Vladajuća oligarhija

Možda narod ipak shvati

 

 

Nevjerojatno je koliki se niz godina

U mojoj Domovini

Dvije garniture održavaju na vlasti,

Samo zato što u vlastitom narodu

Iz dana u dan raspiruju sirove strasti.

Da bi što duže opstali na tronu jedini je recept,

Uspješnopodijeliti Naciju na dva nepomirljiva krila

Pa neka vode bespoštednu rovovsku bitku

Lijevi protiv desnih, domoljubi protiv komunista,

Vjernici – protiv ateista.

 

I taman kad pomislimo da je na obzoru

Toliko dugo očekivana neka nova opcija – treći put,

Nažalost, na scenu ponovo stupaju jedni te isti,

Otpadnici s lijevog i desnog krila, bivši robijaši,

Jugo nostalgičari i politički sadisti.

 

Zašto hrvatska mladost odlazi i prepušta prostor

Silnim otpadnicima, priljepcima i uhljebima,

Koji izniknu i skrenu pozornost kao gljive poslije kiše?

Međutim, čim izađu iz sjene na vjetrometinu

Sunce ih sprži, uvenu i ne pojavljuju se više.

 

I tako iz dana u dan, Bože moj, pitam se do kada?

Narod kao da ima kratko pamćenje,

Opetovano nasjeda gutajući slatkorječivi mamac,

Pa umjesto da uživa u obećanom raju

Guši se u vlastitom zalogaju.

 

Puk, zbunjen i ponižen, iskorišten i obespravljen,

U nevjerici gleda ne vjerujući vlastitim očima

Kako se precizno vrti taj začarani politički krug.

Kako se besprijekorno nadopunjavaju:

Gospodin i drugarica – dama i drug.

 

Znam da nijednim svojih stihom ni pjesmom

Ne ću ništa promijeniti u mentalnom sklopu političara,

Ipak samog sebe tješim, možda u narodu hoću!

Možda narod ipak jednog dana progleda

I konačno izliječi – sinkopu i sljepoću.

 

Pejo Šimić (iz zbirke U njedrima nade)