Pjesnik iz Međimurja
Svi koji poznaju Vinka Kosa, osobno ili po pjesmama, znadu da je svijet za sebe.
Kažu, da je stil: čovjek. Ako se po tom sudi vrijednost (intelektualna) čovjeka, po tom kakav je njegov stil (a to za pjesnika nije baš neispravno), onda je Vinko Kos čovjek, svoj čovjek; dubok, misao i — neshvaćen čovjek. To je slabost i veličina svih boraca pera u sva vremena, i bilo bi ludo napadati radi toga prilike, vrijeme, ljude ili bilo koga.
Mi to moramo zabilježiti, priznati, (možda s bolom?), a dužnost svih je, da se u tim prilikama snađu, a onih jačih, da ih podvrgnu pod svoju vlast.
Vinko Kos, kao običan čovjek, student i činovnik u Zagrebu, možda će im podleći, ali kao pjesnik svladat će ih i – imat će uspjeha. To pokazuje ova njegova prva zbirka pjesama, koju je izdao pred Božić s karakterističnim naslovom “Vodopad” i vrlo ukusno opremljenu, samo šteta, da tisak (slova) ne odgovara onoj ugodnoj eleganciji, koju je pjesnik htio postići.
“O vremena velika po nemiru i kletvi,
nama treba premnogo smirenja.
Umorni smo od vitlanja stalnog,
gorčinu ispili iz svakog već smo dna.”
(David)
* – Sugrađani poznaju pjesnika Kosa s jednog skromnog nastupa u Pododboru Matice hrvatske, a surađivao je i u Hrvatskom Jedinstvu. Osim toga surađivao je u svim našim najboljim listovima. Mladost je proživio u Varaždinu. Ima u našem gradu prijatelja, osobnih i književnih. Pjesme se mogu naručiti kod autora: Zagreb, Kaptol 31.
U to vrijeme, u kojem
“Mrve se osjećaji, mrve se misli i čežnje,
mrvi se sve, što se mrviti dade
i izlazi nešto, što puni trenutke i dane,
i izlaze sile, junaci i nade.”
(Mlinsko kolo)
Rodio se Vinko Kos u seoskoj kućici, od priproste, ali dobre, velike i herojske majke Međimurke, koja je, uz Vinka, rodila još mnogo njegovih sestara i braće. Odanle podno Svetog Jurja na Brijegu, koji se iz Varaždina tako lijepo vidi, kroz različite patnje i žrtve penje se pjesnik prema vrhovima hrvatskog Parnasa, lagano, ali sigurno, kao što se njegovo Mlinsko kolo neprestano okreće. Zato u njemu ima toliko topline, srca:
“Svaka rana ima lijeka, za sve gladne ima hljeba, samo srca, srca, srca mnogo treba”.
(Ribar)
Posve ispravno postavlja pjesnik problem rješenja današnjega zla. Ne nikakvi sistemi, nikakvi kalupi, oni su dobri i bolji i gori, nego čovjek, samo on je problem. Zato se Vinko Kos bori za svakog čovjeka, boljega čovjeka, kad budu ljudi bolji i vremena će biti bolja.
Krasne su pjesme bilješke iz života jedne generacije, još uvijek mlade po godinama, a stare po razočaranjima i “bolnim iskustvima. Ta je generacija doživljavala rat u majčinim utrobama, u koljevkama na rukama: rat, koji je za njihove očeve značio brzu smrt, a za njih — umiranje ili jedva nešto bolje životarenje. Kasniji život samo je nastavak prvih neugodnih dojmova, zapravo nova raspeća. U maniji rušenja, časovima lutanja, ta je generacija imala graditi i ići — ravnim putovima. Ne zalutati, a sve ju je zavodilo. Biti ozbiljan, a sve je rastrovano i rastreseno senzacijama bez vrijednosti. Poštivati autoritete, a sve ih je rušilo.
Pa ipak Vinko Kos je lutao, mnogo lutao ali nije nikada — zalutao. Našao se uvijek na pravom putu. Mnogo je stradao, ali u njemu gorčina nije ostavila rđe: njegov optimizam je uvijek svijetao možda je to zato, što mnogo voli djecu, pa mu je ostalo nešto dječje vedrine.
(Moramo spomenuti da je on najbolji mladi hrvatski dječji pjesnik, poznat pod imenom Čika Niko).
Vinko Kos je i gradio, tiho, smireno, još nekad u Škofjoj Loki, zato sada vidi i rezultate. Našao je i autoritete. I te kakve! Verlaine, Tagore. A prije svih i iznad svih Rainer Maria Rilke.
Sjećam se još, kao pjesnik, tada moj sustanar, nije imao pravo ni što da pojede, a on je od nekog honorara dao 60 dinara za — Rilkeove pjesme.
Pa da onda netko kaže: materija je sve! Nije i nikada ne će biti. Vinko Kos nam je svjedok!
Propatio je, živio je bijedno, ali nije pao, sačuvao je vjeru u čovjeka, njegovo poštenje, jer on je — seljački sin i ne da se slomiti. Bohem po naravi, s puno srca.
On je iz one generacije, kojoj prigovaraju, da igra previše nogomet. I sam je bio strastven igrač (kao i pisac ovih redaka), pa ipak mu je mila i poezija. Nekada poklonik njezin, danas je on njezin borac. Ona ih treba, mnogo ih treba. Ima nešto istine u tome, da moderni ljudi ne shvaćaju poeziju. Zar je i čudo? Teško se bore za život, a on je ipak prvi.
Samo rijetki se mogu probiti i voljeti više stih, nego kruh, vino i — meso. Vinko Kos je od tih rijetkih.
On živi za poeziju, i živi u njoj Tako se on bori za vječnost, koja je jedina vrijednost života, jer u vječno ne strepi nikad pred Životom.