Muslimansko bošnjačko ahdnamiziranje slobode mišljenja i govora Hrvata katolika i njihovih ujaka
Sve je vidljiviji raspad cjelovite Bosne i Hercegovine pod snažnim pritiskom muslimansko-bošnjačkog vjersko-političkog ekstremizma, kojeg više i ne kriju. Zavladao je muslimansko-bošnjački unitarizam s elementima osmanizma i isilizma, dviju radikalnih ideologija “krvi i tla”. Bosna i Hercegovina je u svim svojim nacionalno vjerskim šarolikostima nestala u vjerskom beha sukobu za teritorij, a na putu nestanka je i daytonski zbirni beha entitet.
Iscjepkana i ispregrađivana beha sadašnjost koju muslimani Bošnjaci nasilno održavaju nekažnjenim ratnim zločincima i strani i domaćim džihadistima, zemlja je bez budućnosti. Muslimansko-bošnjački ekstremisti više se brinu o očuvanju njene tursko krvave okupatorske prošlosti negoli o gradnji budućnosti, koju vide jedino u 81. pokrajini Osmanskog carstva, ili u šerijatskim okvirima iranskih ajatolasa. Svaki drugi oblik njenog uređenja izvan tih okvira i zakona za muslimane Bošnjake znači Bosna i Hercegovina bez budućnosti.
Cjelovitost takve beha zajednice za kršćane bi značio njihov biološki nestanak, a ostatak Bosne i Hercegovine bez kršćana i kršćanstva bio bi ne mali Holbrookeov nego veliki europski i svjetski “teroristički muslimanski otok”. Budući europski centar kršćanofobije. U njegovu gradnju zdušno su se uključili svi slojevi muslimansko-bošnjačkog društva pod vodstvom vjerskih lidera koje predvodi aktualni reis Husein Kavazović, politički pod vodstvom bračnog para Izetbegović, vojnog na čijem čelu su nekažnjeni muslimanski ratni zločinci u Bakirovim dvorima u Turskoj, te akademske i “akademske” strukture pod ravnanjem tih titulara, prve dame u Bošnjaka, i pridošlica iz Crne Gore i Sandžaka.
Između tih muslimansko-bošnjačkih ekipa vodi se medijski, pa čak i fizički rat za vodeće mjesto u nastavku nedovršenog vjerskog beha sukoba. Gubitkom teritorija na prostorima Republike srpske, muslimansko-bošnjačka armada usmjerila je sve svoje razorne snage da izgubljeno nadoknade progonom, nerijetko i fizičkom likvidacijom, hrvatskog naroda na pedeset i jedno postotnom ostatku Bosne i Hercegovine.
Bošnjačka agresija u nastavku nedovršenog beha vjerskog sukoba za teritorij u svim elementima i kategorijama ratovanja brutalnija je i za opstanak hrvatskog naroda u kraljevini kraljice Katarine opasnija od muslimanske. A kako i ne bi bila kada se uza sve napade vrši agresija na temeljna ljudska prava slobode mišljenja i slobode govora.
Ušutkan čovjek je najpokoreniji i nejobespravljeniji rob. Tamo gdje je čovjek ograničen u mišljenju i govoru tu vlada diktatura bilo vjerska ili politička. No daleko brutalnija je vjerska diktatura, ona kakva se u beha zajednicu kršćanstva i islama uvodi svim sredstvima, muslimanska. Njena pogubnost danas je najveća za kršćane katolike, koji su više od pola tisućljeća njene kontinuirane žrtve.
Muslimanska agresija na katolike krenula je ubijanjem fojničkih fratara, vođena silovanjem časnih sestara, zatvaranjem svećenika u konclogor u Gluhoj Bukovici, rušenjem katoličkih crkava obeščašćivanje grobalja i nastavljena bošnjačkim napadima na fratre sa ciljem da ih se ušutka, a njihov govor da mora prolaziti kroz katalizator suvremene muslimansko-bošnjačke ahdname.
U procesu nametanja šutnje katolicima kraj kolovoza 2023. godine obilježen je žestokim napadima iz svih političkih, vjerskih, vojnih i inih bošnjačkih jazbina u kojima se oštre sablje i mačevi za dovršetak nedovršenog vjerskog beha sukoba za teritorij. Naime, nakon što je reis Kavazović po džamijama pripremao i pripremio svoje džihadiste, Bakir ih brojao i prebrojao, generali se opremali i opremili u Bakirovim dvorcima po Turskoj, a Askeri obučavali i obučili po bosanskohercegovačkim bespućima, Alijin savjetnik i učenik za likvidaciju fratara, ratni suradnik zločinca Džaferovića u testiranju Visokih peći u Željezari Zenica za hrvatske zatočenike, isilovski, a i kako bi drugačije, udario je po bosanskom fratru koji je preživio muslimanski zločin fratrocida, samo zato što je u svojoj fratarskoj propovjedi kazao istinu.
A što bi drugo mogao, i što drugo zna govoriti bosanski ujak nego istinu, i istinom se boriti za svoj vjernički katolički puk. No, opet se u muslimansko-bošnjačkoj agresiji na fratre pokazalo da svim slojevima muslimansko-bošnjačkog društva najviše smeta istina, koja je od pojave Alijine Islamske deklaracije na jednako žestokom udaru i progonu kao i njeni branitelji i čuvari od muslimansko-bošnjačkih napada, fratri i katolici.
Što je to ružno, neistinito, ili mržnjom ispunjeno prema bilo komu u riječima bosanskog fratra Mate Vincetića zbog propovijedi na Plehanu (na slici u sredini), koji je na neki način sa svojom subraćom fratrima i vjernika im povjerenih stoljećima žrtva muslimanskih imigranata, koji su uvijek nasilno i kao osvajači dolazili i ostajali u Bosni i Hercegovini, dok su u isto vrijeme kršćani, gotovo, istrijebljeni u zemljama iz kojih oni nadiru. Ako je ujak kazao „Ne možemo mi prihvaćati migrante u svoju kuću, dati im sve što rade, a onda oni bezočno, drsko, bezobrazno i bezobzirno dođu i kažu ‘ja sam musliman, moraš mi dati hranu koju ja hoću da jedem’. I što je u tim riječima nepobitne istine sporno? Pa u čijoj se to kući ne poštuje domaćin i pravila te kuće? Svatko tko osuđuje tu fratrovu istinu je agresor i okupator domaćina. I takve ne treba primati u svoju kuću.
Treba se sjetiti ne tako davne prošlosti muslimanske ratne migracije unutar Bosne i Hercegovine kada su dijelom iz potrebe a još više politički dolazili na planirane hrvatske prostore Srednje Bosne, bili primljeni s najboljim dočekom i namjerama domaćina Hrvata, a kada su promijenili demografsku i vjersku sliku tih povijesnih hrvatskih prostora, kao najveći barbari udarili nož u leđa hrvatskom narodu. To je nepobitna i tragična istina koju pišu muslimanski imigranti svim kršćanskim domaćinima. To je i sudbina svih europskih zemalja koje su primile milijune muslimanskih migranata, nahranili ih, obukli ih, napojili ih i obuli, a već danas ruše te zemlje u najkrvavijim terorističkim pohodima. Na taj migrantski muslimanski terorizam niti jedan muslimansko-bošnjački, vjerski ni politički, lider nije ukazivao, a kamoli da je ga osudio. Jednako tako ti muslimansko-bošnjački vjersko politički ekstremisti iz redova kršćanofobije još nikada, ama baš nikada nisu osudili Kavazovićeve političko ratne govore po džamijama.
Alijin savjetnik nije se ogradio od njegova govora u Bugojnu kada je kazao okupljenim džihadistima da “crkvena zvona zvone za hajvan”, „da ne ruše crkve ali da se potrude da nema tko u njih dolaziti“, ili da je osudio isilovsko istrjebljenje kršćana u kolijevci kršćanstva, Bliskom istoku.
A većina, ili gotovo svi ti muslimanski migranti su pripadnici ili simpatizeri te najkrvoločnije kršćanofobične ideologije. Muslimansko-bošnjačka obrana migranata opravdavanje je i njihova velikog dolaska u Bosnu i Hercegovinu i mijenjanja njene vjerske slike u korist islama.
Obrana od te migrantske muslimanske agresije temeljno je ljudsko pravo, daleko veće i legalnije od same te agresije. Ušutkati kršćane da šute na taj osvajački migrantski muslimanski pohod, znači muslimansko-bošnjačko sudjelovanje u istom.
Ako se muslimanski migranti ne znaju, ili ne će da ponašaju u kulturi domaćina koji ih prima, a očito da niti znaju niti hoće, nije samo znak njihovih opasnih namjera, nego razlog da se vrate odakle su i došli i što prije napuste tuđi dom, dok ga uistinu ne okupiraju i isprazne ga i od svinjetine i alkohola, te na kraju i od domaćina, i pobjedonosno uzviknu uz Alahu ekber, ovo je naš dom, ovo je naša zemlja, etnički i vjerski čista muslimanska kakve su gotovo sve islamske zemlje.
Kao što su urlikali, i urliču Alahu ekber po okupiranim hrvatskim selima i katoličkim kućama u koja se ni danas ne smiju vraćati Hrvati u Lašvanskoj dolini, iz kojih su protjerali domaćine i vlasnike pobacali sve njihove svetinje, alkohol i svinjetinu, ovo je Turska, od Tirane pa do Trsta ne smije bit ni jednog krsta. Tko niječe tu istinu, i onu koju je izrekao bosanski ujak fra Mato Vincetić, taj je sudionik i simpatizer opasne muslimanske migrantske ideologije krvi i tla i kršćanofobije.
