Terete nas iste nevolje i isti problemi
Kažu mi da sam ekstremna po pitanju rodoljublja, ne treba to udarati na glasna zvona. Neka ne pišem više rodoljubne pjesme, bolje da pišem kako psa vodim u šetnju, ispijam s nekim kavu uz sumorno preklapanje, bezvezno raspredanje o jelu i piću, o tv – serijama, koje su većini ženske populacije u Hrvatskoj duhovna hrana. Ili kako šećem uz more, gledam galebove i brodove. Priklonim se novim trendovima u književnosti, gdje djela nastaju stihijski, vode čitatelja do točke ništavila, ili se povedem za književnicima koji stvaraju sablažnjiva književna djela, usmjeravaju književnost u nastranost, i djeci to zadaju za lektiru.
Vele, što bih ja eto razbijala glavu, ili neki poput mene (kojih Bogu hvala ima), pa ako sve ide i ukrivo, koga je za to više briga: „Kud svi Turci, tud i mali Mujo.“ Ne pisati ništa „goropadno“, uvući se u svoju ljusku, čak ni ne disati otvorenih usta, jer i to je danas sumnjivo. U protivnom, tko se ne svrsta u taj novi trend, izdvojen je, obilježen, u modernom društvu nepoželjan.
Neka me Bog ovoga trena nacilja i udari gromom ako bih i na sekundu pristala na ono na što su pristali oni. Možda da pođem do rijeke i urežem komad trske pa da dišem kroz nju?
Ma ljudi moji na kojoj sam ja to strani, na kojem to putu? To je najprirodnija, najnormalnija strana, kao biti ribi u vodi, ptici u zraku, mravu u svom mravinjaku kojega itekako hrabro čuva i brani. Možemo se ljudski družiti, svi smo pod teretom istih briga, istih bolesti, istih dilema, istih strahova, terete nas iste nevolje i isti problemi. Svi pripadamo ljudskoj vrsti, a svatko opet po genskom naslijeđu, određenom narodu. Tako je otkad je svijeta i vijeka i tako će biti. Svaki narod ima svoju prepoznatljivost, razvio je svoju posebnost i to je baš lijepo, jer da svi sličimo kako jaje jajetu, kakvi bi bili?
Družim se i s onima koji ni riječ o rodoljublju ne daju prosloviti, odmah se nakostriješe, naroguše, kao da ih netko šilom bode, dignu se na stražnje noge. Svakom se vjetru povinuju, svakom izrodu podčine, za Domovinu ne bi dali ni ljusku koju s krumpira ogule. Ako netko započne razgovor na temu rodoljublja, ili o poginulim braniteljima, prije nego taj riječ izgovori oni ga već osude. Ušutkaju, i pokude neka to ne spominje, jer drže da bilo bi bolje da je sve ostalo po starom, da smo patili unutar SFRJ.
To je njihov stav, odnosno oni nemaju stava. Meni bi u tom slučaju izgledalo da sam bez glave, ili da sam u hijeninim raljama. Stvarno ne znam bi li shvatili što je sloboda ni da ih u zatvor zatoče, što je rodoljublje, koliko čovjeku vrijedi rodna gruda, njegov materinski jezik i pradjedovski korijen. U čemu je bit ljudskoga života i ljudskih ideala?
Uostalom, sveta je ljudska dužnost i zadaća od Boga nam zadana, da izboriti se moramo za svoju slobodu, za minimum dostojanstva i ljudskih prava.
