Neki pišu cifrasto, nego kao hohštapleri
Ograđujem se unaprijed od vrlo vjerojatnih pogrješaka u karakteriziranju osoba, jer smo vrlo daleko od grafologije, koja jest ozbiljna struka i ne dopušta amaterizam. Ivan Kukuljević Sakcinski ima cifrast rukopis, mentalno uravnotežene osobe, ali dosta proračunate. Iso Kršnjavi je velemajstor, kako umjetnosti tako i politike. Njegov rukopis odaje osobu iznimne inteligencije, lakoću lijepoga pisanja. Petar Zrinski čak i u očekivanju smaknuća pokazuje postojani karakter i neukrotivi temperament, što je dobro za sablju, ali ne i za politiku. Čovjek strasti. Eugen Kvaternik pak piše lelujavo, sa uleknutim srednjim redom. Slova su sitna, često isprekidana, odaju nervozan i sitničav karakter.
Potpis odaje umjetničku crtu, ali i anksioznost. Potpis Ljudevita Gaja odlikuje jednostavnost, megalomaniju i estetičnost. Meštrovićev rukopis je jako lijep, ali slova su nepovezana, što je često kod strasnih ljudi, recimo pjesnika. Josip Kosor mu je “brat po pismu”, ali kompliciraniji. Matoš dok piše ujedno i riše, odličan rukopis vrhunskoga pjesnika i violinista; mašta i ideal u genijalnom umu.
Kranjčević je rukopisno blizu Matošu, slična je to ritmika i duševnost. Šenoin rukopis nije očekivano romantičarski razbarušen, već činovnički filigranski. Šufflayev rukopis je ujednačen, ali meni enigmatičan.
Dr. Ante Starčević piše čitko, nakošeno na desno, nažalost filiformno (oblik niti). Potpis je jasan, nimalo tendenciozan. Slavni hrvatski znanstvenik Nikola Tesla ima još izrazitije filiforman rukopis. Možda Ličani vole pisati nitasto, kao na tortama. Krležin rukopis je vedar, jasan i ženskast, nimalo nalik njegovoj topovskoj rečenici ili sarkastičnom humoru. (Galgenhumor) Ante Pavelić, poglavnik NDH ne impresionira svojim jasnim i dobro povezanim slovima, čisti prosjek.
Pismo Stjepana Radića koje je pisao kao šesnaestogodišnjak pokazuje izrazitu jasnoća, pogotovo uzmemo li u obzir Radićevu veliku dioptriju. Slova su umjetnička, što je rijetkost, iako je Krasopis bio obvezatan predmet u školama. Brat Antun ima upadljivo sličan rukopis, ali čest mu je razmak među slovima. Doktora Tuđmana se sjećamo kao čovjeka tvrdoga u kazivanju i sklonoga izražavanju emocija. Njegov rukopis je čitak, jasan, pregledan; takvu konciznost je već posjedovao sa 16 godina. Moram, sjećajući se ratnih godina, arogancije, drskosti, megalomanije i agresivnosti srpskoga predsjednika Slobodana Miloševića istaći da njegovo pismo pisano iz haškoga zatvora Rusima pokazuje uravnoteženost i preciznost, što je začuđujuće za osobu kojoj su roditelji samoubojice i koja je uvjerena da je truju. Zbijena i mala slova pokazuju materijalizam, ali ne i grandomaniju.
Strossmayerov rukopis je čitak, pravocrtan, ali slova osim početnih su malena i zbijena. Slova j, f , p i g imaju tendenciju duge donje crte, što grafolozi smatraju znakom podmuklosti ili zajedljivosti. Potpis odaje taštinu pauna, razmetljiv i nečitak, slabo povezanih slova (ligatura!). Tito ima svrakopis, makar u osobnom dnevniku koji je objavio srbijanski povjesničar Pero Simić, nema visokih slova, slova su povezana, ali ostaje zbrčkani dojam pomalo dječjeg. Njegov “čuveni” potpis za koji gatamo je li posrijedi latinica ili ćirilica je čista hohštaplerija.
Rukopis gospodina premijera Plenkovića je lelujav, naginje nalijevo (što grafolozi smatraju izrazito lošim znakom karakternim), i pomalo je ženskast (pisanje slova n i m kao u i uu). Slova su loše spojena, nema visokih i uspravnih početnih slova. Rukopis je vrlo čitak, odaje bistrog i neiskrenoga čovjeka. Doduše analizirao sam upis u knjigu žalosti povodom smrti gradonačelnika Milana Bandića. Paraf gospođe za demografiju i demokraciju Dubravke Šuice izgleda kao Ivica.
