U petak 21. veljače, oko deset sati prije podne, u Hrtkovce je stigao prvi autobus s izbjeglim Srbima iz Hrvatske…
(Priča iz romana „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, Tkanica d.o.o., Zagreb, 2015.)
Uz visoke literalne vrijednosti, roman Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela ima iznimno vrijedne odlike povijesno dragocjenoga dokumenta o srijemskom hrvatskom selu kojega, kao takvoga, više nema. Ova će knjiga, korektno i dostojanstveno, čuvati istinu o jednome ponositome dijelu hrvatskoga Srijema, koji je, više negoli i jedno drugo mjesto u toj regiji, bio trn u oku pobješnjelom šovinizmu iz vremena devedesetih. No, u ovoj knjizi nema mržnje, niti osvetničkih pokliča, a još manje omalovažavanja ma kojega drugog naroda.
Ivan Balenović
U petak 21. veljače, oko deset sati prije podne, u Hrtkovce je stigao prvi autobus s izbjeglim Srbima iz Hrvatske. Bila je to i prva organizirana selidba, jer dotad su u Hrtkovce dolazili samo rijetki pojedinci, koji bi se potajno i dosta bojažljivo raspitivali o mogućnostima za smještaj u neku od hrvatskih kuća. Sada je, međutim, ovih pedesetak ljudi i žena bučno najavljivalo da moraju odmah biti smješteni u Hrtkovcima ili će sami upadati u prazne kuće.
Priča koja se pojavila još krajem prethodne godine da će Hrvati morati napustiti Hrtkovce, postajala je sve ozbiljnijom, a sada je pred cijelim selom, na raskršću, stajala velika skupina ljudi koji zahtijevaju ući u domove hrtkovačkih Hrvata.
Žurno je sazvan Savjet mjesne zajednice s jednom jedinom točkom dnevnoga reda: smještaj izbjeglica. Poslije kraće rasprave, u kojoj su Dobrosav Marković, predsjednik Skupštine mjesne zajednice, a osobito Mata Šamu, direktor Drvnog kombinata ,,Sava”, bili odlučni da smještaja po privatnim kućama bez suglasnosti vlasnika ne može biti, i da Hrtkovci mogu odmah prihvatiti samo tridesetak pridošlih osoba, i to na poljoprivrednom imanju ,,Polet”, onoj nekadašnjoj Derinoj pustari, gdje postoje kupaonice i menza za radnike. Iako su se trojica predstavnika izbjeglica, koji su nazočili sastanku, bunili, ovo je bila konačna odluka Savjeta. Formiran je Štab za prihvat izbjeglica i krenulo se po kućama u selu da bi se vidjelo tko bi mogao dragovoljno prihvatiti ponekog od izbjeglica, ili neku čitavu obitelj. Osiguran je i autobus za ,,Polet”, ali izbjeglice ovim rješenjem nisu bile zadovoljne. Ubrzo se vidjelo i da je nekoliko ljudi sve ovo i organiziranalo tako da dođe do problema.
Jedan od njih, Ostoja Sibinčić, član stranke Srpski pokret obnove, koju je utemeljio i predvodio Vuk Drašković, bio je inače rođeni Hrtkovčanin, ali od oca i majke koji su odmah poslije Drugog svjetskog rata došli iz Slavonije i dobili kuću u Švapskom šoru. Ostoja je još zimus organizirao popis praznih kuća u Hrtkovcima, a na žalbu Hrtkovčana na taj čin, čelnici stranke Srpski pokret obnove izjavili su da stranka ne stoji iza toga, te da je Sibinčić popisivanje kuća u koje bi se mogle smjestiti izbjeglice organizirao samoinicijativno. Sibinčić je poslije toga prešao u Srpsku radikalnu stranku Vojislava Šešelja.
Odmah po izbijanju sukoba, Ostoja je kao dragovoljac otišao u svoj kraj u Slavoniji, gdje je imao rođake, prijatelje i znance, kako bi pomogao svojim zemljacima malo proširiti Srbiju na njezina ,,vjekovna ognjišta”, koja im sada, po raspadu Jugoslavje, pripadaju ,,po pravdi, krvi i Bogu”. Kako je stvar propala, jer su im na tome putu stajali Hrvatska i njezini ljuti branitelji, došlo je vrijeme da se ova naoružana bratija, koja je ondje počinila i silne zločine, seli.
Ostoja im je obećao svoje Hrtkovce, u kojima ,,inače žive sve same ustaše”, a koje treba, ako ne pobiti, onda barem sve istjerati. Prvo je uslijedio taj popis kuća u Hrtkovcima, što je bilo Ostojino osobno djelo, a sada je došao ovaj prvi autobus koji treba probiti led iseljavanju Hrtkovčana. U njemu su, uz ljude, žene i djecu koji nisu znali bit stvari, jer im je rečeno da ih u Hrtkovcima čekaju osigurane prazne kuće i trajni smještaj, bili još braća Rade i Milivoje Čakmak, Mirko Paunović i Dane Miletić, svi u Hrvatskoj već osuđeni, u bjegu, za ratne zločine. Ostoja je dočekao autobus i s braćom Čakmak je bio na sastanku Savjeta mjesne zajednice kao zastupnik izbjeglica. Ova je trojka već tu unosila zabunu, nasilnički se vladala i prijetila. Kako je Savet mjesne zajednice bio odlučan, a Mata Šamu, kao sudionik s početka rata u redovima rezervista Jugoslavenske armije, autoritativno je odbijao svaki pokušaj opravdavanja zauzimanja hrvatskih kuća, ova je trojka konflikt prenijela na ulicu. Pred autobusom za ,,Polet”, a za koji se prijavilo oko trideset izbjeglica, napravili su gužvu i zamalo je došlo do fizičkog obračuna među samim izbjeglicama. Neki ipak nisu odustali od smještaja na ,,Poletu“ i petnaestak je izbjeglica krenulo na to poljoprivredno imanje. Drugih petnaestak smjestio je ubrzo tek formirani Štab za prihvat izbjeglica u nekoliko kuća Hrtkovčana, a dvadesetak preostalih, među kojima je bila i spomenuta trojka, krenuo je svojim autobusom u pravcu Rume, uz urlanje, psovke i prijetnje „da će se ponovno vratiti i srediti sve ustaše“.
Izgledalo je da će lokalna vlast uspjeti održati mir i kakvo takvo normalno stanje u Hrtkovcima, ali su izbjeglice počele činiti pojedinačne nasilne upade u kuće Hrvata i Mađara. Među prvima su na udaru bili Čergijevi, Pepčićevi, Tkalci, Molnarovi, Vuksanići, Jurčevići i drugi, a osobito je bio progonjen župnik Nikola Kraljević. Svi su oni više puta fizički maltretirani, a prijetnje, danju i noću, na ulici, telefonom, zabadanje noževa u ulazna vrata, ubijanje pasa i još čitav niz drugih gadosti, doživljavao je u to vrijeme svaki Hrvat i Mađar u Hrtkovcima, a s njima, bogami, i ,,manje kvalitetni Srbi”, kako je Sibinčić nazvao Srbe iz mješovitih brakova i one koji su pokušavali odgovoriti njegove kabadahije od nasilja nad Hrtkovčanima, tvrdivši za njih da su ispravni i lojalni građani ove države.
Hrtkovčani su policiji u Rumi prijavljivali pojedine nasilne radnje, ali je to ostalo bez rezultata i bez ikakve reakcije. Stoički su trpili teror, primali su pojedine izbjeglice u svoje domove, a ponetko je i zamijenio svoju imovinu za imovinu nekog od izbjeglica iz Hrvatske, ili je napustio Hrtkovce u nadi da će ovo ludilo proći, pa će se vratiti. Kako broj iseljenih Hrvata iz Hrtkovaca i dinamika iseljavanja nisu zadovoljavale Sibinčića, njegove nasilnike i nestrpljive izbjeglice, Ostoja je potražio pomoć. Prvi utjecajniji čovjek koga je poznavao i za koga je znao da će nešto učiniti, jer je u pitanju bila ,,srpska stvar”, bio je upravnik zatvora u Srijemskoj Mitrovici Trivun Ivković, provjereni Miloševićev čovjek, a u čijem je kazamatu svakoga dana umiralo po nekoliko hrvatskih zarobljenika. Ivković je o Hrtkovcima govorio Mihalju Kertesu, Miloševićevom čovjeku za prljave poslove, a koji je još prethodne jeseni osobno, sa hecklerom na ramenu, nadgledao egzodus iločkih Hrvata, budno provjeravajući da netko s popisa ne promakne. Kertes je potražio Vojislava Šešelja, četničkog vojvodu,,,stručnjaka” za hrvatska pitanja, i rodila se ideja o ,,reciprocitetu”: za svakog iseljenog Srbina iz Hrvatske iseliti jednog Hrvata iz Vojvodine! S ovom idejom je upoznat Milošević i stvar je mogla početi s realizacijom. Hrtkovci su, kao ,,najustaškije selo u Vojvodini”, bili idealni za taj bolesni pothvat koji će poslužiti i kao primjer i kao provjera dokle se može ići, a da svijet ne reagira. Razrađen je i plan. Prvo treba podmetnuti priču o organiziranoj pomoći hrtkovačkih Hrvata Tuđmanu u novcu i oružju i o odlasku mladih Hrtkovčana u hrvatske vojne jedinice, potom treba označiti ,,organizatore” i ,,najveće ustaše” u selu, te na kraju upotrijebiti sva moguća sredstva zastrašivanja i sile, a, ako treba, neke Hrvate i likvidirati.
Prvo je, preko svih medija, Šešelj počeo zagovarati ideju o reciprocitetu i govorio je o pomoći vojvođanskih Hrvata Hrvatskoj u borbi protiv Srba i o odlasku Hrvata iz Vojvodine u ,,ustaške redove”. Za to je vrijeme Sibinčić provodio organizaciju na terenu, u samim Hrtkovcima. Preko Kertesa i Ivkovića ,,specijalni istražnici i policija pronašli su u njivama hrtkovačkoga atara bunker sa skrivenim oružjem, koje su sakupili Hrtkovčani i koje su imali namjeru liferovati za Hrvatsku”!
U novinama su, uz ovakve napise, izlazile i slike dotičnog hrtkovačkog bunkera s oružjem, a u isto vrijeme, upadom u dom velečasnog Kraljevića, pod prijetnjom da će ga zaklati, uzet je od njega popis Hrtkovčana koji su davali pomoć za održavanje crkve u selu. Cifre su na popisu doista bile u njemačkim markama, ali su ustostručavane, i takva je fotokopija popisa također izašla u novinama, uz komentar da je to pomoć pojedinih Hrtkovčana ustašama u Hrvatskoj. Na popisu je i Markov otac Paško, koji je umro osam godina prije! A sa slika „hrtkovačkog bunkera s oružjem“ svakome je moglo biti jasno da su one mogle biti snimljene bilo gdje, kao i da se popis s novcem mogao lako falsificirati. Ali vremana su bila takva da se u javnosti lako i brzo mogao stvoriti veliki animozitet prema ovome mirnom srijemskom selu i njegovim žiteljima.
U selu su Čakmaci, Paunovići, Miletići i njima slični zaveli pravu strahovladu. Naoružani su hodali po šorovima i upadali u kuće Hrvata i Mađara. Ljudi su maltretirani i isprebijani izbacivani iz svojih domova, a verbalne prijetnje, telefonom ili ,,uživo”, i najgnusnije pogrde i psovke na račun Hrvata, bile su posve uobičajena stvar. Nova sredstva zastrašivanja bile su bombe ,,kašikare”, koje su bacane na kuće, ubacivane u avlije, ili se, s njima u rukama, prijetilo da će svakog časa biti aktivirane.
Hrtkovčani su pod ovim pojačanim pritiskom udvostručili iseljavanje, ali i žalbe na teror bile su sve učestalije i prijetile su da slučaj Hrtkovaca dođe do nekoga u saveznoj vladi tko bi mogao angažirati snage reda, te je trebalo stvar završiti u što kraćem roku. Masovnost iseljavanja Hrvata za organizatore nije još uvijek bila zadovoljavajuća i uslijedila je nova akcija – preuzimanje lokalne vlasti.
Iz mjesne kancelarije su doslovce izbačeni svi službenici i aktivsti, rasformirana su sva tijela Mjesne zajednice i formirana su nova, isključivo od izbjeglica. Za predsjednika Mjesne zajednice izabran je, a tko bi drugi, nego Ostoja Sibinčić, a za predsjednika skupštine Mjesne zajednice Rade Čakmak. Ova će dvojica u narednih nekoliko godina u Hrtkovcima raditi što hoće i bit će ljudi koji se o svemu pitaju i o svemu odlučuju.
Jedna od prvih odluka nove lokalne vlasti bila je izmjena postojećih naziva ulica, seoske škole, poduzeća, ustanova i svega drugog, a najnevjerojatnija je bila odluka da se izmijeni i samo ime sela!
Hrtkovci su, s ovim svojim viševjekovnim imenom upisani, između ostalog i preko arheološkoga nalazišta Gomolava, a koje leži na obali Save, iza posljednjih kuća Švapskog šora, u sve arheološke studije i u arheološku literaturu cijeloga svijeta, kao jedno od najvećih, najbogatijih i najzanimljivijih nalazišta u svijetu. Ne zna se ni što bi moglo smetati imenu nastalom, po jednoj verziji, od pustare Hudrovc, koja je tu bila davno, a po drugoj, po psima hrtovima s kojima su ovdje plemići išli u lov. Bit će, dakle, da bi ovi maloumnici promijenili svako ime sela jer je jedino trebalo istaći da je ono sada srpsko! Ostoja Sibinčić je imao čak ambiciju da se Hrtkovci zovu Ostojićevo, međutim, njegov prijedlog nije prošao kao dovoljno rodoljubiv i Hrtkovci se od tog dana zovu SRBISLAVCI!
Škola ,,Vladimir Nazor” je sada ,,Vuk Karadžić”, fudbalski klub ,,Sloga” je ,,Zavičaj”, Titova ulica ili Savski šor je Karađorđeva ulica, ulica Vladimira Nazora ili Glogov šor je ulica Srpskih dobrovoljaca, ulica Stjepana Radića, ili Cakića šor, je ulica Živojina Mišića… Nabrajanje promjena ovoga tipa u Hrtkovcima je beskonačno i ne treba na to trošiti ni vrijeme ni papir. Promijenjen je i štambilj Mjesne kancelarije, na zgradi su istaknute tri srpske zastave sa četničkim simbolima. Pisalo se isključivo ćirilicom, latinica je posve nestala, a u školi su odjednom svi učitelji bili Srbi. Hrvati i Mađari su otpušteni. A Hrvati i Mađari su otpušteni i sa svih drugih mjesta i službi.
Trivini robijaši su za par dana u radionicama mitrovačke kaznione napravili dvije table s ćiriličnim natpisom novoga imena sela. Isti dan su srušili postojeće natpise s imenom Hrtkovaca na ulazima u selo od Platičeva i od Jarka, te postavili nove. Triva se slikao kako ljubi te nove table s natpisom SRBISLAVCI.
Kako je ovu promjenu vidio svatko tko bi vozilom išao kroz Hrtkovce, a tuda je dnevno prolazilo po nekoliko tisuća vozila, reagirale su vlasti. Bile su u strahu da događaji u Hrtkovcima, a koji su potpuno zataškavani, preko ovih tabli ne dobiju odjednom široki odjek. Čuo je za table, a možda ih je i vidio u prolazu, i srpski ministar pravde Zoran Ćetković i odmah je telefonirao predsjednici rumske općine Divni Ićitović da se one pod hitno uklone. Nije prošlo ni pola sata, a Ićitovićku je nazvao i Ostoja iz Srbislavaca.
– Nemoj da nekome padne na pamet da skloni table s natpisom Srbislavaca, jer svakome tko to samo pokuša učiniti odrezat ćemo ruke do lakata! – urlao je Ostoja u telefonsku slušalicu, a u sljedećih se pola sata pojavio i kod predsjednice Divne u njezinu kabinetu. Tu je produžio urlati, lupajući šakom o njezin stol.
Za sutradan je Ostoja sazvao i miting u Srbislavcima i pred tristotinjak svojih ljutih pristaša govorio je i o ovome ,,problemu”:
– Svim televizijskim postajama i svim novinarima rekao sam da ću onome tko skine table odsjeći ruke do lakata! Sada vam kažem da sam promijenio odluku. Takvi će biti pobijeni! A ako su ti iz Srbislavaca, protjerat ćemo i njihove obitelji, makar to bili i Srbi, jer Hrvati se neće usuditi skinuti table! Ne možemo više ovdje praštati ni Srbima koji su protiv nas! U isto vrijeme, upravo sada s vama, donosim odluku o ukidanju stanice milicije u Srbislavcima, jer ona dva bijedna policajca ne rade za našu svetu stvar! A, ako treba, od Srbislavaca ćemo napraviti i svoju državu!
