Konvencija o budućnosti Europe i neuspjeh Europskoga Ustava
Rasprava u državama Unije pokazala je kako ustavna pitanja ne mogu uspješno biti razmatrana na međuvladinim konferencijama i predložen je model Konvencije o budućnosti Europe, sa zadaćom da razmotri pitanja razdiobe nadležnosti unutar Unije, provedbu načela supsidijarnosti, pojednostavnjenja pravnih instrumenata, sukladno zahtjevima za više demokratičnosti, transparentnosti i djelotvornosti u djelovanju Europske unije. Makar zadaća predlaganja novog ustava nije izrijekom spomenuta, nabrajanje ovih zadaća omogućilo je tumačenje u prilog ustavne konvencije, kako se danas već uobičajilo nazivati ovo tijelo.
Ustrojstvo Konvencije odrazilo je temeljnu ideju o uspostavljanju reprezentativnog tijela, sposobnog stručno, na znanstvenim prosudbama, elaborirati nacrt temeljnog ustavnog dokumenta, kao i zahtjev za legitimnosti zasnovanoj na visokoj reprezentativnosti ovog tijela. Činili su je: predstavnici vlada država članica, predstavnici vlada država kandidata, predstavnici parlamenata država članica kao i država kandidata, te predstavnici Europskog Parlamenta i Europske Komisije.
Organizacija radnih skupina prema posebnim pitanjima odražava zahtjev za stručnim znanjem kao podlogom predloženih rješenja: supsidijarnost, temeljna prava, pravna osobnost, uloga nacionalnih parlamenata, zajedničke nadležnosti, upravljanje gospodarstvom, vanjski poslovi, obrana, pojednostavnjenje postupaka i instrumenata, sudstvo i socijalna politika. Pri odlučivanju u Konvenciji nema nadglasavanja, nego se teži postizanju konsenzusa.
Predsjedništvo čine političari od ugleda i iskustva u europskim poslovima, od kojih se očekuje dovoljno autoriteta da objedine različita mišljenja i formuliraju zajednički prijedlog.
Konvencija se konstituirala i službeno započela s radom u veljači 2002. godine. Uz mnogo entuzijazma, članova kao i vodstva, rad je napredovao daleko brže nego što je očekivala ispočetka skeptična javnost.
Prvi Nacrt, koji je sadržavao strukturu konačnog dokumenta i temeljna pitanja na koja valja odgovoriti, objavljen je već 28. listopada 2002. godine. Bilo je to iznenađenje, a reakcije su bile sumnjičave, pa i neprijateljske.
Rad je intenzivno nastavljen raspravom i objavljivanjem izvješća radnih skupina, te je već početkom veljače 2003. godine objavljen nacrt prvih šesnaest članaka novog “ustavnog ugovora”. Ustavni ugovor je Konvencija usvojila konsenzusom 10. srpnja 2003. godine. Nakon toga su očekivanja porasla, jer je izgledalo vrlo vjerojatno kako će ustavni tekst biti ratificiran od strane svih država članica do kraja 2004. godine.
Neuspjeh ratifikacije doveo je Europsku uniju 2005. godine u stanje krize kakvu još nije doživjela. Sve je to učinila još složenijom nemogućnost sporazuma o petogodišnjem proračunu Unije tijekom cijele 2005. godine. Ovi događaji po našem mišljenju pokazuju kako je oprez europskih Utemeljitelja iz polovice XX. stoljeća bio utemeljen, a pokušaj da se donese Ustav preuranjen.
Mišljenja smo da Europska unija zaista predstavlja “priču o uspjehu” u pogledu svojeg temeljnog postignuća: mira i napretka. Te stečevine ne bi trebalo dovoditi u pitanje ishitrenim akcijama dobronamjernih, ali neobaviještenih političara.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više