Postaje li java sanja Što se, što se krije iza provalije, u koju pravica zavirila nije? Je li cvijeće, iz prošlosti smeće pa od smrada i pas tu nastrada? Možda i smijeh tu prijetnjom odzvanja pa se ne zna je l' istina prava ili java tu postaje sanja? Što se krije iza jame mračne? Jesu l' u njoj ruke ubitačne tu prikrile rane još krvave ili u njoj umiru od strave i već mrtvi glasovi svih žrtvi? Još svi živi tu doznali nisu da li mrtvi tu baš ljudi svi su il' aveti tu caruju samo? A kad možda istinu doznamo, hoćemo li podnijeti svu stravu što kroz maglu izlazi na javu,hoćemo li dlanovima samo prekrit oči da još sliku strave ne spoznamo ili će nam suze kapat danomice i oblijevat i misli, i lice? Hoće li nas istina satrati kad nam iz te provalije šapne naša mrtva najmilija mati: "Dijete moje, tu nemoj plakati, već se svome skromnom domu vrati. Jednu svijeću za mene zapali i Bogu zahvali što je svima oprostio grijehe, pružio nam nadu i utjehe da ne mrije tko mu vjeran nije pa će zato živjeti navijeke." Tako zbori moja mati mrtva. A ja znadem i zna svaka žrtva da iz ove mračne provalije još istina osvanula nije. Još se jauk i dozivi čuju da se živi krivcu ne osvećuju sve dok pravu, Božju riječ ne čuju. Još se crna provalija krije mrakom laži i maglom krvavom. I još krvnik za dana vidjela ni pred Bogom pokajo se nije. Još je teško i krivom i pravom molit Boga nad jamom krvavom. Malkica Dugeč, 1. 9. 2019.