Politička instrumentalizacija tradicionalnih i internetskih kanala informiranja je na djelu
Proces informiranja u digitalnom dobu doživio je značajnu transformaciju. Samim tim su se i sredstva informiranja promijenila, što za posljedicu ima znatan deficit pri konzervativnijem pristupu informiranja putem televizije, radija ili tiska. Na temelju istraživanja Centra lokalne demokracije iz Subotice čak 78,8 % mladih informira se putem međumrežja (interneta), dok tradicionalni mediji postupno gube na značaju. Kada uzmemo u obzir demografsku sliku naše zajednice, koja spada među najstarije u Srbiji s prosjekom iznad 50 godina, i metode informiranja suvremenog društva, uočavamo kako se i stariji naraštaj neminovno približava novijim digitalnim izvorima informiranja.
Vjeruje se kako moderniji pristup donosi više medijske slobode. No, moramo se osvrnuti i na negativne aspekte te zlouporabe i rizike koje internetski pristup također donosi. Sadržaj postaje hiperdostupan, pri čemu kvantitativni parametri (broj klikova i reakcija) potiskuju kvalitativne odredbe, a profesionalnost se utapa u buci proizvedene vidljivosti. Odsutnost kritičkog propitivanja u digitalnoj sferi izravno korelira s nametanjem sadržaja bez dubljeg značenja, a koji uglavnom služi za privučenje pozornosti gledatelja. To izaziva manjak stvarne koncentracije, ishitrene emocionalne reakcije ili pak potpunu apatičnost, nemogućnost argumentiranog dijaloga te čestu zlouporabu društvenim inženjeringom i generiranjem neprovjerenog ili neistinitog sadržaja.
Svatko ima pristup producirati informacije, komentirati i manipulirati u javnom digitalnom prostoru. Posebno zabrinjava pojavljivanje lažnih korisničkih računa (profila) na mrežama i organizirano „botovanje”, koji za cilj imaju dirigirati javno mnijenje i prozvesti privid potpore određenim stavovima.
Manjak pluralizma i dijaloga
Politička instrumentalizacija tradicionalnih i internetskih kanala informiranja, čemu svjedočimo i u našoj zajednici, donosi napade nerijetko usmjerene na političke predstavnike i dužnosnike, aktiviste i članove DSHV-a ili pak kulturne djelatnike. Ponajprije, uočavamo manjak pluralizma i konstruktivnog dijaloga. Vodeći mediji naše zajednice često djeluju na latentnoj razini; kroz selekciju tema, sužavanje prostora za različita mišljenja i suptilno dirigiranje narativa, implicirajući određene političke zaključke prije nego što čitatelj uopće stigne kritički analizirati informaciju. Tako brojne relevantne teme i mnogi akteri, naši sunarodnjaci diljem Vojvodine pa i šire, bivaju sustavno potiskivani i eliminirani iz javnosti.
Fokus se prebacuje na alternativne medije, u koje spadaju i društvene mreže, gdje se proširuje gledanost i, paradoksalno, servira jednodimenzionalnost, primjenom već navedenih sofisticiranih metoda. Donedavno relevantni mediji hrvatske zajednice u Republici Srbiji (u digitalnom i tiskanom izdanju), poput NIU ,,Hrvatska riječ”, sve više poprimaju konture glasila, a ne ozbiljnog informativnog tjednika. Što ostaje kao rezultat toga danas – manjak entuzijazma (i među mlađom populacijom), manjak saznanja o stvarnoj slici unutar zajednice (pogotovo u regijama izvan centra zbivanja) i sve izraženije podjele unutar demografski desetkovane zajednice.
Izazov pred kojim stojimo nije samo tehnološke prirode, već duboko egzistencijalne: hoćemo li dozvoliti da nas algoritamski inženjering svede na konzumente tuđih narativa ili ćemo očuvati kritički prostor u kojem još postoji dijalog i kritičko mišljenje? Odgovornost je sada na pojedincu da izabere želi li biti konzument buke ili tragač za suštinom. Hoćemo li ostati zatvoreni u uskom vidnom polju vlastitih predrasuda ili ćemo prepoznati da je medijski prostor degradirao, dok u svojoj težnji za dominacijom, guta upravo onu zajednicu koju tvrdi da zastupa?
