Inozemni slikopisci Dubrovnika

Radovi dubrovačke okolice Alberta Kahna imaju jaku dokumentarnu vrijednost

Cijeli je niz značajnih umjetnika pohodio Dubrovnik i njegovu okolicu i u Gradu (grozim se izraza hrvatska Atena ili hrvatska Firenza) našao nadahnuće za svoj rad. Ovdje ću se pozabaviti inozemnim fotografima i slikarima koje je odabrala moja supruga Ivana Jovanović – Trostmann, ostavljajući nekome drugome da obradi brojne umjetnike iz najbližega susjedstva,te naše hrvatske velikane u Dubrovniku.

Fotograf Lucien Roy, rođen u Nantesu (Loire Atlantique, Francuska, 1850. – 1941.), u obitelji pomorskoga časnika. Bio je zapravo arhitekt i slikar. Najuspjelije su mu fotografije iz sjeverne Afrike; obišao je cijelo Sredozemlje pa tako i našu Hrvatsku godine 1922. Roy je arhitekt, tonski slikar, ali i poetsko biće koje nam je ostavilo upravo suptilne tragove naših dalmatinskih placa i porata (luka i tržnica, op., T.T.), svakodnevni život puka koji svaki rasni kroničar (Kudrjavcev, Uvodić, Smoje, Bersa, Giunio…) traži. Tu Francuzi imaju šuga, od Daudeta, Flauberta, Balzaca, Prousta do Rodenbacha i Baudelairea.

Albert Kahn (1860. – 1940., Francuska) bio je bankar židovskoga podrijetla, humanist, pravi filantrop. Kahn je imao sreće u nesreći da mu skrbnik bude genijalni francuski filozof židovske narodnosti i filokatolik Bergson (utjecao i na Prousta!!!, op., T.T.) Kahn nam je zanimljiv jer je uoči Prvoga svjetskoga rata u namjeri da očuva i arhivira sjećanje na predindustrijski svijet poduzeo kolosalno putovanje i pritom snimao i hrvatske krajeve i BiH. Kahn je estet, ali ipak prije svega ljubitelj čovjeka u svim njegovim manifestacijama i inteligentan opažač. Njegovi radovi dubrovačke okolice imaju jaku dokumentarnu vrijednost.

Dubrovnik Marca Ribouda (1923. – 2016.) je poznat i opisan, pa ću krenuti dalje. Alfred Pichler, čiji se radovi čuvaju u Beču, dao nam je prekrasan ugođaj dubrovačke gradske luke sa putnicima na trabakuli (tradicionalni trgovački jedrenjak za kratku plovidbu). Kurt Hielscher (Strzegom poljski, 1881. – Lichtenstein, 1948.) je svojim opažanjima  zašao i u sociologiju, antropologiju, etnografiju i smatram ga pravim rudnikom likovnoga blaga. Radio je uoči Drugoga svjetskoga rata monografije svih europskih država, divni bakrotisci sa veličanstvenim kompozicijama, znalački zlatni rez i duboka psihološka pronicljivost krase ovaj maestralni um. Objavio je 1926. monografiju Kraljevine SHS u slici i riječi. Većina fotografija se odnosi na Hrvatsku (osobito južnu), te BiH, puno je manje Makedonije, nešto ima i Kosova i Slovenije. Objavio je u toj monografiji 198 slika, a snimio 1000. Vrlo uspjela su dva romantična motiva iz Rijeke Dubrovačke, te jedna Župa iz kamenoloma i panorama Trogira. Za Nijemce u Podunavlju je zanimljiva monografija o Banatu, inače je najuspjelija knjiga slika o Španjolskoj!

Herbert List (1903. – 1975.) je došao taman na vrijeme da snimi Dubrovnik i Dalmaciju prije nego su je okrnjili turizam i beton.

Federico Patellani za vrijeme Drugoga svjetskoga rata je obilazio Hrvatsku i BiH ostavivši vrlo dragocjene zapise začinjene upravo fellinijevskim humorom.

https://www.google.hr/url?sa=i&rct=j&q=&esrc=s&source=images&cd=&cad=rja&uact=8&ved=0ahUKEwis9tiJh5jnAhVNhRoKHfWUDQcQMwg1KAAwAA&url=http%3A%2F%2Fwww.lombardiabeniculturali.it%2Ffotografie%2Fschede%2FIMM-3g010-0014630%2F&psig=AOvVaw1BFvd0vDb_4bQbvpLC3qFv&ust=1579811630956954&ictx=3&uact=3

Iako su Česi bili jako kulturan i ekonomski razvijen narod u 19. stoljeću motivi Dubrovnika su kod njih sporadični, bilo da se radi o Piseckome, Š. Františeku Taviku, ili Čermaku koji se jako zanosio crnogorskim folklorom. Ipak ću spomenuti Viktora Dyka i njegovu ljubav prema otoku Lopudu. Mađar poljskoga podrijetla Tivadar Csontvary Kosztka (1853. – 1919.) bio je Chagalll prije Chagalla, njegova ljubav prema motivima iz Hrvatske i BiH (Jajce, Mostar, Trogir, Dubrovnik) je više nego očita, ali i ljubav prema svetoj zemlji i židovskom narodu kojega predočava jako poetski. Radio je i Taorminu.

Bečanin Emil Jakob Schindler (1842. – 1892.) radio je motive nadahnute Dubrovnikom, te pomogao Medoviću dajući mu preporuku za Akademiju u Münchenu, o čemu sam već pisao u Hrvatskom fokusu.

Bečki Grk(?) Eduard Kasparides (1858. – 1926.) veliki je slikar više romantičar nego impresionist; njegov Dubrovnik na mjesečini je malo remek djelo.

Karl Mediz (Beč, 1868. – Berlin, 1945.) vrlo je kvalitetan secesionistički slikar, kao i njegova supruga Emilie Mediz Pelikan (1861. – 1908.) koja po likovnom senzibilitetu spada u istu vrstu s Englezom Adrianom Stokesom. Radili su i motive otoka Lokruma; smatra se i da je Arnold Böcklin bio nadahnut u svome djelu otokom sv. Đurđa ispred Perasta koji je pored otočića Gospe od Škrpjela.

Vrlo lijepo je radio i Austrijanac marinist Seits Jochann (1867. – 1944.), ali on se u Hrvatskoj udomaćio te ga ne ćemo smatrati strancem.

Rudolf von Alt je zanimljiv povjesničarima jer njegove slike otkrivaju kako je izgledala pokrajina u XIX. stoljeću.

Poljak Eduard Okun je genijalno kombinirao realizam, romantizam, secesiju i impresionizam. Motivi iz Dubrovnika su također zastupljeni; o njemu sam već opširnije pisao u Hrvatskom fokusu. Povjesničari umjetnosti nisu dovoljno valorizirali i odali mu zasluženo poštovanje i dignitet!

Marianne Stokes (rođena Preindlberger, 1855. – 1927.) naslikala je uspješno grušku luku. Religiozne i dekorativne kompozicije sa djecom u stilu prerafaelita su obilježje njenoga djela. Njezin suprug Adrian Stokes Scott (1854. – 1935.), ljubitelj sjeverne prirode radio je slično našem postimpresionistu Gabrijelu Jurkiću, samo nešto sočnijom paletom; Dubrovniku je posvetio nekoliko zanimljivih motiva.

Bugarin Mario Žekov (Zhekov) solidan je slikar koji me se nije dublje dojmio. Solidni tonski slikar Aleksej Vasiljevič Hanzen (Odesa, 1876. – Dubrovnik, 1937.) napravio je lijepih radova Dubrovnika i okolice, ali sa bojama primjerenijem snježnom Petrogradu doli Mediteranu.

Francuza Charlesa Yriartea i brojne druge opisao je u svojoj izvrsnoj monografiji "Dalmacija očima stranaca" (2011.) Norvežanin Svein Mønnesland, slavist i prijatelj Hrvatske.

Teo Trostmann