Kako su Šešelj i njegovi četnici očistili Hrvate iz hrvatskoga Srijema

Iz tiska izišla nova knjiga Branimira Miroslava Tomlekina Hrtkovci – Priče o sudbini jednoga sela

Hrtkovci su hrvatsko selo u hrvatskome Srijemu. Tako je bilo od pamtivijeka, pa sve do 1946. godine, kada su u Beogradu povukli granicu tamo gdje su htjeli, nakon čega je istočni Srijem „pripao“ Srbiji. Upravo zbog Hrtkovaca i istočnoga Srijema glavom je platio i Andrija Hebrang. Početak svojatanja istočnoga Srijema započeo je odmah po nastanku Kraljevine SHS koncem 1918. godine. Nastavio se 1929. prekrajanjima pomoću stvaranja fantomskih devet banovina. Tada je hrvatski istočni Srijem pripao tzv. Dunavskoj banovini. Ta kabinetski uspostavljena granica Srijema na zapadni (Savska banovina) i istočni (Dunavska banovina) otprilike je ostala i 1946. i bila nametnuta Hrvatskoj od strane tadašnjih jugokomunističkih vlastodržaca u Beogradu. Na taj način od Hrvatske je bez puno buke amputiran istočni Srijem i pripojen Srbiji. Istina, ne odmah Srbiji, nego formalno »Autonomnoj pokrajini Vojovodini«, ali kako je ubrzo Josip Broz obje pokrajine (»AP Vojvodina« i »AP Kosovo i Metohija«) pripojio Srbiji, na kraju je hrvatski istočni Srijem postao dio tadašnje Srbije.

Pripajanjem istočnoga Srijema Srbiji, svi tamošnji Hrvati preko noći postali su građani Srbije. Stoljećima su živjeli u zajedništvu i slozi s tamošnjim Nijemcima, Mađarima i drugim malobrojnijim narodima koje su doselile austrougarske vlasti kroz povijest. U jesen 1944. i do proljeća 1945. Nijemci iz toga dijela hrvatskoga Srijema pobijeni su ili protjerani, dok su Mađari nešto bolje prošli iz razloga što je prema jaltskoj podjeli istočne i jugoistočne Europe Mađarska kao i druga Jugoslavija ostala pod sovjetskom čizmom. Tako je bilo i u Hrtkovcima. Hrtkovačke Nijemce partizani su ili pobili ili protjerali, dok su Mađari samo neznatno smanjili svoj broj u tom mjestu. Hrvati iz Hrtkovaca su od strane Srba proglašeni „ustašama“ i nije im bilo lako sve do 1990. godine. Unatoč progonima, maltretiranjima i iseljavanju tijekom tih 45 godina, i demokratske promjene i raspad Jugoslavije ipak dočekali su kao najbrojniji narod u Hrtkovcima.

Već početkom agresije Srbije, Crne Gore i JNA na Hrvatsku 1991., započinje progon Hrvata u istočnome Srijemu, pa tako i u Hrtkovcima. Uskoro u Hrtkovce dolaze militantni pobunjeni Srbi iz Hrvatske i počinju s pritiskom na hrtkovačke Hrvate da se isele. Bilo je to klasično rasističko »događanje naroda«. Godinu dana kasnije isti velikosrpski ratni scenarij primijenjen je i u Bosni i Hercegovini, i tada u Hrtkovce dolaze novi krvoločni Srbi, ali sada i iz BiH. Mnogi Hrvati se počinju iseljavati prema Hrvatskoj. Prepušteni su sami sebi. Mladići ne žele ići u JA i ratovati protiv braće Hrvata po Hrvatskoj.

U Hrtkovcima, kao i u drugim krajevima Srijema, Bačke, Banata i Srbije gdje žive Hrvati, teško je biti Hrvat. Ljudi su živjeli u strahu. Po selima svakodnevno su haračili razulareni lokalni i uvezeni četnici koji su u svakom Hrvatu vidjeli „ustašu“ i potencijalnu žrtvu od koje će oteti automobil, traktor, kuću, imanje, zemlju… Hrvati nisu znali hoće li živi dočekati jutro. Upravo o tim i takvim hrvatskim Hrtkovcima kojih više nema piše Branimir Miroslav Tomlekin.

Branimir Miroslav Tomlekin (1944.) čitatelja upoznaje o povijesti mjesta, dijelovima Hrtkovaca u kojima žive Nijemci, Mađari, Ličani… Posebno je vrijedan onaj dio u kojemu opisuje zadrugu svojih predaka koja je izvrsno funkcionirala gotovo dva stoljeća.

Branimir Miroslav Tomlekin voli svoje Hrtkovce na poseban način. On je posljednji iz loze Tomlekina koji je morao napustiti svoj najdraži zavičaj. U njegovoj rodnoj kući, kao i u cijelim Hrtkovcima sada žive neki drugi, doseljeni ljudi. Oni koji nikada ne će voljeti Hrtkovce kao što ih i danas voli Branimir Miroslav Tomlekin. On u Hrtkovcima više nema ništa, samo groblje na kojemu počivaju kosti njegovih predaka.

Možda najintrigantniji dio ove knjige-romana je onaj u kojemu autor imenom i prezimenom navodi one koji su 1991. godine u selu dočekivali ratnog zločinca Vojislava Šešelja, kao i one koji su tih teških godina maltretirali, progonili i ubijali hrtkovačke Hrvate. Ovo je prva knjiga koja dokumentarno iznosi podatke o stradanjima hrtkovačkih Hrvata za koje nitko nikada nije odgovarao. Ova je knjiga opomena srbijanskoj vlasti u Beogradu, a isto tako i hrvatskoj vlasti u Zagrebu da su dva i pol desetljeća griješile. Prva, u Beogradu, što nije zaštitila progonjene Hrvate i makar i s vremenskim odmakom procesuirala zločince koji su ih progonili i ubijali, a druga, u Zagrebu, što nije ni prstom maknula da zatraži od srbijanskih vlasti da istraže te zločine i nadoknade neprocjenjivu materijalnu štetu ubijenim i protjeranim hrtkovačkim i svim ostalim srijemskim Hrvatima koji danas uglavnom žive u Hrvatskoj u daleko lošijim materijalnim uvjetima nego što su stoljećima živjeli u svojim Hrtkovcima.

Knjigu je izdala zagrebačka izdavačka kuća Tkanica (tkanica@hrvatski-fokus.hr), ima 224 stranice, šest dijelova, Predgovor, koji je napisao urednik Marijan Majstorović, Pogovor, koji je napisao Ivan Balenović, te Kazalo i Bilješku o autoru. Knjiga se prodaje po popularnoj cijeni od 100,00 kuna. Branimir Miroslav Tomlekin je odrastao u Srijemu, osnovnu školu je završio u Hrtkovcima, gimnanaziju u Rumi, a Arhitektonski fakultet u Ljubljani. Radio je u Vukovaru, Banjoj Luci i Novom Sadu, gdje danas živi kao umirovljenik.

Prve stihove napisao je u gimnaziji, a u posljednje vrijeme oni su satirični i buntovni zbog tragičnih događaja početkom devedesetih godina u Vojvodini, posebno u Hrtkovcima. O tome piše i u romaniziranoj kronologiji svoje obitelji od dolaska u Hrtkovce 1737. godine sve do progona 1993. Književni radovi, članci i feljtoni su mu objavljivani u glasilu Zavičajnog kluba Hrtkovčana Gomolava, Zagreb, glasilu Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata Zov Srijema, Zagreb, časopisu za književnost, umjetnost i znanost Klasje naših ravni i tjedniku Hrvatska riječ, Subotica. Zbirku poezije Salauka, kao i humoristično-satirične zbirke priča Za sve je kriv moj deda, Slatko kod Dunje i Gaudeamus idi u tur tiskala mu je 2013. godine izdavačka kuća Bistrica iz Novoga Sada, a 2014. godine humoristično-satiričnu zbirku priča Nasukana mornarica i ratni roman Godine zaslepljujućih boja. Književne radove potpisuje i kao Branimir Miroslav Tomlekin i kao Branimir Miroslav Cakić. Zastupljen je u Biografskom leksikonu Hrvata istočnog Srijema, (Zagreb – Subotica, 2011.), a u posljednje vrijeme članke mu objavljuje Hrvatski fokus, tjednik za kulturu, znanost i društvena pitanja iz Zagreba.

Zrinko Horvat