Dodvoravanje NATO-u i pacifikacija hrvatskoga prostora
Sve za politiku i opstojnost političkog obrasca vladajućih, a za narod ništa, mogla bi biti nova politička poštapalica vodeće politike u RH, a uoči nacionalnih izbora u 2024. Kada će se ti izbori i dogoditi, nema informacija.
Igranje s načelima funkcioniranja države je poznanica trenutnoj vladajućoj nomenklaturi koja na razne načine upravlja Hrvatskom. Što misli Andrej Plenković teško je dokučiti jer je vjerovati kako mu informacije koje bi ga navele na raspisivanje izbora ne stižu ili su mu nepovoljne.
Ništa nije jednostavno, a opća situacija kako gospodarska tako i politička nije dobra, tim više što većina hrvatskih državljana, više od 76 posto ukazuje da ova Vlada vodi pogrješnu nacionalnu politiku. Prije koji dan Bloomberg je izvijestio kako je hrvatski izvoz u stagnaciji, a uvoz u porastu, što se je moglo i očekivati, pa trgovine su nam prepune robe proizvedene izvan RH. Ozbiljno pitanje za svaku državu jest opstojnost i izgradnja vojne sile svugdje izuzev u RH gdje taj značaj prerasta u lakrdiju.
Hrvatskoj nedostaje ozbiljna i respektabilna vojna sila koja je u stanju štititi nacionalni prostor u slučaju potrebe. S obzirom na karakter teritorija i dugu granicu potrebne su sve sastavnice oružanih snaga, kopnena vojska, mornarica i ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana.
No, netko treba upravljati vojnim sustavima, a to je posebno pitanje kako organizirati osposobljavanje za edukaciju i obranu nacionalnog prostora. Vojno osposobljavanje mladih za službu domovini koliko vidimo, a napose od 2000. godine taj obrazac je prepušten stihiji ili ga gotovo nema. Sjetimo se pada bespilotne letjelice na Zagreb 10. ožujka 2022., a nadomak Studentskog doma „Stjepan Radić“, kada se je na mjestu pada okupila politička svita dokazujući javnosti da baš oni znaju što se to dogodilo, bio je to spektakl bez presedana koji je mnogo što pokazao. Do danas javnost ne zna otkuda je doletjela letjelica i tko je stisnuo okidač, ali sveznali političari su nastojali uvjeriti javnost kako je letjelica bila naoružana eksplozivom, što je bila apsolutna besmislica i laž. Slika koja je bila prikazana, ostavila je dojam nemuštog odnosa i neznanja ljudi koji su tada ili još i danas upravljali RH.
Nakon oslobođenja Hrvatske, a nakon akcije Oluja te u godinama koje su došle, sustav obrane, pitanje nabave modernog oružja kao i osposobljavanje za obranu poprimaju smjer lagane devastacije čije posljedice su prisutne i danas.
Rat, politika i vojska
Većina ratova u XXI. stoljeću ima karakter nametanja dominacije drugima, a moglo bi se svesti pod namjere upravljanja resursima pojedinih država, a znatno manje kad su sigurnosni aspekti u pitanju. Vojno uplitanje te sprječavanja one druge strane u gospodarskoj dominaciji koja bi bila moguća proširilo se je do neslućenih razmjera. Amerika je dominirala u dvadesetom, ali i u dvadeset prvom stoljeću, ali ubrzani rast kineskog gospodarstva zabrinjava Ameriku i ostali dio zapadnog svijeta. Upravljanje vlastitim prostorom te raspolaganje rudnim i drugim resursima Rusiju su dovele do rata s NATO-om na području Ukrajine. Politička objašnjenja ukazuju prvenstveno na sigurnosne aspekte, ali iza svega se krije interes.
U našem okruženju situacija u BiH ne govori da je dobro, s jedne strane trenutni položaj Republike srpske prema Federaciji BiH ostaje neriješeno pitanje gdje je moguća određena eskalacija, ali samo ako je to gospodarima rata u interesu jer narodima na jugoistoku Europe je dosta ratova. Političko rješavanje statusa Kosova u odnosima sa Srbijom potrajat će još dugo, no jesu li to sve razlozi da se pitanje vojnog osposobljavanja, ponajprije mladića u RH pokrene u ovom trenutku, a da je bilo pameti i znanja odavna je to mogao biti dio sustava kojeg organiziramo i postavljamo, baš kako to rade Švicarci.
Sedamnaesta godina bez prave vojske
Nekadašnja ex Jugoslavija je imala uređen sustav vojnog osposobljavanja kroz služenje vojnog roka u trajanju 12 mjeseci, a oni koji su završili vojni rok dalje su se osposobljavali najvećim dijelom kroz formaciju Teritorijalne obrane, što je uključivalo vojni raspored i najmanje jednom godišnje pozivanja na vojne vježbe. Ta generacija osposobljenih, a u vrijeme izbijanja Domovinskog rata uključila se je u obranu Republike Hrvatske. Republika Hrvatska nakon osamostaljenja i završetka rata je imala snažnu, ali konvencionalnu vojsku koja je proistekla iz Domovinskog rata. Razlozi da se ukine vojni rok ili kako su naveli u Zakonu o obrani, da se vojni rok zamrzne, bili su višestruki. Dodvoravanje NATO-u te pacifikacija hrvatskog prostora, poslušnost hrvatskih političkih garnitura i izvršavanje naloga koji su stizali iz centra NATO a, te uspostava suradnje i gospodarskih odnosa sa Srbijom.
Naravno da su mladi jedva dočekali trenutak kad više ne će morati odijevati vojnu odoru kao što su morali njihovi očevi. Vojni rok u Republici Hrvatskoj je ukinut odlukom Hrvatskog sabora na sjednici 5. listopada 2007., a Odluka počinje teći 1. siječnja 2008., a sve u vrijeme predsjendika Vlade Ive Sanadera i ministra obrane Berislava Rončevića.
Dakle, proteklo je 16 godina, u međuvremenu nikome nije palo na pamet da se pitanje osposobljavanja mladih za čuvanje domovine pokrene.
Možda i bi da nije riječ o političkom pitanju kakvo prevladava i danas, ali donekle u drugačijim geopolitičkim okolnostima.
Neka ne zvuči sarkastično, za pretpostaviti je da su spominjano aktiviranje osposobljavanja za obranu mlade generacije proisteklo ponovno iz Bruxellesa kao što je i zamrzavanje vojnog osposobljavanja došlo iz istih krugova, a ne iz Zagreba, pa je odluka na bruxelleskoj birokraciji, a formalno na hrvatskom Saboru.
Hrvatska je u međuvremenu postala punopravna članica NATO saveza od prvog travnja 2009. Varšavski ugovor se raspao u periodu 1990. i 1991. Kada su Čehoslovačka, Poljska i Mađarska objavile da će Pakt napustiti 1. srpnja 1991. godine, a u veljači je isto objavila i Bugarska, Do tada se na zapadu Varšavski ugovor (VU) nazivali “Carstvom zla” ili “Osovina zla”, iako je poznato da se u razdoblju trajanja VU-a dogodila samo invazija ruskih trupa u Čehoslovačkoj, a rat u Afganistanu su pokrenule isključivo ruske trupe.
Danas su nekadašnje članice VU-a, punopravne članice NATO-a, sve izuzev Rusije, a devedesetih godina se i o tomu raspravljalo da Rusija uđe u NATO.
Nasuprot nestanku Varšavskog ugovora, NATO se ne transformira te ostaje politička i vojna organizacija čije pojedine članice ratuju diljem svijeta – Irak, Sirija, Libija, Afganistan. Od 1945. do 2001. Sjedinjene Američke Države su započele 2001. rat koji su vođeni na 153 lokacije na Zemlji. Zaključci koji navode govore o ogromnoj snazi vojnog lobija u koje spadaju proizvođači oružja.
NATO nije garancija sigurnosti
Uporaba raketnih sustava, navođenih projektila, svemirsko ratovanje i razarajuće korištenje dronova traži potpuno novo osposobljavanje mladih koji bi mogli biti već sutra vojni obveznici. Vojno osposobljavanje nije i ne može biti samo sadržano u logorovanju, rastavljanju i sastavljanju puške, potreban je ozbiljan koncept obuke uza sve što ona nosi. Procjena stvarne situacije i mogućnost izbijanja sukoba je nešto što svaka država, a koja drži do sebe razmatra, a adekvatno tomu usmjerava i obučava svoje oružane snage, a oslonac na NATO ima samo djelomičnu vrijednost. Kako bi NATO izgledao da ga već sutra napusti Amerika i tko je u Europi spreman ratovati već sutra u Poljskoj ili Letoniji?
Republika Hrvatska raspolaže vojnom silom od 15.000 aktivnih vojnika i 20.000 prićuvnih, što svakako nije dovoljno za zaštitu nacionalnog prostora. Prije koji dan je A. Plenković, a nakon sjednice Predsjedništva HDZ-a, kazao oko uvođenja vojnog osposobljavanja: “Nije HDZ u zadnje izbore išao s motom ‘sigurna Hrvatska’. Ja dogovaram Bradleye, kupnju Rafala, ulažemo u vojsku i policiju. Mi tu imamo suspendirani vojni rok više od 15 godina… ajmo malo otvoriti oči i dignuti glavu, kada vidimo izvan našeg malog dvorišta, kakav svijet vidimo? Rusija dvije godine vrši brutalnu agresiju na nama prijateljsku Ukrajinu, četiri regije su anektirane, ruski izbori će se održati na anektiranom teritoriju. Pogledamo prema istočnom Mediteranu, tamo je, nakon što je Hamas pobio ljude, izbio rat. Postoji Hezbolah, Hutiji, gađanje trgovačkih brodova, to je oko nas. Ako još malo dignemo glavu vidjet ćemo da je prije 4, 5 mjeseca skoro izbio rat na Kosovu. Ako pogledamo tenzije u drugim zemljama našeg susjedstva, prijetnje oko nezakonitih migracija, u fokus nam dolazi riječ sigurnost”.
Pred skorašnje nacionalne izbore netko se sjetio da bi se moglo ponešto učiniti i za nacionalnu sigurnost, navodeći razloge radi kojih će Sabor RH već sutra ili možda na sljedećoj sjednici aktivirati ili reaktivirati vojni rok za mladi naraštaj. Ukazivanje Plenkovića na nezakonite migracije može samo potvrditi da RH nikad nije imala granicu otvorenu za prolazak migranata prema zapadu, do danas. Kašnjenje svih ovih godina pokazuje koliko je nekima zaista stalo do Hrvatske, a retorika o skorašnjoj opasnosti koja se je nadvila nad Jugoistočnom Europom je razlog “polaska u vojsku”.
Pitanje nacionalne sigurnosti nije stranačko pitanje i prikupljanje predizbornih poena gospodina, već je potreba koju su odavna uredile odgovorne države. Došlo je zaista neko novo vrijeme kad više ne može se odgađati potreba učenja za obranu Domovine, ali ono je postojalo i jučer i bit će i sutra sve dok je nacionalne države, možda do dana kad nam bruxelleska birokracija ne priopći kako ćemo sretno i sigurno živjeti u zajedničkoj federaciji zvanoj Sjedinjena Europa.
