Hrvatski Fokus
Kultura

Ptica bez glave i repa

Izvorno i prvo jest to Jest: apsolutno i čisto, bez podijeljenosti, razlike i odnosa

 
 
Likovno djelo se mora vidjeti da bismo mogli razgovarati o dojmu kojeg je ostavio umjetnik na nas. Dakle, nužnost opažanja slike je neminovna. A od kuda ta nužnost, taj uvjet da se nešto, pa tako i umjetničko djelo MORA vidjeti, osjetiti. Od kuda izvire ta nužnost, taj objektivan pristup, a na koncu, taj mehanizam. Bez prihvaćanja te nužnosti ne će se ostvariti dojam, predodžba o umjetnini. Je li upitna ta obveznost kao datost, činjenica, zatečenost i nikako neka bitna alternativa. Ne, jer to je samorazumljivo i prirodno, opće prihvaćeno i šta drugo od tog opće ustanovljenog?
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2019/02/2460188602_0316531579.jpg
Od kuda potreba da se usvoji nužnost a time ograničenost, pa tako i konačnost? Je samorazumljivost nešto izvorno i slobodno ili razlog da pomislimo da nama nešto upravlja i  upućuje na automatizam, autoritet, na subordinaciju i točnost. Je li takav put ulazak u istinu? Svaka samorazumljivost počiva na ograničenju da se nešto samo po sebi neobjašnjeno i apstraktno ostavi u nejasnoći i nerasvijetljenosti. Lakše je ostati u nečem što je jasno i što ne traži daljnje traganje za izvorom, već se fiksira u toj tmini i jednostavnom identitetu, okončanom u samom sebi. U takvom mehanizmu mi smo gledatelji, dakle i subjekti nasuprot čega je nešto objektivno, dakle slika. Je li taj Ja koji sebe dovršava  u prostom identitetu da sam Ja Ja čime samorazumljivost sebe dovodi u evidentnost i jasnoću od kuda se nema potrebe dalje ići i ništa drugo pitati. Ta samorazumljivost okončava u tom prostom i prekinutom identitetu = subjektu sada gledatelju od kuda se kreće prema vani, prema objektu, sada umjetničkom djelu. Eto nas u području rabljenog izraza: Condicio sine qua non (uvjet bez kojeg se ne može).
 
No izvorno i prvo jest to Jest: apsolutno i čisto je, bez podijeljenosti, razlike i odnosa. U sebi je identitet bitka = Jest i Ništa. I neodređeno je. Upravo otvoreno i neodređeno Jest i stoga jest u jedinstvu sa Ništa. Već to određenje toga neodređenoga je postalo, dakle nastalo i nestalo ali sad već stupilo u odnos određenjem izvornog u to drugo i tuđe izvornog i prvog, neograničenog, slobodnog, općenitog. Iz tog izvorno nastaje nešto određenjem ali onoga što je neodređeno i samo po sebi određenje neodređenoga je upravo negacija i repulzija tom početnom i čistom. To strano, to drugo sebe samoga je zarobljeno u negaciji koju negaciju nova negacija uvodi upravo  konkretizaciji općenitoga i nesputanoga. A taj Ja što okončava u praznom jednakosti, identitetu sa samim sobom, pa je konačan i ograničen prema općenitoj realnosti koja je bezvremenska i neograničena, jer je neodređena, prihvaćen je kao jedinstvo i sinteza razlike, podijeljenosti te apstraktne općosti na subjekt i objektu, zatvoren je u samorazumljivosti, i praznini upućenoj upravo da formalno sjedini rastavljenu zatočenost na subjekt i objekt, jer je sjedinjenje samo prihvaćeno, a nikako pokrenuto po sebi samome, bez odnosa na neko drugo, dakle bez suprotnosti i prihvaćene razlike. Takvo prihvaćeno jedinstvo jer je postavljeno, a ne proizvedeno je ugašeno i postavljeno samo kao nešto a priori formalno i idealno, te u toj zaustavljenosti, praznini i konstataciji nema kretanja. Zato se moraju  prihvatiti samo date, zatečene stvari koje svaki subjekt producira na svoj nacin što ide u nedogled, beskonačnost.
 
Iz narečenog htjeli smo reći da misao po sebi samoj, iz čistog početka gdje je bitak = to Jest i Ništa sjedinjeno, a neograničeno nečim drugim što određuje sebe ne priznajući nikakvo zatečeno stanje, nikakvu podjelu, onda i podjelu na umjetničko djelo i publiku, nego i to zatečeno, konkretno publiku i umjetnika kao nositelja umjetničkog djela upućuje na nužnost povratka u početnu i otvorenu neodređenost  sada osvješćenu, tj. svjesnu te prvotne neograničenosti kao beskonačno bitnog puta. Budući da je misao prošla kroz tu početnu otvorenost, a zatim nužnost ograničenja te otvorenosti upravo svjesnim određivanjem samopostavljene pojave u razlici na publiku i umjetničko djelo, nužno je i imanentno negirati pojavu i pojavnost kao nešto što nastaje i nestaje, kao nešto što je prolazno i okončava, a produženo u čežnju, nadu i zvjezdano nebo. Stoga tu unaprijed postavljenu razliku u umjetnosti samoodređenjem pojma, misli u neograničenu prvotnost uvesti u realiziranu slobodu.
 
Isti je princip bitan i za politiku („bez koje se ne može“) i svaku pojavu počevši od rada, tehnologije, znanosti i svega onoga što je uhvaćeno i zatočenu u određenost koju bespogovorno, automatski i mehanički usvajamo. Ptica bez glave i repa upravo simbolički, dakle na umjetnički način, uskraćen za sredstva kojim ne može slikati mislima ukazuje na potrebu prevladavanja subjektivnog, pojedinačnog stava i opće prihvaćenog stava o nemogućnosti promjene nečega ustanovljenog kao status quo (što je također produkt mišljenja), upravo nužnošću da okrenemo, tj. stavimo na noge ono što na bilo koji način ograničava prodor u istinu i slobodu.
 

Neven Tudić

Povezane objave

Ne bih mogao živjeti bez kiparstva

HF

Harmonija Viktora Šerbua

HF

Što je sloboda

HF

Mamićeva koloristična rapsodija slika

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više