“Upravo je Kardeljeva teritorijalna odbrana stvorila „jednonacionalne narodne junake”. Teritorijalna obrana, ustavne promjene iz 1974. godine i privatizacija gospodarstva tri su posljednje mine koje su okončale opstanak SFRJ”
U VRIJEME IZBORA I PORAZA ČETNIKA ALEKSANDRA VUČIĆA BEOGRADSKA ‘POLITIKA’ LUKAVO PREBACUJE LOPTICU NA DOGAĐAJE OTPRIJE VIŠE OD POLA STOLJEĆA
»Ideji Edvarda Kardelja o formiranju i naoružavanju teritorijalne obrane sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća – zamišljenoj kao oblik narodnog otpora „mogućem neprijatelju” – usprotivio se visoki vojno-politički dužnosnik SFRJ, general JNA i državni sekretar za narodnu odbranu SFRJ, Ivan Gošnjak. General Gošnjak i drugi vojni i politički dužnosnici SFRJ tih su godina shvaćali da bi to bio prvi korak u pripremi lokalnog stanovništva za oružani sukob s JNA. General Gošnjak iznio je to J. B. Titu, koji ga je – unatoč brojnim zaslugama i odlikovanjima – 1967. godine odlučno smijenio i poslao u mirovinu. Tito je prihvatio i proveo Kardeljevu ideju. Ubrzano razaranje SFRJ započelo je, možda godinu dana ranije, montiranom aferom A. Rankovića, koji je, baš kao i general Gošnjak, bio zagovornik snažne i jedinstvene SFRJ. Kardelj nije mirovao.
Nakon formiranja Teritorijalne obrane, kao snage paralelne JNA, radio je na izmjenama Ustava SFRJ kako bi republike (i pokrajine) pravno stekle status suverenih država s pravom na samoodređenje, sve do odcjepljenja. Na tome je radio i posao priveo kraju, uz potporu J. B. Tita, u razdoblju od 1969. do 1974. godine.
Zatim je nastavio s „OOUR-izacijom” gospodarstva – besmislenim usitnjavanjem proizvodnih pogona uvođenjem administrativnih službi i širenjem OOUR-a (osnovnih organizacija udruženog rada) diljem SFRJ. I za to je imao potporu J. B. Tita. Stvoren je golem birokratski aparat sastavljen od radnika koji nisu bili angažirani u proizvodnji, što je nesrazmjerno opteretilo proizvodni sektor, smanjilo produktivnost rada i dovelo do neizbježnog zaduživanja u inozemstvu. Živjeli smo u iluziji da nam je životni standard tada bio dobar. Zapravo, „jeli smo sami sebe”. Tito je 1972. godine imao 80 godina.
Godine 1945., po nalogu političkog vodstva Jugoslavije – konkretno, na temelju Kardeljeve depeše (upućene B. Kidriču, a objavljene tek 2005. godine) – diljem Slovenije pobijeni su deseci tisuća pripadnika poraženih snaga koje su se povlačile (ustaše, belogardejci, četnici, Nijemci i drugi). Danas svjedočimo svojevrsnom oživljavanju nacizma, za koji se činilo da je poražen još 1945. godine. Krajem prošlog stoljeća upravo je Kardeljeva Teritorijalna obrana napadala vojarne i vojnike na odsluženju obveznog vojnog roka. Počelo je u Sloveniji, a zatim se proširilo preko Hrvatske i BiH na ostale dijelove SFRJ. Navodno „nepobjediva” JNA – velikim dijelom zbog Kardeljevog „naoružanog naroda” – „propala je kroz led” (kako je predvidio I. Gošnjak), a s njom i SFRJ.
“Slovenija i Hrvatska najviše su profitirale od cijele Jugoslavije”
Nedosljedni slovenski i hrvatski političari, stalnim isticanjem „velikosrpskog nacionalizma” – navodno radi zaštite od srpske dominacije – hranili su jugoslavenske narode srbofobijom, koja traje i danas. Njegujući tu nezdravu netrpeljivost, uz potporu Zapada, stvorili su – i na tome i dalje grade – nemoguće uvjete za bilo kakvu suradnju među narodima Zapadnog Balkana. Slovenija i Hrvatska, barem teritorijalno, najviše su profitirale od cijele Jugoslavije. S druge strane, kao „veliki europski igrači”, danas uvjetuju Srbiju nemogućim zahtjevima za odricanjem od teritorijalnog suvereniteta i političke neovisnosti. Čak je guraju da, na vlastitu štetu, „pregovara” o priznanju još jedne albanske države na Balkanu – za što su vrata još 1974. godine potajno otvorili Kardelj, Tito i drugi.
Upravo je Kardeljeva teritorijalna obrana stvorila „nacionalne junake”. Problem nije u tome što oni pripadaju jednoj naciji, već u tome što ne toleriraju druge narode. Stoga teže nacionalnom čišćenju teritorija svojih republika-država. Tu priča ne staje. Još od 1974. godine zagovaraju stvaranje albanske države Kosovo te potiču napetosti usmjerene prema besmislenom odvajanju Vojvodine od Srbije.
“Nacionalizam će postojati sve dok postoje nacije”
Na Zapadnom Balkanu, kako potvrđuju statistički podaci, narodi već stoljećima žive isprepleteno na određenim zemljopisnim područjima, što je uvjetovano povijesnim okolnostima. Svaka nacionalna homogenizacija – ako izostanu nacionalna tolerancija i uzajamno poštovanje – vodi ili teritorijalnom razgraničenju ili nacističkim čistkama. Nacionalizam će postojati sve dok postoje nacije. On je, u svojoj biti, prirodna pojava, no postaje iznimno negativan kada ugrožava druge na istom teritoriju. „Velikosrpski nacionalizam” nije ništa opasniji od velikohrvatskog, velikoalbanskog, velikoslovenskog, velikobošnjačkog, velikomakedonskog ili velikocrnogorskog nacionalizma. Posebno je tragično i opasno kada takav nacionalizam preraste u etničko čišćenje.
Umjesto da se dozovemo pameti – budući da je lukavi kardeljizam već razorio SFRJ (uz djelovanje drugih čimbenika u pozadini, uključujući obnovljeni ustaško-tuđmanovski progon Srba u Hrvatskoj, onaj balistički na Kosmetu, gdje se javno tvrdi da „srpski narod ne postoji”, ili pak tretiranje Srba u BiH kao „remetilačkog faktora” i sl.) – zato stvorimo uvjete za opstanak, bilo jedni pokraj drugih ili zajedno, a da pritom ne ugrožavamo Srbe, narodi Zapadnog Balkana međusobno se razdiru. Pritom prihvaćaju sve – pa čak i zlonamjerne ponude iz inozemstva usmjerene protiv susjeda – videći u tome lijek za vlastitu političku frustraciju. Ne moramo gajiti naklonost jedni prema drugima, ali barem se poštujmo kao susjedi. Naša budućnost uvelike ovisi o politici.«
