Priča u Kur’anu ima nastavak koji se ne nalazi u biblijskom narativu
Kur’anski izvještaj o ubojstvu Abela od strane njegovog nepravednog brata Kajina tipična je mješavina elemenata iz Biblije, Midrasha i Mišnaha. Zapravo, kratki narativ u Surahu 5.30-35 daje nam lijep primjer načina na koji je židovski materijal dolazio do Muhameda. Počinje zapisom o žrtvama koje su podnijela dva Adamova sina, navodi da je jedan prihvaćen, a drugi odbijen, i uredno iznosi nastavak u kojem je Kajin, u svojoj ljubomori, ubio Abela. Do sada se zapis slaže s pričom o incidentu u Postanku 4, osim što Kur’an ne daje naznake zašto je prihvaćena samo jedna od žrtava. Razlika između njih dvoje vjerojatno nije bila poznata Muhamedu. Alternativno, nije mogao uočiti značaj Abelove žrtve janjeta – simbola pomirenja i samoponižavanja – za razliku od Kajinove ponude kolača koje je napravio, a koji su simbolizirali duh neopravdane samopravednosti pred Bogom.
Nakon toga, međutim, priča u Kur’anu ima nastavak koji se ne nalazi u biblijskom narativu. Kad je Kajin ubio Abela, nije znao što učiniti sa svojim tijelom, ali kaže se da je Bog intervenirao na čudan način.
Tada je Bog poslao gavrana, koji je ogrebao zemlju, da mu pokaže kako sakriti sramotu svog brata. Surah 5.34
Još jednom se nalazi upečatljiva paralela između Kur’ana i židovske knjige mitova i bajki. Rabin Pirke Eliezer, tipično rabinsko pisanje iz Midrasha, sadrži ovu priču:
Adam i njegov suputnik sjedili su plačući i tugujući za njim (Abel) i nisu znali što učiniti s njim jer im je pokop bio nepoznat. Zatim je došao gavran, čiji je suputnik bio mrtav, uzeo njegovo tijelo, izgrebao se u zemlji i sakrio ga pred njihovim očima; Onda je rekao Adam, učinit ću ono što je gavran učinio, i odmah je uzeo Abelov leš, iskopao zemlju i sakrio ga. (Geiger, judaizam i islam, str. 80).
Mala razlika između Kurana i Midrasha
Sličnost između ove priče i stiha citiranog iz Kur’ana očita je kao i slučaj Abrahama i idola koji su već razmatrani.
Mala razlika između Kurana i Midrasha je u tome što su u potonjem tužni i zbunjeni roditelji vidjeli gavranov čin; u prvom, Kajin ubojica je svjedočio tome. Ali nastavak je izvanredan. (Guillaume, “Utjecaj judaizma na islam” Nasljeđe Izraela, str. 140).
Ne može se ne izvući zaključak da je Muhammed (a.s.) izveo ovu priču iz svojih kontakata sa Židovima hidžaža i da su male razlike između židovskog narativa i oblika koji dobiva u Kur’anu tipične za one koje bi se očekivalo da se nađu u zapisu čovjeka koji se oslanja isključivo na rekla-kazala i sekundarne izvore jer nije mogao čitati knjige iz kojih su Židovi citirali. »Priča o prvom ubojici na svijetu pruža najinformativniji primjer utjecaja Židova iza kulisa« (Guillaume, op. cit., str. 139.).
U sljedećem stihu u Kur’anu nalazimo citat iz Mišnaha, fenomen koji još više dokazuje da objave jedva dolaze odozgo, već su bile čudan asortiman odlomaka izvađenih iz biblijskih, midrskih i mishnaičkih izvora koje je sastavio čovjek koji ih nije mogao razlikovati. Stih počinje:
Na taj račun: Zaredili smo za djecu Izraelovu da ako netko ubije osobu – osim ako to nije za ubojstvo ili za širenje nestašluka u zemlji – to bi bilo kao da je ubio cijeli narod: A ako bi netko spasio život, to bi bilo kao da je spasio život cijelom narodu. Surah 5.35
Na prvi pogled čini se da ovaj stih nema veze s prethodnom pričom. Zašto bi život ili smrt jednog trebao biti kao spasenje ili uništenje cijelog čovječanstva uopće nije jasno. Međutim, kada se okrenemo drugom židovskom zapisu, nalazimo vezu između priče i onoga što slijedi. Još jednom nalazimo da proizlazi iz čudnog tumačenja biblijskog stiha.
Čovjek je stvoren kao samac
Čitamo: Nalazimo da je rečeno u slučaju Kajina koji je ubio svog brata: ‘Glas krvi tvog brata plače’ (Postanak 4.10). Ovdje se ne govori krv u jednini, već krv u množini, to jest njegova vlastita krv i krv njegovog sjemena. Čovjek je stvoren samac kako bi pokazao da će se onome tko ubije jednog pojedinca računati da je pobio cijelu rasu, ali onome koji čuva život jednog pojedinca računa se da je sačuvao cijelu rasu. (Mishnah Sanhedrin, 4.5)
Još jednom, kao u slučaju nesporazuma o izjavi u Postanku 15.7 koja je dovela do toga da je priča o Abrahamu izvučena iz »vatre« Kaldeja, nalazimo da je odlomak u Mišnahu, ponovljen u Kur’anu, izveden iz tumačenja biblijskog stiha. Budući da je riječ za krv u množini u Postanku 4.10, genijalni rabin izumio je pretpostavku da su svi Abelovi potomci ubijeni s njim što je značilo da svako ubojstvo ili spasonosni čin ima univerzalne implikacije. Jasno je da Muhammed nije imao saznanja o izvoru teorije iznesene u Mishne, već je, čuvši je povezanu, jednostavno postavio rabinove pretpostavke kao vječni dekret samoga Boga!
Ako pogledamo trideset i peti stih citiranog teksta, naći će se gotovo potpuno isto kao i ove posljednje riječi ovog starog židovskog komentara. Ali vidimo da je samo dio dan u Kuranu, a drugi dio izostavljen. A ovaj izostavljeni dio je spojna veza između dva prolaza u Coranu, bez kojih su nerazumljivi. (Tisdall, Izvori islama, str. 16).
Bivši dio odlomka kako stoji u Mishnahu izostavljen je u Kur’anu, vjerojatno zato što ga muhammed ili njegov doušnik nisu u potpunosti razumjeli. Ali kada se opskrbljuje, povezanost između stiha trideset i pet i prethodnih stihova postaje jasna. (Tisdall, Izvorni izvori Kur’ana, str. 66.).
Ovaj kratki odlomak u Kur’anu, kada se analizira u svjetlu paralelnih odlomaka u Bibliji i Talmudu, sasvim jasno pokazuje u kojoj mjeri Muhammedove objave zapravo nisu bile ništa drugo nego ponavljanje informacija koje su mu dolazile u uši, od kojih su neke biblijske i vjerne povijesti, a ostale pretežno mitske i izmišljene. Zaključno, treba još jednom naglasiti da paralele između kur’anskih narativa i židovskog folklora ne mogu pružiti potporu mašti da židovski zapisi sadrže ostatke istinskih povijesnih događaja. Kao i u slučaju priče o Abrahamu i idolima, uspjeli smo pratiti slučajne odlomke do izvornog izvora – još jednom rabinove maštovite pretpostavke o stihu u Bibliji.
- Kur’anski izvještaj o zlatnom teletu.
Muhammedovo ograničeno poznavanje židovske povijesti dovelo ga je u veliku zbrku u njegovim mislima, čiji se dokaz ponovno pojavljuje u ovom odlomku koji bilježi izjavu koju je Bog navodno dao Mojsiju u vrijeme idolopoklonstva Izraelaca u pustinji:
“Testirali smo tvoj narod u tvom odsustvu: Samiri su ih odveli na stranputicu”. Surah 20.85
Malo dalje (s. 88) čitamo da je “Samiri” iz vatre pred ljudima iznio sliku teleta koju su odmah obožavali kad se činilo da je nisko poput pravog teleta! U istom midrskom djelu Pirke Rabin Eliezer čitamo:
Izašlo je to mladunče i Izraelci su ga vidjeli. Rabin Jehuda kaže da je Samael ušao u nju i spustio se kako bi zavarao Izrael. (Geiger, judaizam i islam, str. 132.).
Zašto Muhamed ne spominje anđela?
Samael je, prema židovskoj tradiciji, Anđeo smrti. Jasno je da se kur’anski narativ ponovno temelji na židovskoj tradiciji, ali treba se zapitati zašto Muhammed ne spominje anđela, već govori o jednom od ljudi, “Samiri”? Korištenje članka u ascriptionu as-Samiri jasno pokazuje da to nije bilo čovjekovo osobno ime. Čini se da muslimanski komentatori nesvjesno pogađaju metu kada to tumače, kao što to obično čine, da znači “Samarijanac”. Očigledan problem je što su Samarićani, kao narod, nastali tek nekoliko stoljeća nakon izlaska Izraelaca!
Ali budući da grad Samaria vas nije izgradio, ili barem nazvan tim imenom, sve do nekoliko stotina godina nakon Mojsijeve smrti. anakronizam je barem zabavan i bio bi zapanjujući u bilo kojoj drugoj knjizi osim Kur’ana, u kojoj se često događaju daleko veličanstveniji. (Tisdall, Izvorni izvori Kur’ana, str. 113.).
Kako je onda Muhammed došao zbuniti Samarijance s pričom o zlatnom teletu koje su Izraelci štovali na početku egzodusa? Jedan pisac kaže: »Budući da je grad Samaria nastao tek nekih četiri stotine godina nakon Mojsija, teško je zamisliti kako je došlo do toga da se uđe u ovu priču« (Tisdall, The Sources of Islam, str. 38.). Zapravo, poteškoća se može riješiti vrlo lako. Drugi pisac sugerira vjerojatno podrijetlo ovog anakronizma:
Nema sumnje da su muslimanske vlasti u pravu kada kažu da to znači “Samarijanac”. Štovanje mladunca Samarijanaca možda ima veze s pričom o Kur’anskom. (Jeffery, Strani vokabular Kur’ana, str. 158.).
Kada se Izrael odcijepio od Judeje za vrijeme vladavine Rehoboama, kralj kojeg su izabrali, Jeroboam, postavio je dva zlatna telad u Samariji kako bi odvratio Izraelce od odlaska na bogoslužje u hram u Jeruzalemu (1. Tijekom kasnijeg razdoblja Bog je govorio protiv te njihove prakse kroz jednog od svojih proroka:
Odbacio sam tvoje mladunče, Samaria. Moj bijes gori protiv njih. Koliko će proći dok ne budu čisti u Izraelu? Radnik je uspio, to nije Bog. Mladunče Samarije bit će razbijeno na komadiće. Hošea 8.5-6.
Vrlo je vjerojatno da su Židovi, koji su uživali u tome da Samarićani postanu žrtveni jarac za svoje probleme, namjerno pobrkali ovaj odlomak s pričom o zlatnom teletu u divljini i okrivili ih i za potonji grijeh. Alternativno, Muhammed (a.s.) je čuo odlomak iz Hošeine knjige i zbunio se u ta dva slučaja, ne znajući da su Samarićani postali nacija tek nakon što se izraelski narod nastanio u Samariji. U svakom slučaju, čovjek je još uvijek prisiljen zaključiti da je to još jedan dokaz da Kur’an nije božanska objava, već sastav priča koje je Muhammed dobio iz različitih izvora tijekom svoje misije.
Ovi primjeri posuđenih elemenata iz judaizma u Kur’anu samo su izbor velikog broja koji bi se mogao dati. Međutim, zaprepašten je otkrićem da Muhammed često čini ono što su židovski skladatelji folklora ponekad bili skloni činiti. Iz Biblije se izvlače priče koje su ukrašene čudesnim bajkama, ali moral priče uvijek se gubi u tom procesu:
Vidjeli smo kako Kur’anski izvještaj o žrtvama Kajina i Abela propušta cijelu etiku koja stoji iza prihvaćanja jednog i odbacivanja drugog. Tako Kur’an također slijedi židovsku tradiciju u dodavanju nevjerojatnih detalja priči o posjetu kraljice od Shebe Salomonu, ali propušta cijeli potisak svrhe svog putovanja – “došla je s kraja svijeta čuti Salomonovu mudrost” (Luka 11.31).
O kraljičinom interesu za Salomonovu mudrost, koja igra takvu ulogu u biblijskom narativu, a još više u židovskom midrashu, ovdje se ne govori ni riječ. Ova je značajka morala biti poznata Muhamedu, ali nije odgovarala njegovoj svrsi. (Torrey, Židovska zaklada islama, str. 115.).
Čini se poštenim zaključiti da velik dio Kur’ana prenosi maštovite bajke židovskih rabina predislamskog doba, a ne otkrivenu Božju volju i svrhe. Krenimo sada na vrlo kratak izbor sličnih učenja iz nežidovskih izvora.
