda pitaš mrtve što žele reći u svoju obranu. O Golom otoku i partizanskim logorima i komunističkim zatvorima danas se u medijima vrlo malo govori, no političarima oporbe su puna usta Ustaša, NDH i Jasenovca. Ako takvi dođu na vlast (Nemožemo i Stranka Destruktivnog Poriva), više nećemo biti u 1989., već u 1945.

OZNA nije štedjela ni Židove (vidi str. 251.-252.).

U svakom su svećeniku vidjeli neprijatelja

Na fotografiji svi đaci dubrovačkog sjemeništa školske godine 1939/40 s isusovcem o. Petrom Pericom (vidi https://hkm.hr/vijesti/domovina/o-petar-perica-isusovac-koji-je-kvario-mladez/) nisu dobro završili, što zbog OZN-e, što zbog UDB-e. Na toj fotografiji je i pokojni akademik Ivo Padovan (vidi str. 256.). Nakon rata se u svakom svećeniku vidjelo narodnog neprijatelja (vidi str. 267.). Dati šamar fašistu na ulici, dokaz je bilo da ste ‘antifašist’. Ni osvjedočenog protivnika talijanskog fašizma, rapskog župnika doktora Antona Mrakovčića, komunisti nisu štedjeli (vidi str. 266. i 268.).

Koliko je to OZN-ino ludilo bilo objašnava sljedeći tekst: Svako je selo, gradić, grad imao svoj ‘narodni odbor’, svoje odbornike, svojeg predsjednika. Organizirala se obavještajna mreža u svakom okrugu (kotaru). Od prvobitnih rajonskih i pokrajinskih obavještajnih centara nastala je OZNA, moćna institucija čiji su šefovi ujedno bili i članovi kotarskih i oblasnih partijskih komiteta. Velika moć te ustanove bez ustavne kontrole i po direktivi Beograda, uvjetovala je likvidaciju ne samo stvarnih neprijatelja nove vlasti već i ideoloških neistomišljenika i što je još gore, i potencijalnih neprijatelja (vidi str. 274.). OZNA je utemeljena 13. svibnja 1944. u Drvaru odlukom moćnog sovjetskog špijuna kao centralizirana sigurnosno-obavještajna organizacija. Njezin ustroj, metode rada i ideološka uloga bili su izravno modelirani prema sovjetskom NKVD-u (Narodni komesarijat unutarnjih poslova).

U devetom poglavlju saznajemo o krivotvorenju hrvatske povijesti. Suci koji su osuđivali nevine u komunističkim procesima nikad i nikome nisu odgovarali za sramotne sudske presude. I u RH danas je teško doći do pravde (vidi str. 347.). O komunističkoj mafiji sam već u više navrata pisao, pa ovom prilikom izdvajam tekst sa sljedeće poveznice https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/15399-dr-i-tijardovic-hrvatska-u-rukama-komunisticke-mafije.html.

U desetom poglavlju se nastavlja opisivati krivotvorenje hrvatske povijesti, a u tome sudjeluje i Trio Fantastikus (vidi str. 352.). Štogod se podrazumijeva pod ‘antifašizmom’ (partizani, komunisti, AVNOJ, NOB, SUBNOR itd.) tu treba biti nedvosmisleno jasan. ‘Antifašizam’ se nikad nije borio za hrvatsku državu, niti za interese hrvatskog naroda, niti za Crkvu, ni hrvatsku kulturu. Za ‘antifašizam’ se veže isključivo Jugoslavija (SFRJ) i njen interes. Devedesetih prošlog stoljeća Hrvati su napadnuti upravo od Jugoslavije, zla kakvog Hrvati u povijesti nisu nikad okusili.

Prije Vukovićevog Pogovora, knjiga završava s  jedanaestim poglavljem u kojemu se nalazi odgovor na pitanje: Zašto su hrvatski komunisti (Račan) proganjali sve one koji su sanjali o hrvatskoj samostalnosti?

Kako gospodina Tomislava Vukovića osobno ne poznajem, mislim da mogu biti objektivan i reći da je knjiga Drugačija povijest bila inspiracija gospodinu Igoru Vukiću, a da je Vuković prije dvadesetak godina imao tehnologiju koja meni danas stoji na raspolaganju, vjerojatno se ne bih morao već godinama zamarati s temom koja opterećuje sve u Hrvatskoj. Želim reći, da je Vuković napisao samo ovu knjigu i ništa više, već bi ona bila nevjerojatno snažan dokaz o njegovom postojanju i da mu život nije prošao bez smisla. Čestitam autoru knjige i Glasu Koncila na Drugačijoj povijesti koja negira komunističku povijest napisanu od strane Umreženih. Knjigu svakako pročitati! S njom, kao temeljnom literaturom, razumjet će te i tekstove na mrežnim stranicama Hrvatskog Fokusa (vidi https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/09/75651/) o klevetanju Republike Hrvatske i Hrvata kroz laži o Ustašama i NDH kako bi se svijetu pokazalo da Hrvati ne zaslužuju svoju državu i da ih drugi moraju stalno nadzirati (Srbi, manjine, strane tajne službe preko nevladinih udruga uz pomoć medija) kako se ne bi ponovila 1941.

Dr. Ivica Tijardović