Put do kuće

U sumraku se Vukoder i Debeljak vide

Od Ljubljane do Rume ekspresnim jurim,

do Nikinaca putničkim, bez voznog reda,

sa postaje pješice za moje Hrtkovce žurim,

deset je ispod ništice, put je klizav od leda.

Punim plućima dišem hladan, oštar zrak,

u mojoj kosi i na obrvama inje svjetluca,

zima je, na ravnicu se brzo spušta mrak,

ali svojoj kući idem, srce mi veselo kuca.

U sumraku se Vukoder i Debeljak vide,

k'o crne tvrđave nikle iz dubokog snijega,

neki zakašnjeli Nikinčanin u susret mi ide,

ne znamo se, al' pozdravlja me, i ja njega.

Na Šeju po vedrom nebu zvjezdice šaraju,

tišina je grobna, samo škripi snijeg bijeli,

vidim li Hrtkovce već, ili me oči varaju,

jer što prije Ninu ljubiti, srce mi ludo želi.

Svjetla odavno gore na uličnim banderama,

na trotoar Ličkog šora skrećem sa druma,

iako bijesno laju, radujem se našim kerama,

a misli na moju dragu ne silaze mi sa uma.

Branimir Miroslav Tomlekin (iz zbirke pjesama Pjesme koje treba spaliti)