Političari skloniji nestanku nego opstanku (4)

Nedostatak komunikacije u sveopćoj medijalnosti

Gotovo s neukusom graniči ovo gomilanje brigonositelja o migraciji. Ogroman je to stroj, koji u očima običnog čovjeka budi čuđenje, ali nije sposoban ni šum čuti dok stabla nemilosrdno padaju. Ovim ustanovama i organizacijama, naime, nedostaje ključni čimbenik uspješnog djelovanja, a to je komunikacija s migrantima. U njoj pojedinac igra ključnu ulogu i preko njega se manifestira kulturna razina komunikacije. Ona je ishodište. Bez komunikacije nema poruke, a bez poruke nema uspjeha. Spomenute državne ustanove nisu sposobne ni potvrditi primitak običnog dopisa, a kamoli pokušati odgovoriti na najobičniji upit ili naputiti na nekoga tko je mjerodavan dati odgovor.

Antun Gustav Matoš

Od proglašenja samostalne, neovisne i demokratske Republike Hrvatske 1991. godine sve što se do danas učinilo na području migracijskog kretanja svodi se na prigodu. Političari su skloniji nestanku (smrti) nego opstanku (životu) naroda. Oni uporno i trajno odašilju isprazna obećanja, a plodovi su jalovi zakoni, ustanove, organizacije. Znanstvena zajednica nagađa. Umjesto egzaktnih podataka, ona licitira brojem migranata i stanjem u migraciji. Jedino bi sustavno, ozbiljno i sveobuhvatno istraživanje moglo dati trajnije plodove i korisnije naputke, s ciljem da se puk ne samo ne iseljava, nego da se onaj iseljeni dio s razlogom vraća. Otužna je i žalosna konstatacija da dužnosnici i ustanove demokratske države, zapravo nositelji skrbi za Hrvate u inozemstvu, izbjegavaju ili delegiraju komunikaciju s migrantima, a svoju nekompetentnost nadomještaju improvizacijama i prigodničarstvom. Zapanjujuća je slika o migrantima koju serviraju političari, ustanove i priopćila hrvatskoj javnosti. Bestidno, sustavno i konstantno se migrante materijalizira i ekonomizira. Nitko ili gotovo nitko se nije potrudio u ovih četvrt stoljeća hrvatske samostalnosti taj materijalistički kliše ispraviti ili barem pokušati propitati. Pored obradbe povijesnih migracijskih tijekova, valjalo bi se i ozbiljno pozabaviti stanjem u migracijskim zajednicama, proučiti njihove mogućnosti, želje i očekivanja kao i poteškoće i probleme.

Stoji da HMI nudi stanovite povremene programe za mlađe Hrvate iz inozemstva, poput škole folklora ili tečajeva hrvatskog jezika, ali kulturni, prosvjetni i ini spomenuti programi te posredovanje činjenica o sastavnicama naše samobitnosti kao i vođenje višeslojnog i trajnog dijaloga s Hrvatima izvan domovine spadaju u lijepu maštu. Ono pak što njezin mjesečnik Matica nudi, a to je zrcalo HMI-a, zapravo je širenje neznanja o njima. Ako se popnete na neku uzvisinu u Dalmaciji i vidite desetine otoka pred sobom, a ne znate ni kako se zovu niti što ih posebno odlikuje, time se možete, doduše, uvjeriti da uistinu postoje brojni otoci na Jadranu, ali svoje znanje o dotičnim otocima time niste ni proširili niti produbili. Izvješća o hrvatskim iseljenicima su upravo takva. K tome je skandalozno, ako u Hrvatskoj uopće postoji riječ skandal, („skandal bez kompromitovanja“, zapisa A. G. M.) da se glasilo HMI-a, evo, četvrt stoljeća hrvatske samostalnosti odnosi prema Hrvatima iz Švicarske selektivno i prema kriteriju političke podobnosti kao za vrijeme bivše države. HMI se i dalje pokazuje ispostavom kojekakvih interesnih skupina i promicateljicom moralno dvojbenih likova koje se hvali kao uzorne Hrvate, iako se njima bave sudovi u domovini i u inozemstvu.

(Nastavak slijedi)

Tihomir Nuić, (preuzeto iz lista "Politički zatvorenik" br. 270., https://www.hrvati.ch/index.php/kolumne/razmisljanja/1965-tihomir-nuic-majka-hrvatska-i-njezina-djeca)