Što se dogodilo na otoku Hvaru 3. siječnja 1943. godine?
Već na početku knjige Mikija Bratanića (Otok u plamenu, Vlastita naklada, Split, 2021.) autor nas uvodi u bit tragičnog događaja u njegovu rodnom mjestu Vrbanju na otoku Hvaru. Dan 3. siječnja 1943. godine najtragičniji je u povijesti moga Vrbanja, jer su toga dana talijanski fašisti, kao i u susjednom mjestu Dol, zapalili gotovo sve njegove kuće, ostavivši narod bez krova nad glavom, bez ljetine i onih najosnovnijih životnih potrepština. Ovo je jedan od brojnih primjera kako se ponašao vjerolomni saveznik NDH?! Nakon ove velike tragedije u Zagrebu je osnovan Odbor za pomoć postradalima na otoku Hvaru. Članovi odbora bile se osobe s otoka Hvara, od kojih su neke živjele u Zagrebu. Odbor je osnovan u svrhu prikupljanja pomoći postradalima, među inima i napose uz pomoć državnih ustanova NDH: Ministarstva gospodarstva, Ministarstva unutrašnjih poslova, Ministarstva financija, Ministarstva Državne Riznice… Prikupljala se različita pomoć: financijska, materijalna: obuća, odjeća, poljoprivredni alat, zaštitna sredstva u vinogradarstvu, građevinski materijal, napose hrana. Osnivanje i rad Odbora u Zagrebu okosnica je ove vrijedne povijesne studije, o čemu se za vrijeme bivše države nije smjelo govoriti, a događaji su interpretirani u lažnom komunističkom svijetlu.
O radu Odbora sačuvana je kompletna dokumentacija koja je omogućila Brataniću da nam podastre cjelokupnu sliku stradanja naroda i način rada Odbora u prikupljanju nužnih potrepština za preživljavanje stanovništva. Prvi pisani trag o stradanju građana pismo je župnika Vrbanja don Ive Šeperice hvarskom biskupu Mihi Pušiću, već narednoga dana od stradanja, 4. siječnja 1943. U pismu ističe kako su talijanske vlasti popalile selo Vrbanj – oko 180 kuća dok je 60 ostalo pošteđeno, a stanovnici su ostali bez igdje ičega. Tri dana kasnije biskup šalje pismo Ministarstvu unutarnjih poslova NDH i zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu moleći pomoć. U drugom pismu zagrebačkom nadbiskupu biskup, među inim, piše: Očajno stanje prehrane na ovim otocima prekinućem prometa dostiglo je vrhunac. Hrane niotkud ni uz kakvu cienu. Otrag deset dana brzojavih Poglavniku, pa molim odmah osobno intervenirati za najžurnije proviđenje bilo na koji način, jer zadnji čas bojati se najgorem. Tim povodom Stepinac se i osobno obratio Poglavniku sa zamolbom da učini što je moguće više i žurnije na slanju pomoći, napose hrane. Usto ga izvješćuje što je do sada učinio Karitas zagrebačke nadbiskupije u pomoći Dalmaciji i otocima. Postojeći dokumenti zorno svjedoče o jednoj velikoj humanitarnoj akciji kakvu otok Hvar u svojoj povijesti nije doživio. Posredstvom brojnih dokumenata, napose izvješća i molbe za pomoć Ministarstvu unutarnjih poslova biskupa Mihe Pušića, razvidno je što se dogodilo tog tragičnog 3. siječnja. Tako biskup piše: Dne 3.tek. mj. mjesta Vrbanj, Dol, Vrboska na otoku Hvaru ove biskupije pretrpila su ogromne štete. Talijanska vlast u svrhu represije što je nazad mjesec dana bio teško ranjen, a zatim umro jedan talijanski vojnik, dali potpaliti dva spomenuta mjesta, Vrbanj i Dol, a treće mjesto Vrbosku, su tri sata bombardirali. Tako je stradalo pučanstvo, koje nema nikakvog odnosa sa time ubiejstvima … U Vrbanju je popaljeno 210 kuća, u Dolu 32 koje su sasvim uništene u Vrbovskoj deset oštećenih kuća…, a sve što se u tim kućama nalazilo (kao pokućstvo, hrana, bačve s vinom, ulje, itd.) sve je uništeno. Narod je morao sve napustiti i bježati bez ičega kako bi spasio gole živote. Pri paležu smrtno je stradalo šest osoba. Miki Bratanić ističe kako su talijanskog vojnika usmrtili iz zasjede pripadnici partizanske jedinice Matij Ivanić u blizini Jelse, dok je bombu u stan talijanskog upravitelja u Starome Gradu bacio jedan partizanski aktivist iz Vrbanja. Zbog toga su Talijani iz Splita dopremili svoje kažnjeničke snage koje su izvršile pohod paleži i pljačke na Dol i Vrbanj te granatiranje Vrboske. Kome je ta akcija bez ikakvog strateškog značaja išla u prilog?! Autor tvrdi da većina stanovništva otoka Hvara nije bila sklona ni motivirana priključivanjima partizanima. No, nakon paljenja mjesta nastupile su brojnije mobilizacije i pritisci na Hvarane za priključenjem NOB-u. Tako je do kraja rata, samo iz Vrbanja u NOB-u poginulo 48 mladih ljudi, što je najveći postotak u odnosu na sva ostala mjesta na otoku! Ovo je poznata metoda, napose od Đilasovih partizanskih paljenja crnogorskih sela za koje su bili optuženi četnici, da bi ljudi prilazili partizanima. Iste metode je zagovarao i provodio Moša Pijade. Bratanić ističe: Logično je, dakle zaključiti, da su Talijani, preciznije fašisti, imali motiv zapaliti Vrbanj, a komunisti, interes da se Vrbanj zapali.
Uz zagrebački Odbor partizani otoka formirali su svoj narodnooslobodilački odbor koji će od tzv. oslobođenja 1945. do utemeljenja slobodne i nezavisne Hrvatske devedesetih godina prošloga stoljeća, neopravdano i lažno pripisati sebi sve zasluge u pomaganju stanovništvu, dok će zagrebački odbor smatrati neprijateljskim, okupatorskim i reakcionarnim. No, kako govore dokumenti otočni komunistički odbor skupljao je suhe smokve, a čak je veliki dio skupljene pomoći zagrebačkog odbora završio u partizanskim rukama na Biokovu. Propašću Italije, 9. rujna 1943. jedno fašističko zlo i talijanske fašiste, koji su napustili otok, zamijenili su njemački nacisti koji su raselili ljude daleko od njihovih kuća. Odvodili su ih na prisilan rad (najviše iz Sučuraja) uglavnom po Slavoniji: Beničanci, Bogomolja, Šljivoševci, Tiborjevci, Dalj, Cerna, Brod… Prošle su godine do povratka na svoja ognjišta.
Lažna i sramotna spomen ploča i dalje stoji!
Kako su se oslobodioci narugali istini i žrtvama fašističkog i nacističkog terora Bratanić zorno pokazuje preko spomen ploče koju su postavili 27. jula (srpnja) 1951. na desetu obljetnicu Ustanka naroda Hrvatske?! Dakle, ne na obljetnicu paljenja Vrbanja, nego na tadašnji službeni dan obilježavanja ustanka naroda Hrvatske, 27. srpnja 1941.?! Na spomen ploči napisano je: Trećeg januara 1943. talijanski fašisti spalili su i uništili ovo selo i ubili dvojicu rodoljuba kao odmazdu za masovno učešće Vrbanjana u oslobodilačkom ratu. U spomen desetogodišnjice narodnog ustanka podiže 27. jula 1951. god. narod Vrbanja.
A što se dogodilo 27. srpnja 1941. na dan kojega su hvarski komunisti stavili na spomen ploču? Bratanić nedvosmisleno navodi: Tog je dana započelo etničko čišćenje nad Hrvatima na širem području Udbine, od Drvara, Bosanskog Grahova, Brotnja, Boričevca i Kulen Vakufa s epicentrom u mjestu Srb. Te zločine detaljno prikazuje: Sva hrvatska sela i kuće na tom području ustanka spaljena su. Sve katoličke crkve srušene su ili zapaljene. Svaki katolički svećenik koji je pronađen okrutno je ubijen. Toga 27. srpnja 1941. g. ustanici su zaustavili vlak u kojem se nalazilo preko 300 hodočasnika iz Drvara na čelu sa župnikom Waldemarom Maksimilijanom Nestorom, koji su se vraćali sa svetkovine svete Ane u Kninu. Sve su ih poklali i bacili u jamu Golubnjaču. Istoga dana u Bosanskom Grahovu i okolnim selima srpski su ustanici ubili 62 Hrvata, a među njima i pet žena i devetoro djece. Grahovskoga župnika Jurja Gospodnetića četnici su zarobili i nakon okrutnog mučenja nabili na ražanj, te pred njegovom majkom živoga ga ispekli. U mjestu Brotnja pored ustaničkog Srba u istočnoj Lici izvršen je strašan pokolj nad pripadnicima jednog roda. Dana 27. srpnja 1941. ubijeno je 38 Hrvata prezimenom Ivezić, a među njima i 12 djece. Najmlađi Jakov i Jure tek su navršili tri godine. Selo Boričevac je sravnjeno sa zemljom i nakon rata više nije postojalo! Eto, taj dan hvarski su komunisti postavili na spomen ploču kojom su obilježili godišnjicu stradanja Vrbanjana 3. siječnja 1943. Spomen ploča s lažnim sadržajem i uvrjedom za žrtve, mještane i istinu, kao što navodim na kraju članka, i danas stoji! Pitali bi u duhu nove terminologije – je li to normalno?! Nažalost, aktualna hrvatska vlast i dalje financira i sudjeluje u obilježavanju srpsko-četničkog ustanka nad Hrvatima 27. srpnja 1941. u Srbu i okolici, a ploča partizanskih zločinaca i dalje stoji. Autor nam prikazuje kako su poslije rata na meti komunističkih vlasti na otoku posebice bili etiketirani župnik Ivo Šeperica i hvarski biskup Miho Pušić. Tako autor Sibe Kvesić u svojoj knjizi: Hvar u Narodnooslobodilačkoj borbi (1981.) piše o župniku Šeperici i njegovim pomagačima kao reakcionarima u uskoj suradnji s dijelom klera po uputama iz Zagreba, dok mještani svjedoče o njegovoj humanoj aktivnosti. Da mještani nisu zaboravili humanitarnu i ljudsku dimenziju župnika svjedoči spomen ploča na starom vrbanjskom groblju. Poslije rata župnik se preselio u Zagreb i donio ostatke pomoći mještanima Vrbanja koje je prikupljao zagrebački Odbor. Mještani Vrbanja na pomoći zahvalili su se i Alojziju Stepincu nazvavši njegovim imenom župni vrt. Hvarski biskup Miho Pušić, humanist i dobrotvor, bio je meta lažnih objeda jugokomunista na otoku i šire, sve do kraja postojanja te države.
Pouke – Istina iznad svega
Bratanićevo povijesno djelo u funkciji je svjedočenja istine i razobličavanja laži koje su hvarski komunisti širili od samoga događaja pa sve do kraja jugoslavenske države. Stoga je važno naglasiti nekoliko bitnih momenata i poruka koje zrcale bit Bratanićeva Otoka u plamenu: 1. Usprkos tzv. savezništva NDH sa vjerolomnom fašističkom Italijom i Hitlerovom Njemačkom, vlasti NDH, preko svojih ministarstava i drugih državnih ustanova pomagale su preko zagrebačkog Odbora, i na druge načine, stradalima na otoku Hvaru; 2. Katolička crkva u Hrvata, od mjesnog župnika u Vrbanju i hvarskog biskupa pa sve do zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, bila je aktivno uključena u pomoć stradalom stanovništvu; 3. Partizani s otoka Hvara iskoristili su tragični događaj u svrhu ideoloških komunističkih ciljeva – mobilizacije otočana u svoje redove, zloporabe pomoći stradalom stanovništvu i lažnom prikazivanju svoje uloge u tom tragičnom događaju; 4. Bratanić je hrabro, istinoljubivo i znanstveno prikazao doprinos svih domoljubnih i humanitarnih pojedinaca i ustanova, kako onih s otoka, tako i diljem ondašnja države, na nesebičnom pomaganju stradalom stanovništvu, ali, i 5. razotkrio manipulativne postupke otočkog Odbora i hvarskih komunista.
Bogata dokumentarna građa
Nakon sjajnog romana Korijeni Bratanić je ovim povijesnim djelom o stradanju svojega rodnog Vrbanja i drugih mjesta na otoku Hvaru 1943. g. pokazao zavidnu erudiciju u interpretaciji povijesnog događaja kojega je utemeljio na brojnoj dokumentarnoj građi. Tako je polovicu knjige posvetio izvornim dokumentima iz arhive Odbora za pomoć postradalima na otoku Hvaru. Tu se nalaze Službeni državni dokumenti NDH o korespondenciji sa zagrebačkim Odborom, zahtjevi i molbe Odbora, prikupljanje i dostava pomoći, zahtjevi za pomoć i odgovori na njih, odobrenja i dostavnice pomoći, nabavne dozvole, uplatnice za pomoć postradalima na otoku, popisi prognanika, različite potvrde, pisma i korespondencija crkvenih vlasti i sl. Među tim brojnim dokumentima posebice je uočljiva potvrda o uplati iz Vukovara za postradale na otoku Hvaru. Zanimljiva su i tri osvrta na Bratanićevu knjigu: prof. Joška Bracanovića – kustosa Muzeja hvarske baštine; iz. prof. dr. sc. Matea Bratanića sa zadarskog sveučilišta i prof. Tomislava Đonlića.
Epilog
Nakon što sam pročitao novo, u nizu iznimno vrijednih Bratanićevih djela, nazvao sam autora, samo s jednim pitanjem. Ono se odnosilo na sudbinu tzv. spomen ploče, naivno misleći da se ona nalazi u ropotarnici povijesti! Dakle, moje je pitanje glasilo: Je li skinuta ona komunistička spomen ploča?! Odgovor je bio kratak i jasan. A tko bi je skinuo?! Doista – tko bi je skinuo? A takvih ploča u našoj domovini ima na svakom koraku. Ni devedesete godine nisu ništa podučile ovaj narod i njegove vlasti! Tko bi ih skinuo?
Poslije Bratanićevih Korijena i na ovo hvale vrijedno povijesno djelo, odnose se poruke koje je autor uputio javnosti, upravo nakon objave Korijena: Poruka i pouka ovoga romana je suočavanje s prošlošću, saznavane istine, te iskorak u novi život rasterećen povijesnih utega. Ovo je moj skromni doprinos izgradnji boljeg i uljudnijeg društva, utemeljenog na istini i ljubavi, na istinskoj ljubavi.
