Moje veze moji su sveti mentalni metalni spojni elementi
(Priča tiskana u zbirci „Uvrnute priče“, Književni klub HKUPD „Stanislav Preprek“ Novi Sad, 2018.)
Upravo je sve moje što sam imao ležalo na javnoj površini, odnosno na travi u parku u centru malog, nepoznatog mjesta. Poslije skoro cjelodnevnog lutanja ovdje sam stigao navečer, točno u osamnaest sati, pedeset i devet minuti i šest sekundi i gradska uprava mi je dozvolila da se stacioniram u parku, ali samo dok ne počnu radovi u njemu. A, kako su rekli, radovi mogu početi svaki čas ili nikad, jer, po ugovoru, posljednji rok za početak radova ističe danas u devetnaest časova, dvije minute i jednu sekundu.
Padao sam od umora, no bio sam zadovoljan što sam dobio tu dozvolu od gradske uprave, skoro sasvim siguran da izvođač radova neće započeti radove u ovih nekoliko za njega posljednjih minuti i rasprostro sam po travi u parku sve moje stvari. A sve moje stvari bile su jedino metalne mentalne veze. Nisam se bojao da će netko ukrasti moje metalne mentalne veze, jer su one za druge bile potpuno bezvrijedne, a uz to i kabaste, ali sam se bojao da taj izvođač radova ipak svaki čas stigne u zadnji čas i jednostavno ih ukloni na neko nepoznato mjesto. Zato sam odlučio budan sačekati devetnaest časova, dvije minute i jednu sekundu, kada ovdje pada potpuni mrak i tek tada se bacim na travu, znajući da ću zaspati iste sekunde.
Sve moje metalne mentalne veze za mene su bile drage uspomene od kojih se nisam mogao nikako razdvojiti jer bi, još i bez njih, moj inače usamljenički i beskućnički život, zaista bio bez ikakvoga smisla. Bili su to moji sveti mentalni metalni spojni elementi sa mjestima u kojima sam boravio i ljudima i životinjama sa kojima sam se upoznao, ali i mentalni metalni spojevi i za događaje, pa čak i emocije koje sam negdje doživio.
Tako sam, gdje god bih došao, odmah prvo odmotavao taj moj veliki komad nepoderive cerade za kamione šlepere na kojem su, sa velikom ljubavlju i u besprekornom redu, a složeni po veličini, težini, obliku i datumu, bili prišiveni svi moji metalni mentalni spojni elementi. A samo sam se, vadeći ih iz cerade i ređajući pored sebe, mogao i na tom novom mjestu osjećati kao kod kuće, jer je sve moje, cijeli moj život, tada bio tu pored mene.
Za mjesta i stvari vezivali su me najvše čavli, kao simboli mojih najtežih rastanaka, jer su nekada čvrsto i tijesno spajali moj život sa životom tih mjesta ili predmeta. Najveći čavao bio je dugačak čitavih trideset centimetara i vezivao me je za jedno selo sa samo tri kuće u kojem sam proveo nezaboravnih mjesec dana. Sada, ovako izvađen čavao sa svog mjesta iz tarabe jedne od tih kuća, pod kojom sam spavao čitavih mjesec dana, bio je za mene draga ali i bolna uspomena, jer su za tih mjesec dana umrla oba seljana i morao sam napustiti selo, koje to više nije bilo jer je ostalo bez stanovnika.
Zatim je tu bilo bezbroj holcšarafa i kukica raznih oblika i veličina na kojima su nekada visili meni dragi predmeti, moja odjeća ili, recimo, kesa sa starim kruhom iz kontejnera. A na svakoj lokaciji gdje bih našao bilo kakvu metalnu vezu kao simbol moje mentalne veze sa tim mjestom, istog momenta bih promijenio raspored svih metalnih veza na ceradi i prišio bih novu na pravo mjesto, raspoređenu po veličini, obliku, težini i datumu.
Šaraf sa platnicama i maticom, recimo, bio je za mene znak da između mene i tog mjesta postoji jaka i sudbonosna mentalna veza. Na mjestima na kojima nisam našao nikakavu metalnu mentalnu vezu nisam se zadržavao, ali je bilo mjesta na kojima sam boravio vrlo kratko, a mentalne veze su bile ogromne, jake i nerđajuće. Osobito su me klamfe, stege, torbani, nitne ili neki sasvim neobični metalni spojevi asocirali na moje drage mentalne spojeve sa tim mjestima. Isto tako, imao sam i niz sasvim malih, zarđalih i lomnih metalnih veza za mjesta na kojima sam bio primoran boraviti duže nego sam to želio i nisam ih baš volio.
Za ljude, mislim muškarce, nisam se mogao nikako vezati preko bilo kakve metalne veze, a za žene sam se vezivao preko rajsnegla. Rajsnegle sam tražio samo od žena koje su kod mene izazvale tako jake mentalne osjećaje da sam im poklanjao cvijeće i to uvijek samo prirodno. Pošto je život prirodnog cvijeća kratak, posmatrao sam koliko dugo će ga ta draga ili voljena žena držati u kući i tako sasušenog. I samo ako bih time bio zadovoljan, zamolio bih tu ženu da mi za uspomenu ostavi njoj najdražu rajsneglu. One koje nisu imale najdražu rajsneglu ili su mi ga odbile dati, iako sam im cvijeće davao od srca i iz ljubavi, nisu ni bile vrijedne da na njih čuvam bilo kakvu metalnu mentalnu uspomenu.
Za neke važne, mentalno duboke trenutke u mom životu, vezivao sam se preko kolskih tračnica. Kolske tračnice su skoro neuništivi i najdugotrajniji suvenir, simbol beskonačnosti i vrtenja u krug. Tako sam imao desetine kolskih tračnica različitih veličina i boja, iz ravnica ili sa planina. Na neke sam dodavao detalje kako bih im dao karakter te određene veze. Jednostavno bih na njih nalijepio vještačke brkove ili bradu, stare sunčane ili obične naočale ili zubne četkice različitih boja i oblika, ili bih samo nekom bojom nacrtao neku karakerističnu potankost.
No, šest sekundi prije devetnaest časova, dvije minute i jednu sekundu, odnosno krajnjeg vremena za početak radova, pao sam se na travu jer nisam mogao više izdržati da ne zaspim. Ali već u sljedećoj sekundi probudio me je ogromni žuti bager. U jurećem stavu, jednim zahvatom njegove ogromne žlice, pokupio je sve moje metalne mentalne veze zajedno s travom na kojoj su bile razastrte i munjevito ih odnio u nepoznatom pravcu.
Ništa nisam mogao učiniti da spriječim ovu najveću nesreću u mom životu i od tada sam mentalno labilan.
