Izložba „Veličina skromnosti – Tradicijski korijeni u kiparstvu Petra Smajića“
Izložba pod nazivom „Veličina skromnosti – Tradicijski korijeni u kiparstvu Petra Smajića“ otvorena je u četvrtak, 4. studenoga 2021. u splitskoj Galeriji Emanuel Vidović. Uz sina Petra Smajića, kći i unuku, na otvorenju izložbe prisustvovalo je i izaslanstvo Udruge zagrebačkih Poljičana „Sveti Jure“ čijih je desetak članova svojim dolaskom također uveličalo otvorenje ove izložbe.
Izložba nastala suradnjom Muzeja grada Splita i Etnografskog muzeja Split, po prvi puta govori o tradicijskim korijenima u Smajićevom kiparstvu, prezentirajući njegove skulpture, ali i drvorezbarsku tradiciju Dalmatinske zagore koja je bila njegova trajna reminiscencija.
„Smajićevo stvaralaštvo može se podijeliti na „dalmatinsko razdoblje“, kada je djelovao u rodnoj Dalmaciji, i „slavonsko razdoblje“, koje je uslijedilo nakon preseljenja u Slavoniju. Ovom izložbom želimo naglasiti ljudsku skromnost Petra Smajića, ali i njegovo stvaralaštvo iz takozvane dalmatinske faze staviti u odnos s tradicijskim drvorezbarstvom splitskoga zaleđa“, kaže dr. sc. Branka Vojnović Traživuk, autorica izložbe.
„Dalmatinsko zaleđe bilo je poznato po poluobrtnom drvodjelstvu i drvorezbarstvu čiji su nositelji bili vješti pojedinci u seoskim zajednicama s osnovnom stočarskom djelatnošću. Tu je ukrašavanje površine drva bilo osobit način likovnog izražavanja, najčešće zabilježeno kao djelatnost anonimnih pojedinaca koji su rezbarenjem ukrašavali razne uporabne predmete; preslice, kaleme, vodire, prakljače, drvene posude, neka glazbala i drugo. Smajićev kiparski početak nije bio tek slučajno povezan s oblikovanjem figura na vrhu vrata gusala, jer su to iznimni primjeri plastičnog oblikovanja u cjelokupnom tradicijskom drvorezbarstvu Dalmatinske zagore i rijedak primjer antropomorfnih prikaza u hrvatskoj narodnoj umjetnosti“, kaže dr. sc. Vojnović Traživuk.
Petar Smajić najvažniji je kipar hrvatske i klasik svjetske naive. Rodio se 25. svibnja 1910. godine u siromašnom selu Dolac Donji, 30-ak kilometra sjevernije u splitskom zaleđu. Umjesto višekilometarskog svakodnevnog pješačenja po vrletima Mosora do najbliže škole, dječak Petar Smajić svakodnevno je u oskudnom okružju imao zadatak čuvati ovce i koze. Krateći vrijeme, ali i uočavajući zanimljive kombinacije koje u prirodi stvara skromno raslinje dalmatinskog zaleđa, mali Petar počinje iz drveta izrađivati najprije predmete svakodnevne uporabe, a potom i različite skulpture ljudi i životinja svoga kraja. Nakon što je osnovao vlastitu obitelj, porasla je i egzistencijalna odgovornost, te je počeo češće dolaziti u Split s namjerom prodaje svojih uradaka. Tamo ga uočava splitski kirurg Slaven Vidović, inače sin Emanuela Vidovića, koji od mladog Smajića naručuje različite skulpture izrađene u drvetu.
Nakon takvog dvogodišnjeg druženja s doktorom Vidovićem, odnosno Vidovićeva naručivanja različitih Smajićevih uradaka – sazrjelo je vrijeme za prvu izložbu. Naime, prikupivši 40-ak odabranih radova, Slaven Vidović organizira u splitskom Salonu Galić, izložbu skulptura Petra Smajića i otvara je 24. veljače 1934. godine. Nedugo zatim, ta se izložba prenosi u Zagreb.
Prvu Smajićevu izložbu došao je pogledati i veliki Ivan Meštrović. Nakon uvida u Smajićeve skulpture, Meštrović je mladom Smajiću ponudio da ode s njim na dvije godine u Italiju, u Rim, studirati umjetnost. Smajić se silno obradovao tom pozivu, međutim zbog obaveza prema obitelji, zahvaljuje na toj vrijednoj ponudi. Do Drugog svjetskog rata Smajić se teško probija. Rezbari različite predmete uporabne vrijednosti i suvenire koje prodaje mahom u Splitu. Rat ga primorava da potkraj 1941. godine napusti rodni kraj i da se s obitelji nastani u Slavoniji. Najprije je živio u selu Palača, da bi 1945. godine kao kolonist, dobio kuću u Ernestinovu, selu nedaleko Osijeka kojega je napustila većina dotadašnjih stanovnika – Nijemaca. U to vrijeme Smajiću je glavna briga – prehrana brojne obitelji. Radi kao nadničar, tvornički radnik, obavlja stolarske i kolarske poslove, a jedno je vrijeme radio i kao zadružni brijač.
Predratno ime i djelo kipara Petra Smajića, potpuno su pali u zaborav sve do 1952. godine. Naime, dio skulptura iz njegove umjetničke tzv. dalmatinske faze, izložen je u Zagrebu prilikom otvaranja Seljačke umjetničke galerije. Ta je izložba izazvala ponovno zanimanje za ovog kipara naivca. Međutim, organizatori izložbe nisu znali je li Petar Smajić više uopće živ i ako je – gdje se nalazi. Počela je potraga za njim. Smajić za taj događaj nije ni znao. Godinu dana poslije, 1953. pronašli su ga, naravno – u Ernestinovu. Od tada Smajić se intenzivnije vraća kiparstvu i počinje njegova druga umjetnička faza – tzv. slavonska faza. Redaju se izložbe u Rijeci 1954., u Zagrebu i Osijeku 1955. u Dubrovniku. Zagrebačka Galerija primitivne umjetnosti godine 1956. organizira prvu samostalnu izložbu radova Petra Smajića.
Godine 1958. prvi puta izlaže u inozemstvu – u jugoslavenskom paviljonu na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu. Potom je uslijedilo i Smajićevo „osvajanje svijeta“: Organiziraju se izložbe njegovih skulptura u Moskvi, Beču, Budimpešti, Washingtonu, New Yorku, Parizu, Pittsburghu, Bratislavi, Amsterdamu, Bremmenu, Kaiserslauternu i drugim umjetničkim središtima, a koje mu donose i međunarodno priznanje. Pri tome je zanimljivo istaknuti kako niti na jednoj od brojnih inozemnih izložbi Smajić osobno nije prisustvovao. Skroman kakav je bio, na svaki poziv da otputuje barem na otvorenje nekih od svjetskih izložbi, Smajić bi poziv odbio objašnjenjem kako jedva govori i materinski jezik pa bi mu bilo neugodno da mu netko drugi mora tumačiti što mu stranci govore. Svoja putovanja ograničio je jedino na područje bivše Jugoslavije, a najčešće je posjećivao Sloveniju.
Tako je 1962. godine sudjelovao na simpoziju skulpture Forma viva u slovenskom mjestu Kostanjevica. Na tamošnjoj koloniji prvi puta izrađuje skulpturu velikih dimenzija Majka i dijete. Ona se ubraja u među vrhunska kiparska djela. Rađena je iz hrastovog trupa dužine tri metra, a i danas stoji pred školskom zgradom u Kostanjevici. Već slijedeće godine općina Osijek odužuje se svom stanovniku koji je ime malog općinskog naselja, ali i grada Osijeka za samo nekoliko godina pronio gotovo po cijelom svijetu. Odlukom Skupštine općine Osijek, Petru Smajiću je dodijeljena nagrada grada Osijeka. Nagrada mu je uručena 14. travnja 1963. godine na Dan oslobođenja grada Osijeka.
To je vrijeme intenzivnog umjetničkog stvaranja Petra Smajića, vrijeme održavanja mnogih izložbi u zemlju i svijetu. A početkom 1973. godine, nekoliko kipara amatera iz Ernestinova, predvođenih tada već globalno poznatim Petrom Smajićem, pokreće ideju organiziranja kolonije kipara naivaca upravo u Ernestinovu. Ideja dobiva podršku u kulturnom, političkom, ali i gospodarskom okružju Osijeka, te se u kolovozu 1973. organizira prva kolonija kipara naivaca. Uz povremene financijske teškoće, ratne nedaće i progonstvo, kolonija je redovito organizirana svih proteklih godina. Izuzetak je bilo jedino ljeto ratne 1991. godine. Sve do svoje smrti, 19. kolovoza 1985. godine, Petar Smajić je bio siva eminencija Kolonije i njezin duhovni kotač i pokretač. Djelo Petra Smajića i nakon njegove smrti, iznova mnogima predstavlja izazov. Pišu se i tiskaju monografije, postavljaju izložbe, snimaju različiti filmski materijali. Autorica izložbe je dr. sc. Branka Vojnović Traživuk, muzejska savjetnica Etnografskog muzeja Split, a kustosica izložbe je Nela Žižić, muzejska savjetnica Muzeja grada Splita.
Izložba se može razgledati do 20. prosinca 2021.
