U Ahmićima nitko ne spominje nazočnost pripadnika vojnih postrojbi UN-a u vrijeme počinjenja zločina!
Da bi se moglo pravno-politički djelovati glede saniranja štete Hrvatima zbog haaške presude Slobodanu Praljku i ostalima, treba imati u vidu kontekst – kontinuitet a i njihovih plaćenika u Hrvatskoj. Koji su gospodari Haaškog suda koji je osudio Slobodana Praljka? U taj kontekst treba staviti i suđenje HDZ-u u Hrvatskoj, kao i ustanak protiv Davora Šukera (Dario Šimić, Mario Stanić, Stipe Pletikosa, Joško Jeličić…).
Srbi i Britanci zajedno u BiH
Nakon Bleiburga i Hude Jame, kroz kulturu i društvene znanosti, imamo proces stvaranja Jugoslavena (Srba) kao balkanske nadvrste, te lažima o NDH, Hrvata kao podvrste. Čega su posljedice Ovčara i Škabrnja. Ipak, hrvatski državotvorni pokret HDZ, pod vodstvom Franje Tuđmana, uspijeva ishodovati međunarodno priznanje Hrvatske, što je „crvena krpa“ za te centre moći njihove plaćenike, koji vladaju Hrvatskom. Pa ti centri moći i njihovi plaćenici, kad nisu uspjeli u ratu, u miru tuže Hrvatsku u Haagu i u Hrvatskoj. Sude HDZ-u i ustaju protiv Davora Šukera. Kažu da u HNS-u (Hrvatski Nogometni Savez) ima puno HDZ-ovaca.
Nikad nitko ne odaje počast svim žrtvama u jednom ratu. Pogrješno je tumačenje kako se u procesu protiv Praljka i ostalih ne tereti Hrvatsku jer se nigdje ne spominje pojam agresija. Da bi centri moći zaštitili svoje pijune u Hrvatskoj koji su po svijetu optuživali Hrvatsku za agresiju na BiH, oni više ne spominju pojam agresija nego „međunarodni oružani sukob“. Kao da to nije isto. U ovoj općoj ofenzivi na Hrvate kada i „hrvatski saveznik“ – SAD od Hrvata traži da poštuju presude Haaškog suda (kao i Bakir Izetbegović), ja predlažem kako se braniti, i od saveznika. Zato iznosim jedan podnaslov Mile Stojića u Feralu 2004. „Uznička drama Tihomira Blaškića ne proizlazi iz podmukle igre svjetskih moćnika, niti iz dvostruke igre haaških sudaca, već upravo iz dvostruke politike koju je prakticirao Tuđman, a prihvatila i verificirala gotovo cijela oporba (osim časne Vesne Pusić i još nekolicine oporbenjaka), svaljujući svu krivicu na leđa Bosanskih Hrvata, pa i samog Blaškića, za zločine koje je planirala i ostvarila Vlada Nikice Valentića“.
Ovo se odnosi na Ahmiće. Iako, čini mi se, Carmen Agius ne naglašava Ahmiće, Hrvatska bi morala posebnu pozornost posvetiti Ahmićima. U Ahmićima nitko ne spominje prisutnost pripadnika vojnih postrojbi UN-a za vrijeme izvršenja zločina. Pa imamo Nobilovo izvješće za Ahmiće i ovo Stojićevo svjedočenje. Zbog toga, od međunarodnog suda u Haagu treba tražiti to Nobilovo izvješće, te utvrditi njegovu autentičnost. Ako Međunarodni sud u Haagu odbije to dati, treba ga optužiti da je to izvješće i naručio. Treba na sudu sučeliti Milu Stojića i Nikicu Valentića. Stojića na sudu treba pitati kako došao do tih informacija, te je li i on tužitelj. I na koncu, kako vojne postrojbe UN-a mogu biti amnestirane odgovornosti za zločin koji se dogodio na prostoru pod njihovom kontrolom, pred njihovim očima?
Jure Vukić, Tribanj
