Upoznajmo hrvatsku glagoljičku baštinu s akademikom Stjepanom Damjanovićem
Početkom XII. stoljeća počeli su se u Europi pojavljivati tekstovi enciklopedijskoga karaktera pod naslovom Lucidarius, Elucidarius, Elucidarium. Prvi europski Elucidarium napisao je na latinskom jeziku Honorije Augustodunensis (1080. – 1157.), a onda je nastala jedna njemačka inačica (između 1190. i 1195., op., T.T.) toga teksta koja će postati jako popularna i počet će je prevoditi na mnoge jezike.
(mislim da je taj tekst njemački, ili njegov češki prijevod osnovica, jer piše da je Dalmacija u Grčkoj a bizantski car Emanuel Komnen vlada Dalmacijom tek 1165. – 1180. Također spominje Srbiju, koja je pod velikim županom Stefanom Nemanjom bizantski vazal do 1182., i tek kasnije postaje vrijedna spomena, op., T.T.)
Lucidar je nudio srednjovjekovna znanja i spoznaje o čovjeku i svijetu, obično je počinjao teološkim i kozmološkim problemima, a zatim prelazio na zemljopis pa medicinu, metereologiju, gospodarstvo, astronomiju, alkemiju i druge discipline. Uvijek je tekst u obliku pitanja i odgovora, naime Mlađi ili Učenik postavlja pitanja na koja odgovara Učitelj ili Mojstr (meštar). Augustodunensisov spis zapravo je samo teološki priručnik koji nudi znanja iz teologije, a tek od njemačkih inačica problematika se širi. S njemačkoga je tekst preveden na češki, a s češkoga na hrvatski jezik. Vjerojatno je to učinio istarski glagoljaš početkom 15. stoljeća. Da je bio iz Istre, vidi se po dijelu teksta koji je hrvatski prevoditelj dodao i koji govori o toj našoj pokrajini a glasi ovako:
„Vaspet jest jedna vlast jaže zovet se Istrija. I v toj zemlji jest jedna gora jaže zovet se latinski Olinfos, ježe jest Učka. I te gori visokost ide daže pod oblaki. I poli te gori počenjet se jedna vlast jaže imenujet se Italija“
Sačuvane su nam dvije inačice hrvatskoglagoljskoga Lucidara: jedna u Petrisovu zborniku iz 1468. druga u Žgombićevu zborniku iz prve polovice XVI. stoljeća. Da je prvi hrvatski tekst preveden s češkoga, vidi se po tome što se u njemu nalaze tu i tamo češke riječi pa se npr. umjesto gorkost nalazi horkost (u značenju vrućina), za zemlju se kaže vlast, za zraku poprslek itd. Tekst u Žgombićevu zborniku je, rekli bi stručnjaci, bolje tradiran, tj. više u skladu s predloškom, a prepisivač u Petrisovu zborniku je uklonio neke bohemizme (čeđke riječi), a u čakavski hrvatski tekst ubacio neke kajkavizme, što nam pokazuje kako su neki srednjovjekovni pisci glagoljičnih naših tekstova vjerovali da se do zajedničkoga hrvatskoga književnog jezika može doći miješanjem staroslavenskoga s hrvatskim idiomima, tj. s čakavštinom, kajkavštinom i štokavštinom.
Poslušajmo sada neka zanimljiva pitanja i odgovore iz zemljopisa. U njima su zemljopisna imena često iskvarena do neprepoznatljivosti, ali nije ih malo koje s lakoćom prepoznajemo:
Dodatak izvornom tekstu
- Učenik uprosi: Na koliko delov jest si svijet razdijeljen?
Učitelj reče: Na troje jest razdijeljen: jedna strana imenujet se Asija, druga Europija, treta Afrika.
- Učenik reče: Povej mi o toj vlaste jaže imenujet se Europija.
Učitelj otveća (tj. odgovara): Europija poli mora ide daže do gor skoze jednu zemlju jaže zovet se Skorija i Dacija (Rumunjska), Armenija i ide poli reku Dunaj i vaspet daže do mora. V toj strane leži zemlja Franačka, Žvabska (Švabi, južna Njemačka, op., T.T), Bavari (Bavarci), Sasi i zemlja Mišanska (Rusija, od legendarne priče o braći Čehu, Lehu i Mehu, ili pak što drugo? Minchen nema smisla jer već ej tu Bavaria, op., T.T), Dirinska (Tiringija), Marmelitska, Termarska (po Amiru Kapetanoviću Danska, Denmar(k)ska?), Stirska (Štajerska), Kranjska, Ulinska (Geografski bi tu apsurdna bila uz Hrvatsku i slovenske zemlje Italija, još gore Poljska ili “Holandija” stvar je upitna, op., T.T), Hrvacka, Korotanska (Koruška, ovo je vjerojatno preveliko nabrajanje slovenskih pokrajina odraz istarskoga zemljovidnoga motrišta, op., T.T), Kraška, Lampartska (Lombardija???), Pečujska (!), Bečka, Češka, Moravska, Ugarska, Srbska, Grčka, Pelikosa.
(Pelikosa bi odgovarala Bugarskoj, ali ne vidim logiku etimološku, op., T.T.)
Iz ovoga odgovora se vidi spomenuto iskrivljavanje imena: Skoriju teško možemo prepoznati, ali ako pogledamo u češki tekst, naći ćemo Škociju, dakle Škotsku.
Rekli smo već da je tekst Lucidara bio vrlo omiljeno štivo po svoj Europi i kolale su po našem kontinentu različite inačice toga teksta. U hrvatskoj tradiciji imamo sačuvan još jedan prijevod koji je načinio Gverin Tihić 1533. godine, ali on je pisan latinicom i riječ je o jednoj kraćoj verziji slavnoga teksta.
Znaimljivo je da suvremenik Leonarda ozbiljno uzima tekst iz 12 stoljeća, pa ćemo se pozaviti malo rodnom ideologijom Srednjeg vijeka.
Učenik uprosi: Zač su jedni ljudi kratki a drugi dlgi,(dugi), jedni mudri a drugi nemudri?
Učitelj reče: To je od nature, kada dva človeka dobrago roda sastaneta ( to jest muže tere žena) i kada se premožeta velikim pitjem (pićem) i jedin˙jem (jedenjem), i ča ploda v taj čas pride, to ima bit grdo; zač kako preveliki gnoj utopi zemlju da ne možet dobra ploda dati, tako i preveliko pitje i jaden`je utopi naturu človeku, i sego (sebe) radi podobaet se se prevelikago pitja i jaden`ja da budet imeti dobar plod. (u osnovi točno zapažanje, osobito za alkoholizam i zdravlje djeteta, ali usporedba sa zemljom nepodobna, op., T.T.)
Učenik: V koliko dneh budet otroče stvoreno v materi?
Učitelj reče: To je reč v Božjem tajanstvi, i ne podobaet nikomuže govoriti, takmo ljudem dobrije pameti, gospojam ili mudrem mužem.
Vsaka žena ima jednu kamaru (sobicu, komoricu op., T.T.) i ta latinski imenuje se matrikš, ježe jest plodnica i ta je v nutre kosmata, a to je zato da bi mogla bolje plod držati, i ta kamara ima 7 shran, i zato nest čudo da jedna žena ima v jednom bremeni (trudnoći) 7 otročet. (beba)
I kada otročet počne se, tada budet 7 dni mlekom, a drugoju 7 krvju, v tretih 7 dnih rastet jemu telo vkup. Potom dast jemu Bog dušu. I tako bude človek stvoren v četiri deseti dbeh.
(40 je broj koji je vezan uz Bibliju, 40 godina je trebalo Židovima da uđu u Kanan, 40 dana i noći trajao je potop, prorok Ilija hodao je 40 dana do Gore Božje Isus je postio u pustinji 40 dana, korizma je radi Isusa 40 dana itd
(vidi detaljnije: “fra Zvjezdan Linić o korizmi)
Srednjovjekovni tekstovi su vrlo nepouzdani, iako često donose dragocjene podatke. Žalosno je da pojedini povjesničari uzimaju sve što su Pisali Konstantin VII., Toma Arhiđakon, Einhard i drugi zdravo za gotovo. Pogotovo jer je bilo i tada nesavjesnih prepisivača i krivotvorina.
I danas se izvrsno uspijeva lagati ljude u XXI. stoljeću, bolje nego kmetove nekada.
HKM, 27. 3. 2019., https://hkm.hr/feljton/lucidar-u-hrvatskoglagoljskim-tekstovima/
