Zlonamjerne tendencije, prate kulturnu djelatnost Hrvata muslimana na mnogim poljima njihova rada
„Osvit“, Sarajevo, broj 124, 9. srpnja 1944.
Vriednost i viralitet svakog naroda i svake etničke cjeline prosuđuje se po njegovom kulturnom djelovanju, pa je za ocjenu te skupine odsudno poznavati poviestni razvitak kulturnog života kao i sve grane umjetnosti i obćeg kulturnog djelovanja na kome je ona ostavila bilo kakav trag.
Nema veće nepravde nego nekome ne priznati ili prešutno preći preko njegovih kulturnih stremljenja.
To je uostalom štetno, jer bez poznavanja kulturnog djelovanja nekog naroda, odnosno neke skupine, pa čak i pojedinca ne možemo o njemu steći potreban kritički sud, ne možemo ući u bit njegove duše, pa ćemo u svakom dodira s njim doći do kolizije, nesporazuma i suvišnih sukoba, a u njemu ubiti volju da nastavi nepriznati rad, ili, što je mnogo pogubnije, ponukati ga, da se povuče sam u se, da posumnja koliko u svoju, toliko isto i u vriednost okoline, pa da se ogradi kinezkim zidom kulturnog otuđivanja i pribjegne makar kome, tko ga poštuje i cieni.
Ubiti volju za kulturnu aktivnost mogu nepriznavanje, prešućivanje, krivo tumačenje i neobjektivna kritika, a sve te pojave na žalost već viekovima, vrlo često tek iz nemara, a ne iz zlonamjerne tendencije, prate kulturnu djelatnost Hrvata muslimana na mnogim poljima njihova rada.
Idealan primjer za to je nedavno izašla knjiga prof. Ježića, o kojoj smo nabacili nekoliko misli ranije.
Pokušat ćemo u jednom kratkom, tek nabačenom skupnom pregledu ukazati na uzroke toj nesretnoj i žalostnoj pojavi, da bi se iz njih mogli izvesti zaključci i stvoriti baza, da se vjekovne nepravde, koje uostalom nisu koristne nikome, a štetne su ne samo za pravilno ocjenjivanje sveukupne hrvatske kulture, nego i europske kulture uobće, izprave, te isto tako ukazati na sve grane kulturne djelatnosti, na kojima su muslimani Bosne i Hercegovine ostavili vidan trag.
Konfesionalna razdvojenost, kao i plemenska, klasna, ili društvena u ma kom drugom smislu, mogu u svakom narodu, ma na kom stupnju kulture on stajao, stvoriti lokalne, među sobom često krvno zavađene skupine, koje u nadmetanju, ili — šio je još pogubnije — u međusobnom preziranju i tamanjenju kulturnih spomenika svog rivala pripadnika istog naroda mogu dovesti do tolikog otuđivanja, da se taj narod i raspadne. To nas uči poviest, a to, hvala Bogu, kod nas nikada nije bio slučaj.
Sjetimo se samo kolike utjecaje kulturna poviest ima na obću, pa kao primjer uzmimo dugotrajne borbe između pojedinih malih državica srednjovjekovne Italije. Zar trideset-godišnji rat nije primjer za to, koliko konfesionalna nesnošljivost može utjecati na otuđivanje i sukobe među pripadnicima istog kulturnog naroda. Koliko pak plemenska razdvojenost može utjecati na razvoj neke zemlje dokazuje nam poviest starih iztočnih naroda isto tako, kao što klasna razdvojenost dovodi do ogromnih poremećaja, kada ona nije normalna i prirodnom nuždom izazvana.
Jedino suradnja, tolerancija i lojalnost, a to su sve čisto i izključivo zadaće, koje se mogu izvršiti samo na kulturnom polju i odatle prelaziti na druga konkretna polja međuljudskog, međuplemenskog, međuvjerskog, pa i međunarodnog života, mogu stvorili temelje za normalan život
Kulturna odvojenost i ograđenost muslimana Bosne i Hercegovine, i pored svoje često jako podvučene specifičnosti, koja, to naročito treba iztaći, nikad nije protunarodna, nenarodna ili čisto konfesionalno šovinistička, nego se u njoj uviek jasno vide sva naša hrvatska rasna, etnička, pa čak i krvno bioložka obilježja, vuče svoj korien iz pravremena, pa ona u svojoj suštini ima više prahrvalski nego islamski karakter, više rasni nego religijski karakter.
Da bismo ovo ilustrirali, a uzput ukazali na smiešnu štetnost negiranja odnosno prešutnog nepriznavanja kulturne djelatnosti te možda najvitalnije skupine dične Bosne i Hercegovine, sjetimo se tko su muslimani Bosne i Hercegovine.
Svi poviestničari, kao i Starčević, priznaju da su oni baš rasno najčišći sinovi Bosne, te da u njihovoj kulturnoj izgradnji, sve do dosta kasnih orientalnih utjecaja, skoro da i nema natruha ni zapadne rimsko-bavarsko-europske, ni iztočno bizantijske kulture, prema tome je ono što u kulturnim tekovinama muslimana nije pod izravnim utjecajem orienta i islama — a toga je vrlo mnogo — najčišće naše rasno kulturno blago. U borbi za očuvanje rasne kulture baš su bosansko hercegovački muslimani kroz čitavu poviest našeg života na Balkanu bili najžilaviji i najodporniji.
Najduže se pravjera kao i svi narodni običaji zadržali kod njih.
Oni su pribjegli patarenstvu, naročitoj verziji kršćanstva, samo da se ne bi utopili u, njihovoj narodnoj duši dosta stranoj, zapadnoj rimskoj kulturi.
Poslije primaju islam, ali nikad ne postaju orientalci, prelaze u Tursku, kao vojskovođe, filozofi i sl., ali i tamo svojim radom uviek ističu svoju rasnu specifičnost.
Dakle muslimani Bosne i Hercegovine, pošto se svi utjecaji orienta lakše i jasnije mogu razlučiti nego utjecaji zapada ili Bizanta, zapravo su nosioci najstarije i najčišce naše kulture, pa bi zato trebalo prvenstveno na njihovim kulturnim tekovinama učiti kulturnu poviest našeg narodu, trebalo bi je sustavno upoznavati i na njoj zidali dalje našu rasnu kulturu.
A zašto su baš li muslimani u Bosni i Hercegovini dosta ograđeni, zašto njihova kulturna baština nije dovoljno upoznata, te što joj se ne obraća dosta pažnje?
I tu nas uči poviest.
Oni su od pravremena, najčešće bez svoje krivice, bili izolirani, a ne shvatiti njih često je išlo u korist mnogim neprijateljima ili imperialistima, koji su dolazili na Balkan. Kao bogumile proganjale su ih crkve, u sklopu Otomanskog carstva željelo se njihov rad prikazati turskim, Austro-ugarska je jedno vrieme njihovu kulturnu ograđenost htjela tumačiti politički kao nacionalnu, tu zabludu koristila je Jugoslavija, da bi navodno „neopredjeljene“ prikazala kako ona to želi, a danas se tim kulturnim tekovinama muslimana u Bosni i Hercegovini ne pridaje dovoljno pažnje, pa je to kulturni problem, koji mora bili pošteno rieše priznanjem svega šio je koristno i pozitivno kod muslimana, te se njihova kulturna posebnost ne treba i ne smije posmatrati s čisto konfesionalnog stanovišta.
