Na djelu je sofisticirano, udbaško, policijsko i komunističko ubijanje "neprijatelja"
Bit će divna stvar kad napokon prestanu priče da je klub moj, privatan, obiteljski. Jedan ili više budućih dioničara preuzet će brigu i urediti odnose, kaže prvi čovjek Dinama. U nekoj drugoj zemlji, da je jedan nogometni klub deset puta zaredom osvojio nacionalno prvenstvo, to bi se mjesecima slavilo i svi bi o klubu govorili kao o fenomenu. No, ovo je Hrvatska pa je i Dinamova "decima" obilježena skromno. Bi li bilo drukčije da Dinamo ne vodi Zdravko Mamić, tko zna. On primjerice smatra, da nije bilo njega, ne bi bilo niti "desetke", a Dinamo bi se vrlo brzo urušio i završio gore nego Hajduk. U svakom slučaju, Dinamo ne prati zasluženi imidž.
• Je li dakle sve to vrijedilo?
– Vrijedilo je. Od prvog dana u kući su me učili dvije stvari, da sam katolik i da sam dinamovac. Imamo vlastitu državu, a ja sam prvi operativac najdražeg kluba, dakle, moji su snovi ostvareni. Kao klinac iz provincije sada imam privilegiju stvarati povijest tako velikog i moćnog kluba. I to jest velika satisfakcija. No, vjerujem da ni sam nisam svjestan tog značaja jer sam toliko "ubijen" psihološki, ubijen svim prljavštinama, kontaminiran onim što mi rade u sprezi politike i dijela medija, naravno u zajedništvu s različitiminteresnim skupinama i dijelom huligana. Pa se onda, i to dobro koje se dogodilo Dinamu, slabo prepoznaje. To nije samo statističko dobro, a osvojili smo 19 trofeja u 10 godina. Osim toga, kontinuirano igramo u Europi, a dodajte i da se sve to događa u recesiji i kada su sve poluge aktualne vlasti usmjerene nazatiranje imena Dinamo. I mene kao predvodnika tog Dinama. Dakle, realno, doista je riječ o velikom uspjehu.
• Da, razlika između Dinamovih uspjeha i vašeg imidža je brutalno velika. Zato vas i pitam je li se isplatilo ili ste odavno trebali dići ruke?
– Put do uspjeha nije lagan. Generacije nas maštali smo o primjerice hrvatskoj državi, a kada smo to konačno ostvarili, dovedeni smo u situaciju da neke političke elite i interesne grupe sada rade na zatiranju naše države. Vrlo se slična stvar događala i Dinamu. U bivšoj državi ponosio si se time da si dinamovac, a sada, a to je stvarno nevjerojatno, opet je teško biti i Hrvat i dinamovac. To jest fenomen. No, nikad nisam požalio što sam činio, i u ponosu prema svojoj domovini i prema Dinamu, ali ipak se moram zapitati – pa kakvi smo mi to ljudi? Da nakon što imamo državu 25 godina, da je sada tako arčimo i rasturamo i da je ne volimo. I da tako prolazi i Dinamo, koji niže pobjede na ponos svoga grada i države. Meni je teško o tome govoriti, bilo bi bolje da netko drugi govori, ali gdje su ti drugi? Najglasniji su dušmani i neprijatelji kojima je sve ono što predstavlja hrvatsko i domoljubno nešto što treba raznijeti. I tako je stvoren nesrazmjer između onoga što ja jesam, kao čovjek sa svim manama i vrlinama, svega onoga što sam u životu stvorio i onoga što mi je servirala politika i mediji. Ja to doživljavam kao svojevrsnu genocidnu politiku prema meni. Možda je pretenciozno, ali tvrdim da se i prema meni i prema Dinamu provodi genocidna politika. Imali smo malo saveznika, no iza Dinama još uvijek stoji pola Hrvatske i pola iseljeništva. No, oni su, kao i uvijek i u svemu, tiha većina. Koja je u stalnoj defenzivi prema agresivnoj i radikalnoj političko-medijskoj manjini.
• Tko ili što vas onda čuva? Ipak ste se uspjeli do sada očuvati.
– Čuvaju me isključivo rezultati moga rada, moje poštenje, što je još uvijek jače od neviđenje redaljke koja se provodi nadamnom i mojom obitelji.
• Čuva li vas vaš novac?
– Ne, nego rad i poštenje. I dragi Bog. Ma kakav novac! Novcem to ne možete kupiti. Tu ste uvijek limitirani.
• Da netko tko ništa ne zna o vama samo počne čitati o vama na googleu ili vas pogleda na youtubeu, stekao bi sasvim drugačiji dojam od ovog Mamića o kojem govorite.
– Da, čovjek bi pomislio da ima posla scrnim vragom. A pred vama stoji čovjek koji ima 46 godina Dinama u kontinuitetu. Došao sam u Dinamo s jedanaest godina 1971. i od tada se iz Dinama nisam maknuo. To je moj život, moj smisao života. Bez obzira na sliku kojom me prikazuju politika i mediji, osjećam se čestitim domoljubom, odličnim sinom, ocem, suprugom, prijateljem, vjernikom. U svemu tome sam apsolutna čista petica.
• A jeste li i dobar brat?
– Apsolutno. Znam zašto me to pitate i drago mi je da me pitate jer su opet mediji napravili svoj prljavi posao. Istina je da je moj brat Zoran u 80. minuti napustio trenersku klupu i to je bila njegova odluka, a ne moja. Niti sam ja njoj pridonio. Mislim da ta odluka nije bila u redu, ali onaj tko je normalan shvatit će je kaoreakciju poštenog, čestitog dečka koji nije naučio u takvim situacijama razmišljati lukavo. Ili dodvoravati se publici, nego je instinktivno odreagirao i otišao s klupe. No, sadržajno, a to znaju čak i ljudi koji nas površno poznaju, a kamoli oni koji nas dobro znaju, ovakva braća poput Zorana i mene mislim da ne postoje na kugli zemaljskoj. On je menine samo brat. On je meni sin, on je meni otac. On je u cijeloj mojoj obitelji meni najbliži sve ove godine. Stariji sam od njega 12 i pol godina, a sve smo prošli zajedno. I odrastanje, jer moji su roditelji radili u dijaspori, a ja sam mu bio i tata i mama, čuvao ga i hranio, i pratio kroz cijelu karijeru. Kada je on ranih '90-ih otjeran iz Dinama i kad je četiri godine igrao u Njemačkoj za Bochum, u te prve četiri godine u Bundesligi odigrao je 140 utakmica. Sve te njegove utakmice pratio sam uživo, a već sam tada imao troje djece. U te četiri godine u gledanju njegovih utakmica proveo sam 480 dana u Njemačkoj. Prije deset godina Zoran se vratio iz Njemačke u Hrvatsku, a Dinamo je tada bio užasno devastiran i igrački, financijski i organizacijski. To je ona godina kada je Dinamo završio u tzv. ligi za opstanak i kada sam se zarekao da ćemo u deset godina biti prvi. Prihvatili smo ga Josip Kuže i ja, i uz Kužea Zoran je bio apsolutno lider novog doba. Bio je kapetan, a na zalasku karijere bio je i pozvan u reprezentaciju. U ovih deset godina Zoran je bio na poziciji igrača, sportskog direktora i trenera u Dinamu. On i ja smo cijeli taj život zajedno prošli. Znate, mediji su gladni senzacije i cirkusa. Čak i da smo se nešto posvadili, nije priča životnih partnera stalna idila.