Vučiću, »organizovana bežanija« nije etničko čišćenje!

Četnici plaču jer ima je Oluja uništila Jugoslaviju, odnosno Veliku Srbiju

„Godišnjicu akcije Oluja ćemo zajedno obilježiti u tuzi i bolu“, rekao je srpski premijer i naveo da će simbolično obilježavanje biti na graničnom prijelazu Rača i da će tamo biti nazočno cijelo rukovodstvo Srbije i Republike srpske kao i mnogih udruženja građana. „Oluja je najveći zločin etničkog čišćenja nakon Drugoga svjetskog rata“, rekli su zajedno i Vučić i 'šerif' na zločinu stvorene RS, Milorad Dodik, a ex-četnik Aleksandar Vučić je dodao: „Teško je naći tužniji dan u srpskoj povijesti“.

Tipična je to srbijanska politika licemjernog jadikovanja pogotovo što se tiče onog rigidnog četnika Milorada Dodika čija je tvorevina nastala tijekom rata u BiH upravo na neviđenom etnocidu/etničkom čišćenju više od 200.000 Hrvata i Bošnjaka Bosanske Posavine od kojih se velika većina nikad ne će vratiti na svoja, ali ne ognjišta, nego zgarišta; poznata je to perfidna politika 'drž'te lopova'! Svi oni koji dođu na proslavu Oluje, u Zagreb (ili Knin?), za Srbijance će biti državni neprijatelji, rekoše i Dodik i Vučić!

'Ko gubi ima pravo da se ljuti', stara je narodna izreka ali po martićevcima unaprijed 'organizovana bežanija' ne može se označiti etničkim čišćenjem, u najboljoj namjeri mogla bi se nazvati masovnom traktorijadom uz brižnu pratnju hrvatske vojske; a više je sličila svatovskoj povorci nego etničkom progonu. Naoružani srbijanski zečevi su u tom egzodusu već bili daleko odmakli, prema onoj poemi srbijanskog pjesnika Đure Jakšića: 'Padajte braćo, padajte braćo, plin'te u krvi, al' pustite nas – 'junake' da bežimo prvi…'! Evo jedne zgodne crtice o toj bežaniji zabilježene temeljem svjedočenja uglednog profesora Žarka Puhovskog u Den Haagu iz koje se najbolje može očitati brzina srbijanskih zečeva-oklopnjaka (veljača 2009.).

Upitan što zna o koloni od 5 kilometara 'užasa' gdje su tenkovi Koste Novakovića u povlačenju gazili kolonu izbjeglica prema BiH, Puhovski je potvrdio da je od svojih kolega iz Helsinškog odbora (Dodikove, takozvane) Republike srpske 1996. dobio podatke da se radi 'o (sitnom?, op. a.) incidentu gdje su stradala 82 srpska civila'. Kakav je bio taj 'incident'? Srpski zrakoplovi očito su čistili put nadolazećoj koloni Novakovićevih oklopnjaka kako ta moćna i skupocjena borbena sredstva ne bi pala u ruke 'ustaša', a devetoro poginulih od zrakoplovnih raketa i osamdeset i dvoje pod gusjenicama srpskih tenkova (pregaženih civila!, op. a.) smatraju se kolateralnim žrtvama bezglave srpske bežanije. Dakako, umjesto da štite mirnu 'svatovsku traktorijadu', tenkovi 'hrabre' srbijanske vojske, uz zračnu podršku svoje avijacije, pregazili su svoju čeljad u bezglavoj, zečjoj bežaniji!

Lucidna usporedba srbijanskih ratnika s plašljivim zečevima nikla je, ali, u srbijanskoj glavi, jer: „Utekli su ko zečevi, a sada hoće da ih Jugoslavija brani. Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom nego što bi izginuli držeći linije… Molim vas, šest hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine. Napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca, nisu se mogli braniti ni 12 sati“, rekao je s potpunim pravom nakon zečje bežanije krajinske vojske srbijanski vožd Slobodan Milošević.

A što se tiče etničkog čišćenja umjesto glupavog lupetanja, Aleksandar Vučić bi trebao pročitati i sljedeće veoma precizne podatke tim više jer je i sam bio aktivni četnik u provođenju tog, uistinu, najvećeg etničkog čišćenja nakon završetka drugog svjetskog rata. A to najveće etničko čišćenje dogodilo se nešto ranije, 1991./1992. godine, ali s Hrvatima i ostalim nesrbima. Jedan od najznačajnijih oblika srbijanske agresije na Republiku Hrvatsku u cilju stvaranja Velike Srbije bilo je etničko čišćenje hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva s područja samoproglašene tzv. Krajine. Prognanici su tijekom rata bili najbrojnija skupina hrvatskih ratnih stradalnika. Koncem 1991. godine oko pola milijuna stanovnika Hrvatske zbog srbijanske ratne agresije oružanom prijetnjom bilo je prisiljeno napustiti svoj dom jer je trećina Hrvatske bila okupirana. Radilo se o stanovništvu koje je bilo protjerano iz tada okupiranih naselja, ali i o ljudima koji su zbog blizine bojišnice i zbog velikih razaranja te iz sigurnosnih i drugih razloga privremeno bili napustili svoj dom.

Valja istaknuti da je početkom 1992. godine okupirano bilo više od tisuću naselja u Hrvatskoj, u kojima je 1991. godine živjelo nešto više od pola milijuna stanovnika Hrvatske. Prvi masovni egzodus stanovništva tijekom srbijanske agresije na Hrvatsku zbio se u srpnju 1991. godine, kada je protjerano cjelokupno stanovništvo sela Ćelije u bivšoj vukovarskoj općini. Radilo se tada o 150-ak osoba. Vrlo brzo su pod oružanom prijetnjom agresora uslijedili masovni egzodusi stanovništva iz Dalja, Petrinje, Aljmaša, Kijeva, Hrvatske Kostajnice, Erduta…, kasnije protjerivanja stanovništva iz Vukovara, Iloka, Drniša… Već sredinom 1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko 30.000 prognanika. Protjerivanja s tadašnjih okupiranih područja Hrvatske nastavljena su mjesecima, pa i godinama nakon potpisivanja Sarajevskog primirja (2. siječnja 1992.) i dolaska međunarodnih snaga UN-a – UNPROFOR (u proljeće 1992.) (Vidi: dr. sc. Dražen Živić, znanstveni suradnik, Bruna Esih, prof., mlađi asistent, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar: „Ratni zločin – sredstvo i posljedica srbijanske agresije na Republiku Hrvatsku“).

Hrvatski prognanici nisu poput srbijanskih 'svatova' otmjeno putovali (iz okupiranih krajeva u svoju otadžbinu) mahom pokradenim osobnim vozilima, kamionima ili traktorima nego su pješačili s mizernim zavežljajem u rukama uz oružanu prijetnju razbojnika, ubojica i palikuća. Napuštali su svoj grad i svoje selo sravnjeno sa zemljom; doživjeli su etnocid, genocid, kulturocid i urbocid zajedno! Aleksandar Vučić i ina srbijanska bulumenta provest će taj dan, 5. kolovoza, u bolu, tuzi i jadikovanju ali ne zbog navodnog i izmišljenog etničkog čišćenja nego stoga jer im je hrvatska Oluja razbila stoljetni san o Velikoj Srbiji i pokazala da onaj 'tko se mača lača od mača i pogiba'; a malo su i dobili koliko su zaslužili! Umjesto da bahatoj četničkoj bagri na ove provokacije odgovori kako spada, naša aktualna 'politička elita' na čelu s orjunašicom Vesnom Pusić alias Erazmus Gildom već sutra će zajedno s Dodikom i Vučićem roniti gorke suze jer su im hrvatski branitelji pobjedonosnom i oslobodilačkom Olujom ukrali njihovu milu, dragu, nikad prežaljenu J(Š)UGOSLAVIJU alias Veliku Srbiju!

Evo za čim bi Dodik i Vučić trebali tugovati i žaliti: Početkom 1995. krajinski vožd, Milan Martić, bahato i prepotentno odbija plan Z-4 koji je krajinskim Srbima jamčio „državu u državi“. U zamjenu za reintegraciju tog područja u hrvatski pravni sustav, međunarodna zajednica im je kroz taj plan nudila pravo na guvernera, vlastitu policiju, školstvo, vlastitu valutu, gardu. Martić je bahato odbacio taj plan hvaleći se posprdno pred međunarodnim izaslanicima kako nije ni pročitao taj dokument. Vjerovao milicioner Mile u snagu svoje krajiške vojske – plahih zečeva i moćne Miloševićeve JNA, pa je dobio 'po guzici', ono što je i zaslužio; tuga i žalost za Dodika i Vučića. Evo Martićeve 'hrabrosti': Prvog dana Oluje 4. kolovoza 1995. Martić zajedno s Milanom Mrkšićem, vojnim zapovjednikom tzv. krajinskih snaga, u 17 sati potpisuje dokument o evakuaciji srpskog stanovništva. Među prvima zajedno sa svojom pratnjom, u bijelom BMW-u napušta Knin s obrazloženjem da ide na izdvojeno zapovjedno mjesto u Srb, međutim, zbog vojne situacije produžio je dalje prema BiH u Dodikovu etnički očišćenu Banja Luku!

Damir Kalafatić