Zvonku Bušiću
Uvijek sam blagonaklono gledao
Na iskonsku žudnju za slobodom.
Moja ljubav prema Domovini i rodnoj grudi
Zrcali se za blagostanjem
I srećom svih njenih ljudi.
Zemljo, moja,
Sad kad te imam još više strepim.
Kao brižna majka nad novorođenčetom stojim.
U povijesti smo znali tumarati kroz maglu,
Sadašnjost me opominje da se budućnosti bojim.
Ožalošćen turobnom slikom mladosti i starosti,
Kako jedni odlaze iz zemlje, a drugi pod zemlju.
Bezbroj puta sam se pitao,
Gdje su dični sinovi Bljeska i Oluje?
Zašto se njihov glas razuma i prkosa do Neba ne čuje?
Hoće li nas bar oni svojim posljednjim krikom
Konačno probuditi iz stoljetnog sna i mrkle noći?
Ili ćemo zauvijek nestati u vlastitom domu,
U podaništvu, zabludi – jalu i sljepoći?
Gospe Sinjska, ne dopusti da ponovo
Sedam stoljeća tumaramo bespućima,
Čekajući majku da nam rodi sina,
Kojemu će iznad svega biti
Tvoje ime, Bog i Domovina.
Croatio, mati, prije nego sklopim oči…
Mi koji smo Te danonoćno sanjali,
A sad Te u stvarnosti živimo,
Najradije bi vratili vjekovne čežnje
Da Ti se ponovo u snovima divimo.
