Godine 1942. postao je članom Međunarodnoga povjerenstva kriminalističke policije – preteče današnjega Interpola
Čitajući ili slušajući ljudske životne priče lako uočimo kako se u našim životima višeput dogode „slučajni” susreti i zaokreti koji nas odvedu tamo gdje nismo planirali, pa ni sanjali o takvim ishodima. I dobro je da ne znamo što nas čeka na životnom putu. Ali itekako je važno kako se koristimo prilikama koje nam život dodijeli.
Životna priča Žarka Šimata (1909. – 1985.) čita se kao roman pun neočekivanih zaokreta, koji je s velikim nevoljama i kušnjama, ali zanimljivo i uspješno, napisan.
Senjski korijeni
Opsežnost Žarkove zanimljive životne priče otpočela je i prije njegova začeća. Naime, njegov otac Josip rođen je u uglednoj obitelji senjskoga lučkoga kapetana. Pohađao je gimnaziju i imao sve uvjete završiti više škole i steći primjerno zvanje. Ali, slučaj se dogodio! U Senj je stigla kazališna skupina i izvodila neku predstavu. Mladi Josip smjesta se zaljubio u glumu, napustio šesti razred gimnazije i s glumcima pošao „u svijet”. Gostovali su u raznim mjestima i, među ostalim, stigli u Šid gdje se opet dogodio zaokret u Josipovu životu: zaljubio se u šesnaestogodišnju djevojku, oženio se i rodio im se sin Žarko 10. siječnja 1909. Kazališna skupina s vremenom se razišla, a Josip postao činovnik u Šidu. Ali gluma mu je bila važnija od stabilna činovničkoga posla. Pridružio se beogradskomu „Narodnom pozorištu” i s glumcima pohodio više tamošnjih gradova. Nažalost, opet velik obrat u životu Šimatove obitelji. Josip je umro u Skopju u 28. godini. Prvi svjetski rat bio je u jeku, a supruga Mara i sinčić Žarko iz Srbije su (1916.) umaknuli u Zagreb.
Nakon nekoliko godina, mlada gospođa Šimat u Zagrebu se preudala. Zbog muževa namještenja obitelj se morala preseliti u Slavoniju, u okolicu Đakova. Ali pristigla je nova „slučajnost”, kad je Žarko bio student druge godine, majka mu je umrla. Srećom, očuh je bio dobar čovjek i brinuo se za odgoj mladoga posinka.
Dva profesionalna kolosijeka
Nakon završene gimnazije, koju je započeo u Osijeku i završio u Velikom Bečkereku (danas Zrenjanin), Žarko je došao u Zagreb na sveučilišne studije. Očito, bio je vrlo sposoban mladi čovjek dočim je mogao slijediti studije usmjerene prema dvama posve različitim zvanjima, pravo i slikarstvo. Vjerojatno, pravo je završio da bi sebi osigurao ekonomsku stranu života, premda mu je slikarstvo bilo prava ljubav. Još u mladim danima počeo je crtati i slikati. Bilo mu je samo šesnaest godina kad je izlagao na Međunarodnoj izložbi slika u Pragu. Tijekom studentskih godina pohađao je umjetničke studije u Toulouseu i Parizu te izlagao s učenicima L’Ecole Des Beaux Arts. Putovao je diljem Europe i usavršavao svoja umijeća. Prvu samostalnu izložbu imao je u Zagrebu (Salon Ullrich) 1938. i potom je svake godine imao samostalne izložbe do kraja Drugoga svjetskoga rata.
Paralelno sa slikarstvom Šimat se bavio pravnom strukom. Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske jedno vrijeme radio je u Ministarstvu vanjskih poslova, a zatim postao vodeća osoba i stručnjak za suzbijanje kriminaliteta i obnašao visoke dužnosti u državnim uredima na tom polju. Pri kraju rata bio je urednik mjesečnika Redarstvenik, a objavljivao je priloge i u glasilima Novosti, Redarstveni vjesnik, Nova Hrvatska i Gospodarstvo. Knjigu Kriminalista i zločinac objavio je 1942. Knjiga ukazuje na to da je, uz pravnika i umjetnika, Šimat bio i vrstan kriminolog. Godine 1942. postao je članom Međunarodnoga povjerenstva kriminalističke policije (International Criminal Police Commission), utemeljenoga 1923. – preteča današnjega Interpola.
Nakon rata Šimat je bio uhapšen, ali, na sreću, uspio je spasiti glavu i 1946. pobjeći u Italiju (u Trst pa u Rim). Komunistički sud u odsutnosti ga je osudio na 14 godina robije. Godine 1947. stigao je u Argentinu, Buenos Aires. Da bi prebrodio životne poteškoće u novoj sredini, privatno je podučavao slikarstvo i potom radio u privatnim srednjim školama kao profesor umjetnosti i crtanja. Jedno vrijeme bio i državni namještenik jer je poznavao više jezika. Ipak je s vremenom ostvario svoj san i imao vlastitu umjetničku školu u Hurlinghamu, dvadesetak kilometara daleko od središta Buenos Airesa. Mnogi tada mladi hrvatski studenti rado se sjećaju kako su znali posjetiti Željka Šimata u njegovu umjetničkom ateljeu; kako ih je srdačno primao i živahno opisivao svoja genijalna djela.
Duhovna i umjetnička prekretnica
Čitamo da je o svojoj poratnoj sudbini Šimat rekao: „Kod mene se religiozni osjećaj probudio kada sam bio u zatvoru Ozne i kad sam čekao smrt, kojoj sam ipak izbjegao. Jedne noći, kad smo morali biti izvedeni na stratište, svi smo molili, te i ja među njima. Onda sam bio toliko bliz Bogu kao nikada. Biti vjernik znači duboki unutarnji impuls prema nečem višem, prema Bogu.” Ove riječi pokazuju zašto se Šimat nakon dolaska u Italiju potpuno usredotočio na kontemplacijsko slikarstvo. Umjetnička kritika kaže da je ovo bila druga faza u njegovu umjetničkom opusu. Do tada je uglavnom bio sljedbenik modernoga stila, neoimpresionizma. Susret sa stratištem i osjećaj bliskosti s Bogom uveo ga je u produhovljenu stranu umjetnosti, u motive i boje koji traže smisao života, koji uzdižu duhovne vrijednote iznad ovozemnoga materijalizma koji nam svijet nudi. Ciklus slika koji je nastao u tom razdoblju nazvao je „Čovjek – ljudska sudba”. Poruke su mu bile religiozne, kršćanske, humanističke i univerzalne. Nakon ovoga ciklusa slike su mu bile svjetlijih tonova, izražavajući optimizam i nadu u sretniju budućnost čovječanstva.
Više od umjetnika
Šimatova djela krase brojne argentinske crkve. Izlagao je u više zemalja i gradova. Njegovi crteži i slike objavljivani su u hrvatskim i argentinskim knjigama i publikacijama. Poznato je da njegove ilustracije krase i knjigu Evite Perón, La razón de mi vida (Razlog moga života), za koju je (1953.) dobio prestižnu Nagradu za zasluge (Premio de Mérito).
Ali Šimat je bio i pisac više knjiga i članaka, i to na trima jezicima, hrvatskom, španjolskom i talijanskom. Objavio je sljedeće knjige: Sotto il velame – Aspetti psicologici dell’arte (Iza zavjese – Psihološki aspekti umjetnosti). Rim: Tip. Dorica, 1959. Ta je knjiga poslije dopunjena i objavljena na španjolskom pod naslovom Detrás del velo – Aspectos psicológicos del Arte. Buenos Aires: Plus Ultra, 1981. Recenziju knjige napisao je vrlo poznati argentinski filolog, kritičar i sveučilišni profesor Ángel J. Battistessa (1902. – 1993.). Šimat je objavio (1967.) udžbenik za studente umjetnosti, El Arte – Conceptos Fundamentales y su Evolución (Umjetnost – Temeljni koncepti i njihova evolucija), u kojem se među 125 ilustracija nalazi i podosta primjera iz povijesti hrvatske umjetnosti. Poznata je njegova monografija Ivan Meštrović. Buenos Aires: MIKAN, 1969., a knjiga Entre los mundos (Između svjetova). Buenos Aires: Plus Ultra, 1972., autografski je roman. Osim objavljenih knjiga, Šimat je pisao priloge za više tiskovina na hrvatskom i španjolskom, među kojima je i poznata argentinska revija Dinámica social (Društvena dinamika).
Pravnik, kriminolog, pisac i, povrh svega, umjetnik, Žarko Šimat tiho se preselio u vječnost 7. rujna 1985. Brojni hrvatski i argentinski prijatelji, te učenici njegove umjetničke škole, ispratili su njegove ovozemne ostatke na groblje Jardín de la paz (Perivoj mira) gdje je našao vječni počinak. Sanjao je živjeti i umrijeti u slobodnoj Hrvatskoj, ali život mu je dodijelio da počiva u dijelu svijeta nekoć izvan oboda njegovih snova.
