Zita je morala često Lindi, na njena beskonačna pitanja, objašnjavati ono što je Lindu zanimalo a nije razumjela jer je izgovoreno na mađarskom jeziku.
(Priča tiskana u knjizi „Martina“, Tkanica, d.o.o., Zagreb, 2020.)
Linda je od svojih sestara najteže završila gimnaziju i idući linijom manjeg otpora upisala je Ekonomski fakultet u Subotici, koji je upravo nedavno otvoren. U odnosu na Novi Sad sve joj je tamo izgledalo drugačije, ali vesele prirode, otvorena, mlada i lijepa, brzo se uklopila u društvo. Ponajviše joj je smetalo što se na svakom mjestu i u svako doba čuo mađarski jezik. Ne zato što nije voljela Mađare, naprotiv, baš joj se svidjelo nekoliko kolega na fakultetu koji su bili Mađari, ali smetao joj je mađarski jezik zato što ga nije razumjela, pa znatiželjna, nije mogla znati što ljudi govore.
Kao kći palog borca Linda je dobila sobu u studentskom domu i cimerica joj je bila Mađarica, Zita. Jako lijepo su se slagale i Zita je morala često Lindi, na njena beskonačna pitanja, objašnjavati ono što je Lindu zanimalo a nije razumjela jer je izgovoreno na mađarskom jeziku.
Ispočetka je Linda svakog petka, čim joj se završi nastava, hvatala večernji vlak za Novi Sad i tu je do nedjelje navečer provodila ugodne trenutke u njihovoj velikoj kući sa svojom majkom, mlađom sestrom Blankom, a ponekad i sa starijom sestrom Klarom, kada bi ova također preko vikenda došla iz Beograda.
Za Martinu su to bili najsretniji trenuci u njenom životu, a kada bi preko raspusta sve tri njene kćeri bile s njom u Novom Sadu duže vrijeme, periodi neizmjerne sreće. Međutim, Klara je, otkako je upoznala Ivana, kojeg je jednog vikenda i dovela u Novi Sad da ga upozna sa svojom majkom, dolazila sve rjeđe, a ni Linda više nije dolazila svakog petka. Ona je u Subotici sve češće provodila to vrijeme sa svojim prijateljicama. Martini je tada velika utjeha bila najmlađa kći Blanka, koja se upisala na Tehnološki fakultet u Novom Sadu i tako ostala kod nje.
Linda, njena cimerica Zita i Zitina prijateljica iz subotičke gimnazije, Margita, koja je već bila zaposlena i imala pristojnu plaću, bile su nerazdvojne i kada god Margita nije navečer izlazila sa svojim dečkom, u grad su izlazile njih tri. Margita je obožavala Zitu, a jako joj se dopala i Linda i nije štedjela da ih svaki put počasti kojim kolačem, sokom ili sladoledom, a ponekad bi im platila i ulaznice za kino.
Bio je kraj lipnja, Linda i Zita su uspješno okončale drugu godinu svojih studija i izašle su te večeri na rastanak s Margitom jer su odlazile iz Subotice na duže vrijeme, preko ljetnog raspusta, svojim kućama, Linda u Novi Sad, a Zita u Sentu.
– Čim se vas dva vratite najesen upoznam vas s dva moja jako zgodna kolega na poslu. – rekla je Margita Ziti i Lindi te večeri u slastičarnici.
– Vi tako lijepa djevojke, a nemate momke. Šteta! – dodala je, i sve tri su prasnule u smijeh.
Na to je Zita Margiti još nešto rekla na mađarskom, ova joj odgovorila isto na mađarskom i njih dvije su se nastavile još jače smijati, ali se Linda uozbiljila.
– Oprosti, Lini, znam da nije pristojno, ali izletjelo mi je spontano. – kazala je Zita.
Dešavalo se to često, i ako je Lindi išta smetalo kod svoje toliko drage cimerice, bilo je to spontano prelaženje na mađarski čim bi u društvu još netko bio Mađar ili Mađarica. No, razumjela je Linda to i zbog toga nimalo manje nije voljela Zitu, ali je poslije obvezno tražila od nje da joj ova sve do najsitnijih detalja prevede. Zita je, uvijek uz ispriku, to činila sa zadovoljstvom i mogla je Lindi napričati svašta, i čega nije bilo, ali je Linda bila sasvim sigurna da joj Zita neće slagati ni jednu jedinu riječ.
– I što si rekla Magi?! – upitala je Linda Zitu.
– Rekla sam joj da te toliko dobro poznam da znam da ćeš u ljubavi biti vatrena kao da si Mađarica!
– I što je Magi tebi rekla?!
– Da će ti onda trebati jedan dobar mađarski čilaš!
I Margita i Zita su ponovno pale u neobuzdani smijeh, a Linda je samo napravila grimasu i zakolutala očima.
– Puno vam je dobar štos, posebno kad se ispriča na mađarskom!
Bilo je to vrijeme kada ovakve šale nisu nikoga vrijeđale, a posebno ne dobre prijateljice koje su se tada mogle zakleti na prijateljstvo do kraja života.
Ištvan, elektrotehničar u “Sever”-u, je imao čamac s motorom, što je tada bila rijetkost, i sa svojim prijateljem Zolikom dogovorio se da te predivne i pretople prve rujanske subote provozaju po Palićkom jezeru Zitu i Lindu, koje su se nedavno vratile sa raspusta i prije dva dana su se upoznali preko svoje kolegice s posla Margite.
Linda i Zita su se iznenadile već kada su po njih na dogovoreno mjesto Ištvan i Zolika došli u predivnom automobilu kakvog njih dvije dotad nisu vidjele. Auto nije bio veliki, ali je izgledao kao prava limuzina u odnosu na “fiću”, pa čak i na tada prestižni “fiat 1300”, iako je od njega bio puno manji.
– O! – nije krila oduševljenje Zita.
– Gdje ste nabavili ovog ljepotana?! U Njemačkoj?
– Ne, kakva Njemačka! Ovog ljepotana prave u Sarajevu i zove se “princ”! – rekao je Ištvan ne krijući da je ponosan na svoj auto.
– Pravi je princ! Pa bijeli! Bijeli princ! – klicala je Linda.
– “NSU Prinz 1000”, to mu je pravo ime i svi dijelovi mu jesu iz Njemačke, ali ih u auto pretvaraju naši radnici u Sarajevu.
– Obožavam bijele prinčeve iz Sarajeva! – rekla je Linda veselo, a i cijelo društvo je bilo raspoloženo.
Ištvan je vozio kola, napred do njega je sjedio Zolika, a djevojke su se udobno smjestile natrag, Linda iza Zolike, a Zita iza Ištvana. Tako je Linda dobro vidjela Ištvanov muževni profil, kao i njegovo vješto upravljanje kolima. Svidio joj se čim su se upoznali, ali ne naročito, no sada joj je izgledao fantastično. Posebno joj se dopalko što pred njom nije ništa rekao na mađarskom, nije imao onaj poznati naglasak po kojem iz prve vidiš da je u pitanju Mađar, a glas mu je bio smiren i dubok.
S puta prema Horgošu skrenuli su na put kojim se može prema Novom Sadu, ali njime su se vozili kratko i krenuli su desno prema jezeru, skoro do same obale.
– Ovo je moja vikendica. – rekao je Ištvan čim su izašli iz auta i pokazao na kućicu koja se jedva nazirala iz zelenila.
Ištvanova vikendica se sastojala samo od jedne poveće prostorije i terase ispred nje, orijentirane prema jezeru. Kućica je izvana već izgledala simpatično, a unutra je bila uređena s toliko ukusa i detalja da su se Linda i Zita ponovno oduševile. Naročito im se svidjelo što je sve bilo u drvetu, osim ogromnoga kamina zidanog od stare opeke.
Na terasi su Ištvan i Zolika popili pivo iz hladnjaka, a Linda i Zita su pitale Ištvana ima li limunadu, ali da ne bude prehladna.
– Odmah ćemo za dame napraviti mlaku limunadu! – skočio je Zolika, koji im je sve vrijeme “stajao na usluzi”.
On i Ištvan su bili drugovi od malena, iz istoga kvarta u Subotici, ali su Zolikini bili siromašni, a Ištvanovi bogati prije rata, a i danas dobrostojeći, s tim da je i Ištvan, kao dobar stručnjak, imao još i visoka primanja u “Sjever”-u, jednom od najboljih poduzeća u Jugoslaviji, dok je Zolika tamo bio običan radnik. I dok je Ištvan bio jedinac ali nije želio studirati, u Zolikinoj obitelji s mnogo djece nije bilo novaca ni za srednju školu. Ištvan je iskreno volio Zoliku, bio mu je najbolji drug i tretirao ga je kao da mu je rođeni brat. I Zolika je jako volio Ištvana, a znao je i da bi mu ovaj pomogao u svemu i u svako doba, što se na kraju krajeva i dešavalo. Ali Zolika se, vjerojatno zbog toga, stalno i u svakoj situaciji postavljao nekako inferiorno i servilno. Ištvana je to nerviralo i više puta mu je to otvoreno zamjerio, ali dobri Zolika nije mogao drugačije.
– Sad idemo na vožnju! – rekao je Ištvan kada su popili piće.
– I bez cigareta u čamcu! – dodao je iako je znao da nitko od njih četvero ne puši.
– To kaže svima, kao neki štos. – smijao se Zolika, objašnjavajući djevojkama da Ištvan voli da se pravi duhovit, ali da baš i nije talentiran za to.
Pokazalo se, međutim, da su oba momka više nego duhovita i svo četvero su sve vrijeme razdragano šalilo i smijalo.
Zolika je obavio sve radnje oko čamca i preuzeo kormilo, kao da je čamac bio njegov. A čamac je bio isto kao i Ištvanov auto, neveliko plovilo obojeno u bijelo i imalo je četiri udobna sjedala obložena bijelim skajem, dva okrenuta naprijed, a dva natrag, okrenuta “u leđa”.
Naprijed, na lijevo sjedalo, ispred kojeg je bilo malo drveno brodsko kormilo, sjeo je Zolika, a na desno do njega sjela je Zita. Ispred sebe su imali prozirnu šajbu i Ištvanov čamac je sličio prije na malu jahtu nego na čamac. Sve je bilo kod Ištvana takvo, neveliko, ali lijepo i neobično.
Linda i Ištvan su sjedili leđima okrenuti prema Ziti i Zoliki i gledali su kako elisa moćnog motora podiže stup vode i iza sebe ostavlja pjenušav trag, a čamac, lijevo i desno, velike valove. Od brzine Lindina duga crna kosa igrala joj je po licu, motor je zaglušno brujao i Linda i Ištvan nisu mogli razgovarati. Onda ju je on, za nju iznenada i neočekivano, uhvatio za ruku i Linda je pretrnula. Neki ugodni žmarci su joj prostrujali cijelim tijelom.
Linda se Ištvanu svidjela čim ju je upoznao, a sada na jezeru nije mogao da se suzdrži, niti sam sebe da prepozna. Uvijek odmjeren i hladan, sada se skoro tresao od uzbuđenja i bio je sretan što ne može govoriti od buke motora, jer to ne bi bio ni u stanju, ali je zato morao dodirnuti Lindinu ruku. Linda je prihvatila Ištvanovu ruku i tako su se šutke držali za sve vrijeme vožnje.
Pristali su na drugoj strani jezera i opet bez riječi izašli na najljepše mjesto na Palićkom jezeru.
– Provozaj se još malo sa Zitom, – rekao je Ištvan Zoliki, – a mi ćemo pješke natrag do vikendice.
Na dugom šetalištu uz jezero, držeći se stalno za ruke, Ištvan je Lindi ispričao cijeli svoj život i ona njemu svoj. Pred vikendicom su se ljubili, dugo i nježno.
